Tko će biti novi sidrun Turčina?

 

Posljednji Perišev zvižduk prolomio se Portom, igrači Kamena malog podigli su prijelazni pokal i završila je još jedna sezona Divlje lige. Za Turčin Danče ova, 2013., bila je posebno razočaravajuća. Kiksao je u obje važne utakmice i svoj nastup završio u naoko vrlo lakoj kvalifikacijskoj skupini. Jedino gore od loše sezone je ako se iz toga ništa ne nauči i ništa ne promijeni.

 

Zato su Turčinovi stratezi uparili umove i krenuli analizirati probleme u momčadi i uzroke loših rezultata. A problema je mnogo: ne držanje dogovora, manjak plivačke forme, svojeglavost pojedinaca, previše kila, premalo kila, previše djece, premalo kose, previše prijatelja s Filozofskog fakulteta…

Svaki od navedenih problema velik je i ozbiljan te zaslužuje pažnju i djelovanje. Ali ipak jedan problem Turčinove momčadi zasjenjuje sve ostale i već godinama kao mač visi nad budućnošću ove ekipe. Taj najveći problem jest nedostatak pravog sidrun i prati Turčin još od samog početka nastupanja u Divljoj ligi, dakle već više od 10 godina. O ozbiljnosti ovog problema govori i činjenica da je Turčin uveo i promovirao novu igračku poziciju – „Lažni sidrun“ koju su s vremenom prihvatile i mnoge druge momčadi.

U prvim godinama Turčinovih nastupa to i nije bio toliki problem jer je su i na većini ostalih pozicija bili „lažni igrači“. Dapače, prvi povijesni ulazak Turčina u glavni turnir 2004. izboren je bez pravih centara, s Đivom i Matom na poziciji lažnih. Tijekom sljedećih nekoliko godina (razdoblje 2004. – 2008.) postupno su se pojedine pozicije u Turčinu pojačavale i ubrzo je postalo očito da koncepcija igre zasnovana na lažnim sidrunima ne drži vodu. I onda se 2008. (ili 2009.??) pojavilo naoko idealno rješenje u liku mlađahnog Božonea. Svojom tjelesnom konstitucijom, zadovoljavajućim poznavanjem igre, dugim nizom igračkih godina pred sobom, ali i mentalitetom Božo se savršeno uklapao u Turčin. U tim godinama Turčin je polučio svoje najveće uspjehe i postao ekipa koja s lakoćom prolazi kroz kvalifikacije. Pobijeđena je Špilja u drugoj četvrtini, a ubrzo i neke ekipe u cijelim utakmicama glavnog turnira i izgledalo je da je budućnost svijetla.

Ali stari ljudi ne kažu za ludu: „Ako nešto izgleda predobro da bi bilo istinito onda vjerojatno i nije“. Tako je bilo i s Božom. Kada je bio tu – bio je pravi, ali problem je što je sve rjeđe bio tu. Prekratki studentski praznici i predugi obiteljski ručkovi udaljili su ga s terena i učinili krajnje nepouzdanim faktorom, faktorom na kojem se ne može graditi. I tako je Božo usprkos bogomdanoj konstituciji (koja mu dozvoljava da ostane u formi iako preko zime ne diže ništa teže od krigle), usprkos pravom dančarskom mentalitetu „neka drugi riješi moje probleme“, usprkos širokim ramenima i još širem osmjehu, sve manje bivao Turčin. Da se razumijemo, ovo ne znači da je Božo u Turčinu otpisan. Njegova kapica i pozicija na 2 metra ga još uvijek čekaju. Ali svima postaje sve jasnije da dok je god negdje neki party, dok je god negdje neka žena usamljena ili neka teća otklopljena Božo možda osjeti zov koji će ga odvući sa ključne utakmice.

Ova tužna spoznaja dovela je do toga da njegovo ime na skicama Turčinove budućnosti sve više blijedi. Koga nema, bez njega se mora vrijedi uvijek i svugdje pa tako i u Turčinu i već duže vrijeme razglaba se o mogućem rješenju. A nakon debakla u sezoni 2013. došlo je vrijeme za akciju tj. za aktivnu i agresivnu potragu za novim sidrunom.

 

Dok ovo pišemo traju ozbiljne analize mogućih rješenja i kandidata koje se za sada drže u strogoj tajnosti. Stoga ovdje donosimo naš (novinarski) pogled na moguća rješenja za novog Turčinovog sidruna i bez pretenzija dajemo svoj (laički) komentar. Po nama Turčin ima sljedeće opcije za popunjavanje pozicije sidruna:

1. Nikša Dobud. Naravno, i potpunom vaterpolskom laiku je jasno da su šanse da Nikša zaigra za Turčin samo teoretske. Čak i kad mu istekne profesionalni staž i ako se odluči okušati u Divljoj ligi Turčin je vjerojatno pri kraju popisa ekipa koje bi odabrao. Ali ako se postavlja pitanje tko bi bio najbolji sidrun Turčina, odgovor je bez sumnje: Nikša Dobud. E sad, koliko je vjerojatno da se to i dogodi nije ovdje tema.

