…a ja mislio da sam faca, jer sam preplivao Dančarski maraton s upalom sinusa…

Peru Slovenian Swimmer

Psiholozi, psihijatri i ostali stručnjaci za glavu govore da se na napad odgovara na dva načina – uzvraćanjem ili bijegom. Međutim, ne pojašnjavaju kako se ponašati u slučajevima fizičkih napada oca na vlastito dijete. Možeš ti ocu uzvratiti ili pobjeći, kako to jednostavno podučavaju stručnjaci, ali isto tako, moraš mu se i vratiti. Jer gdje ćeš inače spavati?

 

Mali Martin Strel napamet je znao ove poteškoće. Njegov stari zatvorio bi sve lokale u slovenskom mjestu Mokronog, prije nego što bi došao kući mrtav pijan. Tamo bi za desert svakodnevno tukao svoga sina. Mališan mu ne bi uzvraćao udarce već bi skočio u obližnju rijeku i plivajući bježao od pomahnitalog oca. Bilo ga je strah vratiti se doma, pa je zaključio da je najbolje spavati u obližnjoj staji. Ako mu se otac bude približavao, čut će ga, a ni rijeka nije daleko, pa će mu pobjeći. Tako je umjesto u dječjoj spavaćoj sobi, godinama spavao s kravama i ovcama.

 

Iznova se događao isti scenarij – otac bi došao kući ubijen alkoholom, Martin bi se iskrao iz staje, skočio u rijeku i plivao. Jednom ga je zgodom otac dugo pratio obalom smatrajući da mali Martin neće imati snage dugo i daleko plivati. Ipak je on Slovenac, a ne Dalmatinac – nije alpskim Jugoslavenima u krvi vaterpolo, već skijanje. Ali stari Strel grdno se prevario – nije mogao on toliko dugo hodati, koliko je Martin mogao plivati.

Rijeka je tako postala jedino mjesto gdje se Martin Strel osjećao slobodnim. Prošlo je od tad skoro 50 godina, a taj je osjećaj ostao.

Martin Strel je, naime, čovjek koji je više puta ušao u Guinnessovu knjigu rekorda u kategoriji duljine preplivanih rijeka. Početkom ovog stoljeća preplivao je 2860 kilometara Dunava. Potom je 2002. svladao i najdužu američku rijeku Mississippi (3885 kilometara), da bi 2004. preplivao i najmoćniju, ali i najprljaviju kinesku rijeku Yangtze (5286 kilometara).

 

No, to je sve bio samo uvod u najluđi čovječji pothvat svih vremena – preplivati najprevrtljiviju, najopasniju i najčudniju rijeku u ovom Sunčevom sustavu – legendarnu Amazonu.

Puno su ljudi nevjerojatnih podviga učinili duž povijesti planeta – gradili su piramide, otkrivali Amerike, bili na Mjesecu, dokazali da je čitava materija na svijetu ustvari nevidiljiva – i vi, i ja, i ovaj tekst, jer se samo sastoje od 1 posto sićušnih čestica koje vibriraju, a našem glupom mozgu se to čini kao nekakva velika masa – ali nikad nitko od Velikog praska, pa naovamo nije preplivao rijeku koja je na nekim mjestima široka kao hrvatski političari nakon četiri godine žderanja nauštrb državnog proračuna.

Amazona jest dobra po svojoj  – prirodi. Da nema nje, ne bi bilo ni svijeta kakvog poznajemo – njene prostrane šume jedu ugljični dioksid koji mi svakim danom sve više izbacujemo u atmosferu, a zauzvrat nam poklanja kisik. Ne zovu je bez razloga – plućima našeg planeta – iako mi, kao pravi okorjeli pušači marketinških kampanja, ne cijenimo organ pluća kao takav, pa krčimo njene šume mahagonija i tikovine kako bi oni ‘najbolji i najvredniji’ među nama, imali djelić Amazone na svojoj jahti od milijun nečega.

