Dančar na utakmici skupine Lige prvaka

 FC Internazionale Milano – Tottenham Hotspur, Milano, 20. listopada 2010.

    Moj prijatelj Nikola Raguž je jedan od ponajvećih navijača Intera koje ćete imati priliku sresti u svome životu, bar od hrvatskih državljana. On nije onaj tipični simpatizer, koji tu i tamo pogleda utakmnicu, čuje rezultat, poprati neku kupovinu igrača – ne, on za razliku od ovih stvarno živi Inter, da se poslužim stanjem uma navijača Hajduka (ili Turčin-a). Ako pođete na web shop Intera, malo je stvari koje on ne posjeduje, također, malo je statistika koje ne zna, rezultata nekih tamo opskurnih utakmica, postava momčadi itd. Uglavnom, cijeli je u tome i to me oduševljava.
    Životni nas je put spojio u jednom tipičnom uredskom prostoru gdje smo se upoznali kao kolege, a s vremenom i mogu reći sprijateljili. Od prvoga dana počeo mi je „teror“ ovom simpatičnom pjesmicom,

    Uslijedila je onda priča o Il Capitanu, jednom i neponovljivom Javieru „Pupiju“ Zanettiju, na koju sam se ja, osvjedočeni emotivac, totalno navukao. Čovjek se probio iz Argentine svojim radom, zalaganjem i osvojio Milano, Italiju, Europu i svijet svojom odanošću i ljubavi prema klubu i ljudima. To što je odličan, čvrst i pošten nogometaš je samo pomagalo cijeloj priči. „Il Tratorre“ kako mu je još nadimak, danas, u 37-moj godini predstavlja sve ono što sportaš po mojim mjerilima mora biti – prvo Čovjek, a onda sve ostalo.

    U vrijeme dolaska Mourinha u Inter, Nikola i ja smo intenzivno raspravljali o mogućnostima kluba, zajedno smo pratili mercato i sve akcije koje su dovele do izgradnje jedne tako velike momčadi koja osvaja Scudetto za Scudettom i konačno Ligu prvaka. Tijekom svega toga, navukao sam se na Inter, baš iz razloga te neke obiteljske emotivne atmosfere u klubu, počevši od vlasnika i presidentea Massima Morattija, koji nastavlja uloga svoga oca Angela u klubu, pa do svih igrača koji se drže zajedno kao najčvršći zid. Ko prava familja!
    Uglavnom, Inter mi je postao jako drag.

    Svatko tko me poznaje, zna da sam i osvjedočeni anglofil, i što se tiče muzike i nogometa – najdraži nogometni klubovi su mi engleski, Chelsea mi je na vrhu, a ni ostali mi nisu mrski (osim recimo novodobnog ManU). Kolo Premiershipa mi je važnije od bilo koje druge lige.
    Posebno me veseli i „naš“ Tottenham, sa voljenim Nikom „svinjomdebelom“ Kranjčarom, Lukom „nedonoščetom“ Modrićem (čiji je posebno veliki fan naš Kapetan – Mihovil Martić :wink:), Stipom Pletikosom, te Ćorlukom. Iskreno, žao mi je što svi ne mogu igrati u prvom sastavu, posebno Niko, ali Gareth Bale je ponajbolji igrač svijeta ovoga trenutka.

    Što se tiče samoga puta na utakmice, bio sam JAKO zainteresiran za prošlosezonski susret u Londonu, Chelsea – Inter, za koju je hrvatski Inter club Fedeli dobio samo dvije karte, stoga su tu priliku iskoristili Nikola i njegova draga supruga. Žao mi je što nisam mogao biti u tako dobrom društvu tu večer, iako nekako – kao da sam bio, budući da mi je bilo drago da bar oni uživaju.
    Prije nekoliko mjeseci, kad sam vidio ždrijeb skupina Lige prvaka, vidio sam da opet postoji šansa da posjetim London, ovaj put kroz susret Tottenham – Inter, i pitao sam Nika bi li on išao. Nakon nekoga vremena nazvao me i pitao bih li išao na istu utakmnicu, ali na prvi susret na stadion Giuseppe Meazza (ne San Siro!). Odgovor je bio potvrdan i Nikola i njegove kolege iz vodstva Fedeli-ja (www.interusrcu.com) su rezervirali karte i organizirali put. Ono što je bila dobra vijest za sve jest da je Inter značajno snizio cijene ulaznica za ovu utakmnicu, vjerojatno da potakne posjetu tijekom radnoga tjedna, kad ljudi valjda ostaju doma.

