U Gruž u prvom kolu Eurolige dolazi skoro istog imena kao i u lanjskom izdanju, umjesto Primorca dolazi Primorje. Lani je bilo 9:9. Lanjski Primorac je bolja momčad od ovogodišnjeg Primorja, a i Jug skoro nikad ne gubi europske utakmice u Gružu.
Kroz medije već nekoliko dana traje „obračun“, a istaknuo bi izjavu direktora Sukna: „Priča se samo o Primorju, ali mi smo Jug“. I to je točno. Do sada je Primorje samo jednom pobijedilo u Gružu, 1996. u uzvratnoj utakmici finala kupa.
Na Htv-u su ovu nedjelju prozvali vaterpolskim danom. Prvo u 1600 prenose utakmicu sa Save, a onda odmah iza iz Gruža.
Mladostašima stiže njihov najveći rival iz bivše države, beogradski Partizan. Doduše „crno–beli“su bili mnogo uspješniji pa su tako osvojili 17 prema 6 mladostaških naslova prvaka države. U Kupu Prvaka su bili podjednako uspješni, 6 – 6. Kasnije je, 1996., Mladost došla do sedmog naslova. Sa 3 naslova u zadnje 4 godine i Pro Recco je došao do 6 naslova. Upravo je Pro Recco bio jedini klub koji se umiješao između ova dva koji su od prvih 9 izdanja – 63/64 do 71/72 osvojili svaki po 4 naslova.
Boravak poslom u Londonu iskoristio sam za posjetit White Hart Lane i pogledat utakmicu protiv Sunderlanda. Učinilo mi se zgodnim napisati par riječi, više o atmosferi i problemima oko ulaska, nego o samoj utakmici.
Svaki dan u godini je dan nekog kurca. Dan mrtvih, svetih, živih, nepušenja, srca, kurca, palca, uha, grla, nosa, šećera, Zemlje, Marsa, Sunca, kurca, palca, nezavisnosti, zavisnosti, štednje, psihičkih bolesnika…
Trofej Rudi Reš je nastao jedne burne noći 2008., zaigranošću glavnog urednika dance.hr-a. Kao neželjeno dijete, na prvu nije dobro legao skoro nikome nego vlastitom ćaći.
Priča kreće u ljeto 1991. godine. U središtu Piacenze u neuglednoj crkvi San Savino – koja je jedino poznata po tome da se ne znaju majstori koji su je gradili, pa čak ni tko je umjetnik koji je sagradio prelijepi drveni oltar u 12. stoljeću – skuplja se proširena talijanska obitelj na svadbenoj svetkovini. Nadaleko je poznato da su Talijani, bar na papiru, veliki katolici i da su svadbe, u kojem god dijelu Čizme se odigravale, prvoklasan događaj za cijelo obiteljsko stablo dokle god ono seže, ali i za prijatelje i poznanike mladoženje i mlade. Veliki je posao napraviti popis za svadbu u Italiji. Treba dobro prostudirati tko ti je pravi prijatelj, a tko nije, tko ti je zaista vjeran i odan, a ne neki tamo šminkerčić i glumatalo. Na kraju ipak, koliko god se duboko studiralo, rijetko kada na svečanosti bude manje od tisuću ljudi.
Zagreb je za sve Hrvate poseban grad. Ono jebiga ipak im je to glavni grad, ali u našoj priči to je najmanje važno. Osim te nevažnoće, poseban im je jer neke stvari u svojoj voljenoj državi mogu vidjeti (doživjeti, osjetiti) samo tu. Počevši od gledanja nogometne repke (kada sam bio na utakmici s Grčkom pitao me jedan gledatelj idem li na gostovanja reprezentacije. Zbunjeno sam ga gledao i rekao mu da su i domaćinske utakmice za ljude iz Dubrovnika gostovanje dugo 1200 kilometara), preko obavljanja raznoraznih kemoterapija, zračenja i ostalih SOS potreba pa sve do kupovanja brendiranih odjevnih krpica. Zagreb Hrvati posjećuju upravo iz razloga koje nemaju doma.