Ali pošto ništa na ovom svijetu nije crno – bijelo, osim zebre, dresa Partizana i još nekih nogometnih momčadi, tako nije ni Amazona. Rekli smo već – njena priroda po prirodi i za prirodu je dobra, ali ima i crnu prugu na dresu – krije mnoge opasnosti.

Martin Strel itekako je toga svjestan, ali opet što njemu znači strah nakon djetinjstva u kojem ga je (pro)ganjao vlastiti roditelj?

Evo ga tu na startu Amazone u peruanskom gradu Atalyji, mjestu gdje završava civilizacija, 1. je veljače 2007., a do cilja u Belemu dijeli ga ‘samo’ 5286 kilometara. Ako vam je lakše u mislima svladati tu razdaljinu, prevest ćemo je – to je kao da od Dubrovnika plivate do Indije.

Na tom putu Martina čekaju manji problemčići poput otrovnih pauka, pirana, gusara, narko bandi, anakondi, krokodila, malarija, slatkovodnih morskih pasa, plutajućih debli veličine kamiona, riječnih virova koji usisavaju kao najbolje domaćice, električnih riba i jegulja koje proizvode više struje nego sve hrvatske hidroelektrane zajedno…

Ajde lako s tim pošastima, oni se barem vide golim okom, ali što je s onima koje ne možete opaziti? Tako u Amazoni živi ribica imena candira, teška svega nekoliko grama, koja najviše od svega voli piti mokraću. Tako, ako se popiškite, ona namiriše žutu tekućinu, i eto je odmah da se napoji – ali ne zaustavlja se pred vašim spolovilom, naime, toliko voli golden shower, poput najekstremnijih porno glumica – da ulazi u vašu mokraćnu cijev i dalje pije pišalinu, krv, pa napostljetku cijelog vas, sve dok ne umrete.

Ali bez obzira na sav taj sado-mazo wellness koji ne bi poželio ni Židov Palestincu, Martin Strel se u takvom okolišu osjeća najslobodnije.

Kako li se samo osjećao kad je krenuo, a pred njim je više od 5 tisuća kilometara rijeke koja ljudima diljem svijeta omogućuje život, ali ga često oduzima čovjeku koji se bori s njom? Usporedbe radi, moja malenkost svojedobno je preplivala kilometar i pol smatravši to pravim podvigom. Martin Strel toliko prepliva u kadi dok se tušira.

Ali nekako bi ipak prosječan čovjek shvatio da netko tko se cijeli život nečim bavi i sprema, naposljetku uspije u naumu kako god on lud bio, ali Big Man River nije jedan od takvih. Naravno da desetljećima pliva i trenira za ovakve ludorije, no uz to, Martin, u skladu sa svojim imenom, dnevno odere dvije boce vina, a ako nema derivata vinove loze, može i viski, pivo, samo da je alkohol. Jasno, masna hrana mu je najdraža.

Slovenac je čak i tijekom plivanja Amazonom svakodnevno lokao količine alkohola na kojima bi mu pozavidili Jim Morrison i Baka Slišković zajedno. Doktorica, koja ga je pratila tijekom avanture, stalno mu je ponavljala da prekine plivat, jer mu je tlak visok, kao mjesto odakle izvire Amazona, i da je samo pitanje sekunde kada će ga strefit infarkt, ali on je nije ni najmanje slušao.

Samo je prebacivao ruke, zaveslaj po zaveslaj, milijardu puta ponavljajući jednu te istu radnju, koja ga je činila tako slobodnim. Nije stajao ni kad je bio najumorniji – u nekim je danima preplivavao i više od stotinu kilometara – kao da ga otac s isukanim kaišem cijelo vrijeme prati obalom Amazone jebajući mu ludu majku koja ga je rodila onako pijanog i debelog, a on bez obzira na te mane, pliva tisuće i tisuće kilometara, i dalje narušavajući svoje zdravlje.

