Brazil je za nas dobar izbor

Jučerašnji dan ostavio je gorak okus kod mnogih zaljubljenika u vaterpolo, pa tako i kod Vjekoslava Kobešćaka. Jasno je zbog čega. Nitko od gledatelja ne želi nikada gledati kako njegova ili općenito bilo koja momčad namjerno gubi utakmicu. A pogotovo kad se to događa u četiri uzastopne utakmice i to na olimpijskom turniru.

Pročitajte što Kobešćak kaže o dosadašnjem turniru, o jučerašnjem danu i izbjegavanju Srbije, o Brazilu našem protivniku u četvrtfinalu te o suđenju i novinama na ovom turniru.

Za početak osvrt na utakmicu protiv Francuske, odnosno izbjegavanje Srbije u četvrtfinalu?

Kobešćak: Pa jučerašnji dan me je razočarao. U prve četiri utakmice posljednjeg kola, barem po jedna momčad na svakoj utakmici (govorimo o onima koje su izborile četvrtfinale dakako), je izgledala kao da ne želi pobjedu. I to ostavlja jedan gorak okus ovog turnira. Turnira koji je počeo fantastično. Koji je bio izjednačen kao malo koji do sad. Turnira koji je promovirao Brazil i Japan kao snažne vaterpolske zemlje i tako proširio  kvalitetu vaterpola u svijetu.

To što se događalo jučer je nešto, na što ćemo imati vrlo podijeljena mišljenja jer svi igraju da osvoje zlato i uđu u besmrtnost. I na neki način, kada izbore drugi krug, njihovo je pravo da taktiziraju, odmaraju igrače, ne pripremaju momčad za „nebitne“ utakmice, biraju protivnike. Naravno, jučer ih je bilo toliko da svi ne mogu osvojiti zlato. A kako će se osjećati onda kada ga ne osvoje?

I da se razumijemo, to rade ili su radili skoro svi. I oni koji su to napravili jučer, a i oni koji su se jučer čudili i osjetili se povrijeđenima. I to ne tako davno. (Neka mi se oprosti ako griješim, ali ne sjećam se da  su Mađari to ikada radili). I ne samo to, svjedoci smo da se to radi i u drugim sportovima. Pa ne čujemo da se nekoga proziva iz drugih sportova.

Hrvatska je ispala nekako u prvi plan jer je izgubila od najslabije momčadi na turniru, ali budimo iskreni,  Grci i Talijani nisu izgledali ništa bolje. Osobno, volio bi da se takav dan na Olimpijadi, a niti na Svjetskom ili Europskom prvenstvu ne ponovi. Zlato će opravdati takve postupke za one koji ga osvoje. I ta gorčina će se pretvoriti u dobro planiranje.

Ali na kraju, nemojmo  zaboraviti na one ljude koji to gledaju. Na one koji su izdvojili znatan dio svojih sredstava i vremena da bi došli na drugi kontinent i platili da bi gledali sportaše svoje zemlje kako se bore za pobjedu. Kako su se oni osjećali? Sportaši osvajaju svoje medalje za sebe i za one koji ih gledaju. Ako neće biti onih koji nas gledaju, onda više za nas neće biti niti Olimpijada na kojima ćemo moći osvajati medalje.

Da, i drugi su kalkulirali, zar je strah od Srbije tako velik i opravdan? Unatoč igrama u svih pet utakmica ovdje daleko ispod svojih mogućnosti.

Kobešćak: Srbija je bez obzira na prikazanu igru na ovom turniru i dalje momčad sa najvećom širinom. A i njihove prezentacije u protekle tri godine su im donijele strahopoštovanje drugih. Oni od Svjetskog prvenstva 2013. u Barceloni do poraza od Brazila nisu izgubili niti jednu važnu utakmicu. Za očekivati je da budu bolji. A i sa lošijom igrom, kao na ovom turniru, opet na individualnu kvalitetu mogu pobijediti svakog protivnika.

Što očekivati od Brazila u četvrtfinalu. Gledao sam ih protiv Srbije, igrali su jako dobro. Strpljivo su čekali svoju priliku i dočekali je. Protiv Mađara su igrali kolektivno dobro uz individualne pogreške, jako naivne, kakve se i mogu očekivati od igrača kojima nedostaje iskustva velikih utakmica. Uz to su se ispromašivali u startu, 0/5 igrač više uz promašena 2-3 kontre i Mađari su se odvojili. O Perroneu ne treba trošiti previše riječi, pitanje je može li ga se zaustaviti?  Odlično igra i Vrlić, Gomes je jako dobar igra po 30 minuta. Baches Delgado i Guimares nisu baš najbolje završavali igrača više? Soro isto tako brani dobro.