    Sami put je izgledao ovako: Nikola, njegov kum i ja krećemo iz Dubrovnika autom za Zagreb u utorak popodne, prati nas kišica do Neretve, ali raspoloženje je na visini uz prigodnu kompilaciju Interovih pjesama. Penjemo se na autocestu, moja prva vožnja Dalmatinom, i odmah vatreno krštenje uz Nikolinih 160 km/h, prosječno :grin:.
    Na čvoru Dugopolje kupimo jednoga splića obdarenog darom govora tako da je put do Zagreba sadržajan. Bura dere sve do prolaska tunela sv. Rok, a onda ulazimo u kišu i maglu. Ukazuju se svjetla Karlovca i potom Zagreba. Nikola razvozi ekipu po gradu i dogovor je gdje se ujutro nalazimo. U rano jutro pred zgradom Ine vesela ekipa, pun bus, dosta pića i hrane u bunkeru, po godinama – 20-tak starijih ljudi, ostatak mlađi. Put do Rijeke gdje se kupila riječka frakcija Inter kluba, te vožnja kroz Sloveniju (na čiju granicu i policajce ne bih trošio riječi). Uvijek me fascinira urednost i uljuđenost sjeverne Italije, uzorana polja, drvoredi, kultura življenja, lako bih se tamo naviknuo živjeti. Ono što me putem nerviralo jest stajanje za nuždu svakih pola ure, posljedica prekomjernog unosa alkohola. Htio sam provesti nešto više vremena po prekrasnom centru Milana, pa sam znao da svako stajanje smanjuje raspoloživo vrijeme, što me užasno nerviralo.

    Nakon nekih 9 i pol sati stižemo na parking ispred Meazze, grupno fotografiranje i uzimanje taksija do Duomo-a. U centru grada, sa lijeve strane Duoma,  tisuće navijača Spursa, onako po englesku piju hektolitre pive i pjevaju „When the Spurs go marching in“, super ugođaj, bez ikakvih incidenata. Neke od njih i upoznavam, i što je zanimljivo, svi su bili u Dubrovniku, oni najstariji ’86, do ovih mlađih koji su bili do prije godinu ili dvije. Redom se čude kako to netko iz Dubrovnika navija za Spurse, i komentiraju kako živim(o) na divnom mjestu, žele se slikati itd.
    U jednom trenutku kažu da idem pjevati s njima, i tako skačemo i pjevamo onu „Na na naana, na na naa na hey hey (vjerojatno kontate koja je melodija) i onda: Luka Modric (sa onim karakterističnim engleskim modriČ). Apsolutno sam oduševljen, zadovoljno se pozdravljamo i želimo jedni drugima super provod u Milanu.

    Nalazimo se svi skupa na predviđenom mjestu i tražimo taksi, lagano nas pere nervoza budući da kod autobusa moramo tek preuzeti ulaznice. Pretpostavljate da je gužva ogromna, i za dobiti taksi morate koristiti balkanske metode organizacija – jedan kolega izlijeće pred prazni taksi koji stiže na stanicu, ja prvi upadam bez pitanja za stražnje sjedalo, ostali zaobilaze auto i ulaze, na očito negodovanje krasnih milanskih gospođa kojima se ovim putem ispričavam na bezobraznosti – ali ljudi – mi smo došli na Intera čak iz Dubrovnika! Ogromna gužva po gradu, vozi nas taksista veliki fan Rossonera i kaže: za Interiste je cijena dupla :smile:. Zanimljivo je da je taksista koji nas je vozio na dolasku do centra bio Interista :smile:.