Nije samo Martinov stari gubio živce s njim, već je i doktorica svakim danom bila sve nervoznija. Naravno, ona je imala opravdan razlog za to. Martinov tlak, postao je raketa zemlja zrak – srce je radilo pod tolikim naponom da su električne jegulje bježale čim bi oslušnule Martinove otkucaje. Prema legendi koju su kasnije pričali Amazonski Indijanci, jedna se depresivna električna jegulja čak zaletila u Martinovo tijelo izvršivši suicid i postavši tako prva električna jegulja u povijesti koja je stradala od električnog udara.

Martinova doktorica je bila očajna – na kraju mu je rekla da svaki dan mora potpisivati hrpu papira kako bi sa sebe skinula odgovornost u slučaju njegove smrti. Big Man River ih je potpisivao s viskijem u zubima, dok se frontmen Doorsa krstio na onom svijetu, a nakon što bi našvrljao svoje ime na papir, onako pijan bi skočio u Amazonu boje rigotine, i nastavio sa zaveslajima, sa slobodom.

Govorio je u intervjuima da mu je motiv za ovakva ekstremna plivanja upozoravanje na klimatske promjene, krčenje šuma, te da želi da ljudi žive u skladu i miru i sa sobom i s prirodom. Stari hipi Jim bi se smješkao dok je slušao Martina – i on je sam za vrijeme najžešće hipikuštine slične stvari govorio, primjerice „Make love, not war“, ali znao je, dobro je znao, da je motiv i njegova rada, i ovog Slovenca bio isti – oboje su potpuno ludi.

Ali ono što se dogodilo ubrzo, natjeralo je Jima Morrisona da preispita svoju reputaciju jednog od najneuračunljivijih ljudi u povijesti planeta, i da kao stručnjak u tom području, zauvijek okruni Martina Strela kao najluđeg čovjeka u historiji Trećeg sunčevog kamenčića.

Martinu Strelu je, bolesno, ali istinito, negdje na polovici rute, ona zloglasna ribica candira došla glave. Ne piša i mokraće, već doslovno glave. Ona je i kao i svaki živući organizam Amazone, prijevoznik bacila i drugih boleština, koji su nadaleko poznati kao turistički putnici i istraživači novih teritorija, pa je tako jedan od njih nekako ušao u Martinovu glavu i tamo počeo grickati mozak.

Posljedice odlaska tog bacila na ljetovanje u nepoznatu zemlju su strašne – Martin Strel se počeo gubiti, imati halucinacije, šizofrenijski se ponašati. Doktorica, Martinov sin, i ostala posada molili su ga da prekine s pustolovinom, jer će sigurno umrijeti.

Martin ih je gledao bez riječi, niti je znao ni gdje je, ni tko je, ali instikt ga je navodio što treba raditi u takvim bezizlaznim situacijama, koja je proživljavao još od djetinjstva – popiti bocu viskija i baciti se u rijeku. Ne samo da je nastavljao plivati, već je to počeo činiti noću.

Halucinacije su mu se povećavale sa svakim zaveslajem, pa je tako jednom zgodom posvjedočio kako ga je tijekom desetaka kilometara pratio leš djevojčice.

Jim Morrison je plakao u društvu anđela:

This is the end, beautiful friend 
This is the end, my only friend, the end 
Of our elaborate plans, the end 
Of everything that stands, the end 
No safety or surprise, the end 
I’ll never look into your eyes, again

 

Ali Martin nije slušao starog narkomana. S tlakom na kojem bi mu pozavidila i anticiklona, s trbušinom kakvu nemaju ni sudionici plivačkog maratona u ispijanju vina na Martinje, s halucinacijama kakve su rijetko imali i članovi Pink Floyda koji su bili poznati po jedenju LSD-a za doručak, Big Man River je i dalje zamahivao ljevicom i desnicom po žuto-smeđoj bari plivajući prema Belemu.

Sloboda koju mu je davala rijeka bila je jača od bolesti koje su bile razmjera biblijskih pošasti. Ne samo da je putem Amazone nosio svojih stotinu i kusur kila, već i nekoliko milijuna bakterija, pa su krokodili, pirane, otrovne ribe i morski psi bježali pred najopasnijim stanovnikom Amazone svih vremena.