Kobešćak: Brazil je za nas dobar izbor. Oni su ulaskom u četvrtfinale ostvarili povijesni uspjeh i realno je ocijeniti da je to njihov domet s obzirom na njihovu kvalitetu. Njihove dobre strane su: što ih vodi Ratko, koji je još uvijek neprikosnoven u ciljanju forme kada je to najvažnije. Ratko je kralj turnira. Isto tako zna sve pozitivne strane naše momčadi, ali zna i mane. Zna on to i za ostale momčadi, bez brige.

Vrlo su živahni u odlasku u kontru, što se ne bi dalo reći za mnoge momčadi na ovom turniru.

Imaju tri svjetska igrača koja im nose cijelu momčad i nekoliko mladića koji, ako taj dan odigraju zrelo onda oni mogu pobijediti svakoga. Sa pobjedom protiv Srbije su to i dokazali. Na ovom turniru imaju i fanatizam, jer ih bodri veliki broj navijača koji ih diže na jednu višu razinu.

Loše strane: oni nemaju širinu, nemaju drugog centra, nemaju ljevaka. Protiv Grka i Mađara se vidjelo da ako se ne priključi netko od igrača Perroneu, Vrliću i Soru onda se teško mogu nositi sa europskim momčadima.

Ostali parovi, Mađari protiv Crne Gore, zatim Srbija protiv Španjolske i Grčka protiv Italije. Koga očekujete u polufinalu, odnosno finalu?

Kobešćak: Teško mi je reći koga očekujem u finalu. Rekao sam već u jednoj prethodnoj najavi, da na kraju kvaliteta ispliva i to se pokazalo na kraju grupne faze. Za mene Srbija, Mađarska i Hrvatska imaju malo veće šanse za medalju od ostalih, ali to su vrlo male razlike. Ono pravo je tek ispred nas.

Opći komentar prikazanoga u grupnoj fazi?

Kobešćak:  Sam turnir u sportskom smislu je (ne računajući peto kolo :wink:) ispunio očekivanja. Puno neizvjesnosti, dolazak Brazila i Japana na veliku scenu. Nažalost ne ulazak SAD-a i Australije u daljnji tijek natjecanja, što bi bilo dobro za vaterpolo, ali oni će teško napravit taj korak bez jake lige ili da im barem deset igrača igra u Europi.

U organizacijskom i tehničkom smislu turnir je slabiji nego što je bio u London i to nije dobro. Utakmice kasne, kvaliteta tv prijenosa je puno slabija nego što je bila prije četiri godine. Slabo je ponavljanje akcija. Prijenos ne dočarava dinamiku igre, kao što je bilo u Londonu. A tu je još bila i ona mutna voda… Slaba je i statistika.

I nema puno publike. Iako je nema niti na većini drugih sportova. Vaterpolo se malo razmazio sa posjetom na zadnjih nekoliko turnira.

Osobno, Olimpijski vaterpolo turnir u Londonu je bio najbolje organizirani turnir vaterpola na kojem sam bio i koji sam imao priliku gledati.

Suđenje?

Kobešćak: Sudački gledano,  nismo se puno pomakli. I tu smo i dalje ukočeni kao sport. I dalje se dogodi da se sude situacije koje ljudi ispred tv ekrana ne mogu povezati sa ničime i onda se samo odjednom svi sjure na drugi kraj bazena. Suci se trude imati kontrolu utakmice, ali sa takvim načinom suđenja  gledatelji izgube kontrolu. U niti jednom sportu se ne sude toliko situacije gdje nije lopta, kao u vaterpolu. Naravno tu imamo jednog suca, nećemo ga imenovati, koji je totalno ovladao tim situacijama.

I dalje se ne uzima video kao dokaz neke situacije! I tu vaterpolo definitivno gubi korak sa drugim sportovima jer to su uveli i momčadski i individualni sportovi. Ne znam čemu tolika odbojnost prema tome. Zar se suci ili delegati boje da će se iskompromitirati. Mi to moramo uvesti na ovakvim natjecanjima.

Jedina novina koju sam uočio, je da igrači kada izlaze iz igre više ne smiju izaći iz vode sve dok ne dođu do klupe. E sad ako će nam to donijeti boljitak vaterpola, onda zaboravite sve što sam izjavio jer ja o ovom sportu nemam pojma.