Vijetnam – 3. nastavak

     Mui Ne, sljedeće odredište našeg putovanja po Vijetnamu, nekoć je bilo malo ribarsko selo na obalama Južnog kineskog mora. Tradicionalno ribarsko naselje Mui Ne danas je okruženo hotelima i surf barovima koji se protežu duž mnogo kilometara nepregledne pješčane plaže. Plažu konstantno oplahuju veliki i dugački valovi zbog čega je Mui Ne postao omiljena surferska destinacija. Na tim valovima, nešto sjevernije (kod Nha Tranga) pokušavao je surfati i mlađahni Robert Duval i pritom ustvrdio da najviše voli miris napalma ujutro.

     U Mui Neu smo se smjestili u prekrasni resort odmah do plaže. Za “astronomskih” 50 dolara na noć za sobu ovdje se dobije stvarno visoki komfor i vrhunska usluga. Resort se sastojao od malih kućica razbacanih po lijepo uređenom parku bujne vegetacije s bazenom u sredini. Od sobe do mora ima možda 15 m. Iako je plaža lijepa, more nije po mom ukusu. Potpuno je mutno jer obiluje raznim mikroorganizmima – pravi Disneyland za Prezidentea. Osim toga, pješčani plićak pruža se kilometrima u daljinu što čini idealan teren za picigin, ali nije ugodno za plivanje. Stoga smo se nakon jedne “banje” više orijentirali na bazen, a plažu koristili za izležavanje pod palmama.
     Drugi dan boravka posjetili smo obližnji prirodni fenomen – pješčane dine. Naime, čudna mikroklima oko Mui Nea stvorila je usred vlažnog tropskog podneblja pravu malu pustinju. Do pješčanih dina dovezao nas je unajmljeni jeep koji se skoro raspao do tamo. Najvjerojatnije je zarobljen u ratu, a zbog nedostatka rezervnih dijelova od tada je krpan limom i plastikom. Usprkos tome stigli smo do dina i svjedočili neočekivanom prizoru pravog pustinjskog krajolika te se zabavljali sanjkanjem niz dine.
     Na rubnom dijelu pustinje, gdje već opet počinje tropska klima, nalazi se vrlo zanimljivi kanjon. Kanjon je građen od kombinacije stijena i kamena pa se odlikuje čudnom kombinacijom boja. Kroz kanjon teče plitki potočić s pješčanim dnom po kojem je ugodno šetati, a lokalna djeca glume vodiče nadajući se kojem dolaru.

     Na povratku smo posjetili jezgru Mui Nea – staro ribarsko naselje. Tu se može vidjeti cijela flota ribarskih brodova u živopisnim bojama izrađenih u tradicionalno stilu. Brodovi su usidreni podalje od obale, a ribari se do njih prebacuju malim, potpuno okruglim kaićima koje pokreću jednim veslom učvršćenim za rub. To izgleda kao prilično neučinkovit pogon, ali ipak funkcionira. Ulov ribarskih brodova dijelom se odmah konzumira ili prodaje, ali se velike količine sitnije ribe koriste za proizvodnju tzv. ribljeg umaka. Riblji umak je omiljeni vijetnamski začin koji često koriste umjesto soli, a dobiva se na način da se sitna riba stavlja u velike tegle sa soli i pusti da fermentira na suncu (i smrdi). Srećom u restoranima ovaj umak dolazi kao opcija koju sam možeš dozirati.

     U Mui Neu smo ostali svega 2 dana, ali smo se lijepo odmorili i nakupali. Od tamo smo se vratili u Saigon odakle smo sljedeće jutro krenuli na trodnevni izlet po delti Mekonga.

