REPORTAŽA – ZAGREB

    Jel’ da da naslov poziva na čitanje?
    Zagreb je za sve Hrvate poseban grad. Ono jebiga ipak im je to glavni grad, ali u našoj priči to je najmanje važno. Osim te nevažnoće, poseban im je jer neke stvari u svojoj voljenoj državi mogu vidjeti (doživjeti, osjetiti) samo tu. Počevši od gledanja nogometne repke (kada sam bio na utakmici s Grčkom pitao me jedan gledatelj idem li na gostovanja reprezentacije. Zbunjeno sam ga gledao i rekao mu da su i domaćinske utakmice za ljude iz Dubrovnika gostovanje dugo 1200 kilometara), preko obavljanja raznoraznih kemoterapija, zračenja i ostalih SOS potreba pa sve do kupovanja brendiranih odjevnih krpica. Zagreb Hrvati posjećuju upravo iz razloga koje nemaju doma.

    Ovdje spada i rad u Zagrebu i preseljenje koje s tim ide, jer doma, otkako nam je nezavisne države Hrvatske, imamo i sve manje mogućnosti za egzistenciju. Tako je i Maroletu egzistencija pomalo izčezla od doma, pa se i on našao u Zagrebu na neodređeno vrijeme. A pošto još uvijek nije ni blizu pronalaska posla ni na kakvo vrijeme, a kamoli na neodređeno, po prvi put u svom životu našao se u Zagrebu naoružan vremenom i to ga je oružje pretvorilo u, ne biste vjerovali, turista.

     Morate, poštovani čitatelji, priznati da vam je moja uloga smiješna. Ono, kao turist u Zagrebu, kuišite? Je li vam ikad palo napamet da ste u Zagrebu turist? Naravno da ne, jer ste u Zagreb došli ili na gostovanje reprezentacije ili na Rebro (Jordanovac, Plućanovac…) ili u šoping. Zanimljivo je to. Ja gdje kod da sam bio u Hrvatskoj osjećao sam se kao turist (čak i u Šibeniku), ali u Zagrebu nikada. I zato sam se ovoga puta odlučio susresti s znamenitostima Zagreba kroz prizmu pravog pravcatog turista.

     Iako ne zvuči strašno, ta me je definicija ubacila u prave probleme. Iako sam mislio da ću u Zagrebu vrlo brzo doživjeti neko endemsko iskustvo, njega nije bilo ni blizu na vidiku, iako magle danima nema. Bauljao sam po gradu, gledao sve te šoping centrove, avenju molove, stare izblijedele austro-ugarske wallove i cijelo to vrijeme se pitao „ ne bih štel uvredit purgere, ali ima li se uopće koji kurac za vidjeti u ovom gradu i zakaj uopće postoji turistička zajednica grada Zagreba i zakaj bi ga i’ko posjetil i zakaj bi se i’ko štel vrnul sim ak je već jednom bil i niš nije vidil“.

     U tom mom turističkom pohodu po Zagrebu i traženju iskustvenog grala pomagale su mi jedino vrane. Jebo mater, čudnih ptica. Jednom rječju – zastrašajuće. Čudi me da prvi ikad film snimljen nije bio o vranama. Ima u njima zaista nešto zlokobno. Način na koji se glasaju, kako skakuću, kako gledaju. U ovih sedam zagrebačkim dana skroz mi je jasno postalo zašto su to ptice smrti. Ali na turističku žalost Zagreba njihovo stanište je mnogo šire, tako da za (ne)uživanje u njihovu društvu ne morate potegnuti do hrvatske metropole.

     Ostao je još jedino Gorni grad. Našao sam se tamo točno u trenutku topovske paljbe iz gričkog topa. Ajde de, pošto se nisam bacio na zemlju, znači da nemam PTSP. Barem nešto. Obišao sam malo crkve, ulice, zavirio iza ponekog haustora, ali nigdje nisam našao nikakvo iskustvo.Kao da su ga vrane odnijele Umorilo me biti turist u Zagrebu. Tužan sam sjeo na trg ispred srkve sv. Marka i razmišljao u kakvoj ja toj jebenoj državi živim, kad u glavnom gradu iste te države u kojoj živi četvrtina njenog stanovništva, ne možeš vidjeti doslovno ništa, iako nema magle i to danima.

     Dok sam gledao prema zgradi Sabora, upadao sam sve dublje u očaj. Osjećao sam se skroz loše, uz totalnu depresiju počele su mi nadirati i suicidalne misli. Ako Zagreb ne nudi ništa, osim loše zdravstvene skrbi (vidi Milinovića), kako ću ja uopće naći posao u tom gradu sranja, jer on kao što sam vidio, ionako nikome ne treba? Hoću li se ikada zaposliti, hoću li umrijeti od gladi? Da nisam pogriješio što sam došao raditi u Zagreb? Dubrovnik bar ima dvomjesečni turizam.

     A onda najedanput, kao da me je sam sveti Marko dotaknuo svojom aureulom, crne misli su mi nestale i svijet je postao ružičast. Kao da Hrvatska vodi u Maksimiru, kao da kemoterapija pomaže, kao da ću kupiti ultra meki madrac čija će mi dostava do Dubrovnika biti besplatna.

     -Jebote led, koje ovaj Zagreb ima turističke mogućnosti – kazao sam sam sebi u bradu, naglo otvorivši oči u smjeru zgrade Sabora – Kako su glupi i saborski zastupnici i TZ Zagreba.

    Oni naime u zgradu Sabora puštaju organizirane grupe koje se moraju najaviti da bi mogli obići Sabor. Naravno da zbog te procedure, rijetko tko dolazi. Za koji fuckin’ kurac služi ta birokracija? Taj je Sabor, sada mi je sve sinulo, najveća znamenitost koju Hrvati imaju. A nalazi se u Zagrebu, istom onom gradu gdje nisam mogao pronaći nikakvo turističko iskustvo. Taj je Sabor znamenitiji i od dubrovačkih zidina, i od pulske Arene i od bolskog Zlatnog rata, od svega hrvatskoga. Zamislite, koji bi turistički boom (ne bi se čuo ni grički top) bio na zgradu Sabora da se ta znamenitost samo mrcu dotjera. Recimo, multimedijalni muzej u kojem će se čuvati najznačajnije blago izgovorenih riječi u Saboru od one slavne “kilo mozga, dvije marke”, pa do ovih prošlotjednih. Naravno, titlovi bi bili na svim svjetskim jezicima. Pa onda, recimo organizacija neke nagradne igre poput napiši haiku o Saboru u kojem moraš spomenuti ili zmiju ili žabu. Također, u sklopu razgledanja, bili bi uključeni i sadržaji za djecu da ne smetaju svoje roditelje u tom istinskom prvovodu. Oni bi bili zabavljeni igranjem igrica gdje bi mogli birati hoće li uzeti zastupnike HDZ-a ili neke oporbene stranke, a onda krenuti s čiketanjem ovih drugih. Za one željnije znanja, mogao bi se organizirati kviz s pitanjima o životu sadašnjih i bivših saborskih zastupnika. Recimo gdje je jedan saborski zastupnik boravio za vrijeme rata:

    Glavna nagrada – kašun ekološko uzgojenih narančina barba Luke.