    Ispred stadiona je već ludnica, gomile štandova sa svakakvom Interovom i općenito nogometnom memorabilijom, dosta policajaca, ali općenito u zraku neka pozitiva i kultura. Poseban ulaz za Tottenhamove navijače, dobro čuvan….mi prolazimo do našega ulaza i penjemo se na svoj prsten Meazze. Inače, 90% naših suputnika je imalo karte iza gola, dok je nas par doplatilo 10-tak eura i imali smo izvanredna mjesta po sredini tribine, savršen pregled igre i stadiona – nemam riječi.

    Na zagrijavanju spazim „svinjudebelu“ i mome oduševljenju nema kraja, budući da sam ranije toga dana pročitao u novinama da će biti na tribinama. Odmah javljam ZekI veselu vijest i najavljujem X :grin:.
    Nevjerojatno je vidjeti sve te igrače kako se jednostavno dodavaju na tome divnome travnatome tapitu, dok Curva Nord pjeva. Dobro se zagledam, vidim ružnu frizuru nogometnog genijalca Garetha Bale-a i žalim u sebi što Niko ipak vjerojatno neće zaigrati. Tu je i mali genijalac Luka, kojemu sa tribine prenosim pozdrave Kapetana Miha :wink:.  Ogromni Crouch, brzanac Lennon, bilder Huddlestone, onaj smiješni Hutton…
    S druge strane, jedan i jedini, Il Capitano – Grande Javier Zanetti. Zagrijava se i radi kao da je junior, daje primjer suigračima. Tu je i Cambiasso, za kojega se pričalo da je povrijeđen, no ljudina se (budući kapetan) vratila prije vremena i bila na klupi. Eto’o, klasno dodava, puca, vidi se da je nogometni velemajstor, jedan od najvećih.

 

 

    Utakmica počinje i odmah nevjerojatan događaj, strašna akcija, Kapetan ostaje sam s lijeve strane i manirom iskusnoga i sigurnog napadača Zanetti zabija golčinu – erupcija na Meazzi, Nikola skače, ja skačem, svi skaču. Drago mi je vidjeti toga čovjeka, još kako zabija gol – i postaje najstariji čovjek koji je zabio gol u Ligi prvaka. Nevjerojatan karakter! Par minuta kasnije, Biabiany bježi čuvaru po desnoj strani, ruši ga golman Gomes (dobiva crveni karton) i penal izvodi Eto’o za 2:0. Već! Nažalost, Redknapp mijenja Modrića za golmana Cudicinija, tako da nismo vidjeli puno od Hrvata u utakmici.
    Idući gol postiže u 14. minuti Dejo Stanković, odlična akcija i fantastično izigrana obrana Spursa, već 3:0. Nevjerica na tribini, očekuje se i više od 6 komada u mreži Spursa. Za 4:0 neviđenom jednostavnošću pogađa Eto’o i utakmica ulazi u mirniju fazu. U drugom poluvremenu nastupa „Gareth Bale show“ – genijalno krilo je postiglo 2 gola na potpuno isti način, pretrčavši obranu Intera, pa čak i kapetana Zanettija, iskosa lijevo u suprotni kut, uz samu stativu, nevjerojatno biljarski precizno, te 3. gol – čisti šut, opet  u isto mjesto, ljevicom, opet preciznost egzekucije. Genij.
    Svi su mu pljeskali, kako je i zaslužio. Igrala se tad već 92. minuta, Nikola se počeo lediti, nakon 4:0, bilo je sad 4:3….uskoro je sudac svirao kraj i slavlje Interista je moglo početi. Nevoljko silazimo sa tribina, htjeli bi gledati nogomet do beskraja….
    Odlazimo do shopa uzeti još po koju sitnicu, te se vučemo do busa, predstoji nam cijela noć na uskim sicevima – no vrijedilo je!

    Osobno, moja prva utakmica skupine lige prvaka nije mogla proći bolje, dosta golova, obje momčadi koje su mi drage, dosta pravih igrača na terenu, meni osobno divna Meazza, dobro društvo…..