     Mekong je jedna od najvećih azijskih i svjetskih rijeka s maksimalnim protokom od 38000 kubika u sekundi. (Za usporedbu najveći zabilježeni protok Save u zadnjih 80 godina bio je 3200 kubika u sekundi). Mekong se u more ulijeva u devet velikih rukavaca koji zajedno s bezbroj manjih čine jednu od najvećih delti na svijetu. Cijelom dužinom kojom smo prošli promet rijekom je nevjerojatno gust. Od malih barčica i brodica do velikih teretnih brodova i teglenica natovarenih najčešće građevinskim materijalom. Voda u rijeci je tamno smeđe boje i potpuno je neprozirna. I to je tako samo za visokog vodostaja, inače, objasnio nam je vodič, bude i gotovo crna. Uz obalu rijeke pružaju se nepregledni nizovi najsiromašnijih naselja sa sklepanim kućicama koje stoje na gredama ukopanim u dno rijeke ili plutaju na praznim bačvama.

     Kako je deltu vrlo teško obići u vlastitom aranžmanu (pogotovo u kratkom vremenu) odlučili smo se uplatiti organiziranu turu brodom preko agencije. I tako smo se još jednom za kraj susreli s organiziranim turizmom na vijetnamski način i to u njegovom najboljem sjaju. Vijetnamski turizam je na razini na kojoj je na našim prostorima bio osamdesetih. Za početak sve se radi na papiru, nema kompjutera, a ako ih i ima onda više-manje služe kao pisače mašine. Turističkih agencija ima na stotine, a sve prodaju istih par tura uz brojne opcije. Zbog toga svaka agencija proda svega nekoliko aranžmana pa se onda putnici na brodovima neprestano pregrupiraju, dolaze i odlaze i s istom ekipom suputnika uglavnom provedeš svega par sati. Osim toga turističke agencije u ponudi navode hrpu aktivnosti i zanimljivosti koje tura uključuje. I da ne bi ispali varalice put pretvore u pravu jurnjavu s jednog mjesta na drugo. Tu turistički vodiči igraju ulogu nemilosrdnih goniča i to vrlo predano. Ne mogu ni zamisliti kako su Vijetnamci postupali s američkim zarobljenicima u ratu kad prema turistima koji plaćaju tako postupaju.
     Osjećaju užurbanosti i kaosa dodatno pridonosi i činjenica da se pri svakom iskrcavanju na kopno radi posjeta nekoj zanimljivosti mijenja brod kojim se nastavlja put. Pritom prtljaga često putuje odvojeno i na prvi pogled izgleda kao da se ne zna tko pije, a tko plaća. Čovjek jednostavno nema izbora nego se prepustiti tom ludom kolu i onda se na kraju uvjeri da sve čak i dosta dobro funkcionira.
     Prva zanimljivost koju smo posjetili bio je otočić Ben Tre koji je ispresijecan kanalima po kojima se može voziti samo najmanjim barčicama na vesla. Na njemu se nalazi tvornica slatkiša od kokosa. Tvornica nema proizvodne hale niti dimnjake već se sastoji od bambusom natkrivenih koliba. Tu se smjesa za slatkiše kuha na vatri potpaljenom kokosovim ljuskama, a nekolicina žena nevjerojatnom brzinom ručno oblikuje i pakira slatkiše u omote i kutije. Sve izgleda krajnje improvizirano, ali ova tvornica plasira svoje proizvode diljem Vijetnama i Azije. Osim tvornice slatkiša, Ben Tre je nadaleko poznat po pijetlovima za borbu koji, iako zabranjeni, predstavljaju omiljenu zabavu lokalnog stanovništva i glavnu stavku lokalnih kladioničara. Nekoliko borbenih pijetlova smo i vidjeli kako ponosito stoje, ali zatvoreni u kaveze da ne bi naganjali koke prije meča.   
     Na otoku smo i ručali i imali priliku vidjeti kako je vlasnik restorana proširio ponudu tako što je uz jelo uveo izvedbu vijetnamskih narodnih pjesama praćenih tradicionalnim instrumentima. To ne bi bilo ništa loše da bend ne čine (po mojoj procjeni) on sam, njegova šestogodišnja kćer, pomoćni kuhar, perač suđa i lokalni žicar koji zajedno nemaju sluha ni za lijek niti znaju svirati tradicionalne instrumente. Ta me situacija podsjetila na onu reklamu za HT kada Roko tours proširuje ponudu uvodeći “Klapa’s night”. Inače u Vijetnamu sam naišao na mnogo situacija koje kao da su ispale iz naveden reklamne kampanje. Jedina razlika je u tome što dok je naš predratni (a nažalost i današnji) turizam karakterizirala lijenost, vijetnamski karakterizira histerična užurbanost.