2. Rade Garić. Rade Garić sigurno je Dančar (a moguće i Dubrovčanin) kojemu se u posljednje vrijeme masa najbrže povećava. Ovim tempom za manje od godinu dana dosegnut će, za rasnog sidruna, idealne troznamenkaste brojke. Hvalevrijedan podvig, ali nedovoljan. Nažalost, čak i u Divljoj ligi, čak i u kvalifikacijama, za poziciju sidruna potrebno je ipak i još nešto malo osim mase. Iako je Rade u zadnje vrijeme zabilježio par izleta u morske sportske aktivnosti, brzina povećavanja njegovog igračkog znanja nije niti blizu prirastu njegove mase. Tako će snovi o Radi na poziciji 2 metra u Turčinu ostati ipak samo snovi.

3. Bilo tko. Dobro ne baš bilo tko, već bilo tko stariji od 15 godina tko je trenirao koju godinu i makar u kadetima igrao godinu dana sidruna. Zli jezici i samozvani vaterpolski nadriliječnici reći će da bi i takav bio dobar za Turčin i popravio mu trenutno stanje. Ali takvi kvazistručnjaci zaboravljaju ključan moment. Od igrača, a posebno sidruna, Turčina ne traži se samo igračko umijeće. Traži se i doza karizme, urođena sklonost spektaklu, umijeće neverbalne (a i verbalne) komunikacija s publikom i sucima, ogroman kapacitet za jelom i pićem, jednom riječju „ono nešto“ što svaku utakmicu pretvara u spektakl, a svaku proslavu pobjede u dernek. Pitanje za uvažene vaterpolske dušebrižnike koji tako nakaradno savjetuju Turčin jest: ima li vaš „bilo tko“ to „ono nešto“ i može li Turčin svoj problem riješiti jednostavnom dančarskom formulom: „Neka netko ode na 2 metra“. Po nama nikako!

4. Tonći Popadić. Po svemu sudeći Tonći predstavlja idealno rješenje za Turčin. Iako nije čisti sidrun, igrački i fizički daleko je od Turčinovih trenutnih potreba i projekcija za budućnost. Dančar je, veteran Špilje i prirodan igrački put vodi ga u Turčin pred kraj karijere. O karizmi i igračkim „soft skillsima“ da i ne govorimo. Ali, nažalost opet ali! Tonći ipak ima veliku manu, a ta je da nažalost ne staje na Divljoj ligi. Ispod savršene divljeligaške vanjštine, on zna da postoji nešto više, da postoje drugi ljudi i drugi gradovi, da postoji poslovni svijet, svijet obrazovanja i što ti ga ja znam. Njegova koncentracija nije isključivo i samo na Divljoj ligi, njegove šale, reference i životna gesla idu izvan amaterskih plivališta, njegov svijet postoji i preko granica bivše općine Dubrovnik. Kao takav jednostavno ne može dati Turčinu sve ono što mu treba.

5. Pero Sjekavica. Ni uz najbolju volju ne možemo pronaći neku zamjerku ideji da Pero zauzme mjesto Turčinovog centra. Počevši od tjelesne konstitucije, igračkog znanja, velikog iskustva, ne prezanja od preuzimanja odgovornosti pa do usredotočenosti na Divlju ligu, karizme i sklonosti spektaklu Pero je prototip sidruna kakav Turčinu treba. Osim svega navedeno Pero posjeduje i dodatnu kvalitetu, a to je neutaživa glad za golovima. Upravo to treba Turčinu u situaciji gdje mnogi njegovi igrači glume zvijezde i kada primijete da su jači od protivnika ubacuju u nižu brzinu pod tobožnjom izlikom „nismo kompleksaši“. Pravi poznavatelji amaterskog vaterpola znaju da takvom pristupu u Divljoj ligi nema mjesta. Protivnika treba trpati dok god ima mjesta na Vlašićevom papiru i dok god se i komadić mreže još drži na bari. Kod Pera je prepoznat takav potencijal, a u Turčinu bi imao dozvolu za paljbu na neodređeno vrijeme. Turčin je uvijek igrao za publiku, a s Perom bi se pobrinuli da te publike bude sve više i na sve važnijim utakmicama. Biti će jako zanimljivo vidjeti kako će se ova priča rasplesti, naročito u situaciji kada, prema nekim izvorima, Perova pozicija u Pallaceu i nije najstabilnija. Naime, u zadnje vrijeme pojavili su se određeni napisi koji, osim što jako pristrano i netočno tumače pojedine utakmice ovogodišnje Divlje lige, posebno tendenciozno i neosnovano okrivljuju Pera za neuspjeh Pallacea. Od gomile objeda izdvojit ćemo nepotrebno i potpuno promašeno potenciranje njegovog držanja bloka nogom pri rezultatu 0:2 kao neprimjerenog poteza. Autor tog teksta očito ne razumije Perov stil igre, dobro poznat i priznat kod igrača i navijača Turčina.

 

Na kraju napomenimo još jednom da je navedena analiza tek novinarski „pogleda sa strane“ na složenu situaciju potrage za novim centrom u Turčinu. Ostaje da vidimo kako će ova potraga završiti, ali bez sumnje pred nama je vrlo zanimljivo prijelazno razdoblje.