Kao što svi dobro znate, suci Lige prvaka nisu profesionalci. Suđenje im je nešto kao hobi, nekad više nekad manje (kako kad zaseru), za koji su jako dobro plaćeni, ali ponavljam, svi oni imaju svoja uobičajena zanimanja. Tako i naš prijatelj Tom Henning Ovrebo, koji kruh zarađuje kao psiholog, odnosno dijeli savjete izgubljenim norveškim slučajevima, kojih je by the way, jako malo. Zimi kada je polarna noć, tu i tamo ima posla, ali ljeti brate, nikada. Njegova psihološka plaća iznosi podosta kruna, a Ovrebe ljeti hladi salo. Pošto je Norveška za razliku od Balkana država gdje se cijeni rad, naš Ovrebe se našao u neprilici. Jednoga dana Bjorn – šef odsjeka Filozofskog fakulteta u Oslu, pozvao je Ovrebea i saopćio mu da to više ne ide na ovaj način.

    Otkako se pojavila u Meksiku svijet je u panici. I to s punim razlogom ma što neki teoretičari zavjera govorili, tipa: prvo je bilo kravlje ludilo pa ptičja gripa i sad ova svinjska, a opet nikome ništa.

    Kad se prvi put počelo govoriti o tome, iz Meksika su dolazile vijesti da je veliki broj ljudi koji je obolio umro, srećom to se pokazalo neistinitim i izgleda da ova svinjska gripa neće bit puno gora od obične. Iako je u prošlosti znalo bit dosta drukčije.

    U prvoj utakmici doigravanja za treće mjesto u PH domaćin je rezultatski uvjerljivo, ali u do pred kraj neizvjesnoj utakmici porazio ove godine četvrtu hrvatsku ekipu po plasmanu u JVL. Riječani nisu ni jednom vodili, ali u dva ili tri navrata sustizali vodostvo domaćina od dva razlike. Šibenčani su ušli nešto mekanije u susret, a od gubljenja do poluvremena ih je spašavao danas odlični Moses. Odigrao je jednu od najboljih predstava na golu, obranio je bar 5-6 teških udaraca iz blizine, bez bloka, a ni jedan mu gol ne ide na račun.

    Čak i u sportskim novinama interesantni su ljubavni odnosi. Koga ne bi zanimalo s kim trenira Ana Kournikova, na primjer ?! Stoga se ovaj članak bavi upravo tom tematikom.
    U pogledu tzv. ljubavno-emotivnih odnosa svako vrijeme nosi svoje…faze zbunjenosti, faze bahatosti, faze očaja, faze monotonije…
    Možda je u tom pogledu najinteresantnije studentsko doba, kad stvari često izgledaju upravo suprotno nego što realno jesu, i kad neki doživljavaju zvjezdane trenutke, dok drugi istovremeno zapadaju u depresije…

– Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska? – uleti pitanje prijatelju od prijatelja dok su sjedili na zidu između Zapadnog i Istočnog Mostara.
– Zajebano je to pitanje, pomalo je, kako da kažem, filozofsko – odgovori Milan – u nazivu BiH se krije Hercegovina, a ja sam Hrvat. To ti je čista, kako da kažem, filozofija, isto štono se kaže, da se ne može prdnut i stisnut.
– Ali kad bi ti neko prislonijo pištolj i reko, moraš ili prnut ili stisnut, a ako ostaneš u dvojbi, moraćeš skočit s mostarskog na radnički skok, a mislim da znaš što je to radnički skok, kad prsa jebeno bole, i sa peset cenata, a ne sto i peset metara koliko je ovo naše znamenje, a, šta bi jonda reko? – upita Miro zvani Internacionale jer je uporno tvrdio, da je puno ime Intera, Internazionale, za što u Mostaru, bogami, nitko nikada nije čuo.