     Drugi dan vožnje po delti stigli smo do plutajuće tržnice Phong Dien. Na ovu tržnicu ljudi iz udaljenih sela dolaze na svojim brodovima i barkama i prodaju voće i povrće koje lokalno stanovništvo, također na barkama, kupuje. Tržnica je vrlo slikovita zbog šarenih brodova i egzotičnog voća koje se prodaje. Svaki brod na provi ima motku na koju objesi uzorke plodova koje nudi – vrlo učinkovita reklama. Tu smo i probali neke vrste egzotičnog voća koje su redom vrlo ukusne.   
     Nakon toga posjetili smo i riblju farmu tj. ribogojilište. To ne bi bilo ništa pretjerano zanimljivo da se ribogojilište ne nalazi ispod plutajuće kuće u kojoj ljudi žive. Kuća pluta na bačvama, a ispod je kavez u kojem je više tisuća riba na malom prostoru. Na slici 27 može se vidjeti otvor u podu kroz koji se hrane ribe, ali i krevet u pozadini. Ovi ljudi doslovno spavaju s ribama.
     Inače gotovo sve životinjske vrste iz i uokolo Mekonga nalaze se u prehrani tamošnjeg stanovništva, od soma i drugih riječnih riba do zmija, žaba, ali i štakora. Vodič nas je upozorio da budemo oprezni ako na meniju vidimo jelo “baby tiger” jer je to zapravo – mačka.
     Jedna neobična činjenica koja upada u oči kada se prolazi kroz manja mjesta uz rijeku jesu grobovi koji se nalaze u dvorištima u neposrednoj blizini kuća. Razlog tome je što je vijetnamska religija jako usmjerena na mrtve i na povezanost s njima. Vijetnamci vjeruju da su duhovi predaka stalno uz njih i da vode buran zagrobni život. Zbog toga svoje mrtve pokapaju što bliže svojim kućama. Osim toga, svaka kuća ima mali oltar za mrtve na koji se stavlja hrana i razne druge potrepštine koje bi mrtvima mogle zatrebati. Hodajući kroz jedno mjesto naišli smo na hrpu fotokopiranih novčanica po podu. Vodič nam je objasnio da su to novci za mrtve. Naime, mrtvi trebaju i novce u svom svijetu. Zato pri sahrani pogrebna povorka baca naokolo te novčanice da podmiti stare mrtve kako bi novopristiglog pokojnika pustili na miru.
     Inače, u Delti se isprepliću mnoge religije od Budizma i Taoizma pa sve do Islama koji je zastupljen u nekoliko manjih izoliranih skupina. Na slici 30 može se vidjeti jedna džamija koju smo vidjeli i koja potpuno odskače od lokalnog krajolika.

     I tako, kilometar po kilometar, brod po brod doplovili smo i do vijetnamske granice. Prešli smo je na plutajućem graničnom punktu i zaplovili prema Kambodži – posljednjoj stanici ovog dugog putovanja.

 

2 komentara na “Vijetnam – 3. nastavak”

  1. Bravo Mate! Drago mi je da si ovoj kokoši u kavezu prišao s uravnoteženom dozom opreza (hvala Bogu na 10x zumu), nikad čovjek ne može bit presiguran da neće izletit.