Mladost bolja od Partizana

    Od vaterpolskog spektakla na Savi na kraju ni s. A za to su krivi igrači Partizana koji su veliki dio utakmice odigrali kao da su svi u febri. Tek na kraju, zadnjih 4-5 minuta su se malo trgli. A i to je više bila zasluga što su Mladostaši nakon trećeg isključenja Udovičića počeli igrat bezglavo. Da je na 2 minute do kraja na 10:8 trener Milanović pozvao time out (a imao je još oba) sa igračem više te da su odigrali neku smislenu akciju i zabili, sami kraj utakmice bi bio još uzbudljiviji. Ovako smo ostali uskraćeni užitka velike utakmice.

Puno para malo muzike

    U okršaju hrvatskih klubova u 1. kolu Eurolige Jug je dočekao hrvatsku podružnicu Pro Recca, ove sezone iznimno pojačano Primorje. Gledatelja je bilo oko 800, što i nije loše s obzirom na prošlogodišnju posjećenost. Treba još i napomenuti da je za Jug prvi put ove sezone zaigrao Obradović.

Primorje u Gružu

    U Gruž u prvom kolu Eurolige dolazi skoro istog imena kao i u lanjskom izdanju, umjesto Primorca dolazi Primorje. Lani je bilo 9:9. Lanjski Primorac je bolja momčad od ovogodišnjeg Primorja, a i Jug skoro nikad ne gubi europske utakmice u Gružu.
    Kroz medije već nekoliko dana traje „obračun“, a istaknuo bi izjavu direktora Sukna: „Priča se samo o Primorju, ali mi smo Jug“. I to je točno. Do sada je Primorje samo jednom pobijedilo u Gružu, 1996. u uzvratnoj utakmici finala kupa.

Partizan dolazi na Savu

Prlainović u Gružu prošle sezone

    Na Htv-u su ovu nedjelju prozvali vaterpolskim danom. Prvo u 1600 prenose utakmicu sa Save, a onda odmah iza iz Gruža.
    Mladostašima stiže njihov najveći rival iz bivše države, beogradski Partizan. Doduše „crno–beli“su bili mnogo uspješniji pa su tako osvojili 17 prema 6 mladostaških naslova prvaka države. U Kupu Prvaka su bili podjednako uspješni, 6 – 6. Kasnije je, 1996., Mladost došla do sedmog naslova. Sa 3 naslova u zadnje 4 godine i Pro Recco je došao do 6 naslova. Upravo je Pro Recco bio jedini klub koji se umiješao između ova dva koji su od prvih 9 izdanja  – 63/64 do 71/72 osvojili svaki po 4 naslova.

BEATIFIKACIJA KHALIDA ASKRIJA

    Svaki dan u godini je dan nekog kurca. Dan mrtvih, svetih, živih, nepušenja, srca, kurca, palca, uha, grla, nosa, šećera, Zemlje, Marsa, Sunca, kurca, palca, nezavisnosti, zavisnosti, štednje, psihičkih bolesnika…

    S obzirom da je svaki dan, dan nečega, mi na kraju ne primjetimo nijedan od tih dana i ono što (do)nose sa sobom, jer jednostavno od šume ne vidimo stablo. Stoga bih Vam ja, poštovani čitatelji, ako smijem, ukazao na jedan dan, koji u moru tih dana, njih 365 manje- više svake godine, nekako iskače, odskače i samim time, trebao bi biti primjećen.

Rođenje Rudija Reša

    Trofej Rudi Reš je nastao jedne burne noći 2008., zaigranošću glavnog urednika dance.hr-a. Kao neželjeno dijete, na prvu nije dobro legao skoro nikome nego vlastitom ćaći.

Debakl Jadrana u Kotoru

 
    Nakon što su u prethodnih 5 utakmica Jadranaši pobjeđivali Primorac večeras su doživjeli potpuni debakl. Od samog početka bila je to jednosmjerna utakmica i sad se s još više kritike može promatrati Jugov nastup u Igalu prije 8 dana.

KAKO JE UMRO ČMELJO

Priča kreće u ljeto 1991. godine. U središtu Piacenze u neuglednoj crkvi San Savino – koja je jedino poznata po tome da se ne znaju majstori koji su je gradili, pa čak ni tko je umjetnik koji je sagradio prelijepi drveni oltar u 12. stoljeću – skuplja se proširena talijanska obitelj na svadbenoj svetkovini. Nadaleko je poznato da su Talijani, bar na papiru, veliki katolici i da su svadbe, u kojem god dijelu Čizme se odigravale,  prvoklasan događaj za cijelo obiteljsko stablo dokle god ono seže, ali i za prijatelje i poznanike mladoženje i mlade. Veliki je posao napraviti popis za svadbu u Italiji. Treba dobro prostudirati tko ti je pravi prijatelj, a tko nije, tko ti je zaista vjeran i odan, a ne neki tamo šminkerčić i glumatalo. Na kraju ipak, koliko god se duboko studiralo, rijetko kada na svečanosti bude manje od tisuću ljudi.

REPORTAŽA – ZAGREB

    Jel’ da da naslov poziva na čitanje?
    Zagreb je za sve Hrvate poseban grad. Ono jebiga ipak im je to glavni grad, ali u našoj priči to je najmanje važno. Osim te nevažnoće, poseban im je jer neke stvari u svojoj voljenoj državi mogu vidjeti (doživjeti, osjetiti) samo tu. Počevši od gledanja nogometne repke (kada sam bio na utakmici s Grčkom pitao me jedan gledatelj idem li na gostovanja reprezentacije. Zbunjeno sam ga gledao i rekao mu da su i domaćinske utakmice za ljude iz Dubrovnika gostovanje dugo 1200 kilometara), preko obavljanja raznoraznih kemoterapija, zračenja i ostalih SOS potreba pa sve do kupovanja brendiranih odjevnih krpica. Zagreb Hrvati posjećuju upravo iz razloga koje nemaju doma.