Jedna Anakonda, ipak imala je toliku nesreću da je ogladnila upravo u vrijeme dok je Martin prolazio njenim staništem, pa je skočila u mutnu Amazonu pronaći kakav junk food, ali uto se pojavio ludi Slovenac nošen halucijanacijama, a nesretna zmija zaradila je PTSP.

Ride the snake, govorio mu je Jim iz Vječnosti, ride the snake to the Belem lake – tako će ti biti lakše, a Martin je poslušao kolegu luđaka pa je zajašio zmiju sljedećih sedam milja.

Snake is long seven miles…

Naposljetku ju je ostavio, jer mu je Jim dobacio da je ona old i da joj je skin cold.

 

Slovenac je na pri kraju epskog putovanja bio beživotno tijelo koje je radilo rukama – bolesno srce je pumpalo krv bez slobodnog dana, godišnjeg, bolovanja… – kineskim radnicima je posao zajebancija prema onome što je posljednjih nekoliko stotina kilometara radio herc Big Man Rivera.

Halucinacije su ga pratile i dalje…

The killer awoke before dawn, he put his boots on 
He took a face from the ancient gallery 
And he walked on down the hall
prema Martinovoj staji

A Martin je skočio u Amazonu i plivao tisuće kilometara bježeći od oca sa čizmama i antičkom maskom kakvu i on sam nosi plivajući Amazonom da ga sunce ne ubijeUv zrakama.

He went into the staja where Martin lived,

Ali Martin je već hitao prema Belemu, prema slobodi…

and, then he 
He walked on down the hall, and 
And he came to a door, and he looked inside

Father, yes son, I want to kill you, govorio mu je Jim nekoliko posljednjih kilometara, ali Martin ga nije slušao – uostalo nikad nikoga nije slušao  – ni doktoricu, ni svog sina, ni svoje srce…, jer da jest ne bi pokušao preplivati Amazonu kao prvi čovjek u povijesti.

Samo je plivao – beskrajno i beskonačno.

Brazilci i Indijanci za to vrijeme organizirali su svečani doček na ušću Amazone u Belemu – znali su da je napravljen ogroman podvig i željeli su mu svjedočit – neki tamo Slovenac – iz zemlje s malo mora, gdje moraš biti koncentriran da kad skačeš sa stijene u piranskom zaljevu ne preskočiš granicu i dobiješ kaznu – iz države gdje ima mjesta za plivanje samo u nazivu mjesta, Mokronog, eto otamo dolazi čovjek mokrih noga, koji će postati prvi čovjek u historiji koji će preplivati udaljenost od Dubrovnika do halucinogene Goye, popivši pri tom sve zalihe viskija Mister Noa u Manausu, sa srcem kojem treba najveći tehnički pregled ikad, s halucijanacijama kakve svih nekoliko stotina tisuća posjetitelja Woodstocka nije skupa imalo…

Pri samom cilju valovi s Atlantskog oceana vraćali su Martina prema izvoru Amazone, ali i njih je pobijedio, onako bolestan i iscrpljen, i još k tome dodao deset kilometara koje uopće nije trebao plivati – nešto kao počasni krug.

Jim Morrison je gore, u društvu Freddieja Mercuryja, Syda Barreta i Iana Curtisa, opet zapjevao poznati stih…

This is the end, beautiful friend 
This is the end, my only friend, the end…

…ali ovoga puta sa smješkom na licu i viskijem u ustima.

Martin Strel došao je došao do the enda, samog kraja najluđe pustolovine u povijesti čovječanstva.

U cilju je pao pred razdraganim mnoštvom, nije imao snage ni izustiti riječ, bio je toliko mrtav da se oporavljao sljedećih šest mjeseci. Samo je krajičkom uha čuo kako mu Jim Morrison na onom svijetu, predaje štafetu i službeno najvećeg ludonje koji je koračao ovim dijelom svemira.

Martin Strel nije bio siguran je li to samo halucinacija duga seven miles ili mu se Jim zaista divi.

 

https://www.youtube.com/watch?v=PBNI6Sh0G14