Intervju s Damirom Burićem – 2. dio

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Nastavljamo sa intervjuom sa prošlogodišnjim igračem godine po izboru dance.hr-a. Danas je na redu pregled klupskog dijela karijere:

1.    Možete li upoznati naše čitatelje kako i kada ste uopće počeli trenirati vaterpolo?
Počeo sam trenirati sa 14 godina, jako kasno. Trenirao sam rukomet i ozlijedio ruku. U biti napukla mi je ruka na jednom treningu pa mi je doktor preporučio plivanje. Taman je bilo ljeto i oformila se vaterpolo momčad, počeo sam s tim momcima trenirat, svidila mi se ekipa i ostao sam. Svidio mi se i sam sport. Ali ozbiljno sam počeo trenirat tek sa 17 godina. Ovo sve je bilo više zezancija.

2.    Jeste li imali neke uzore u ranoj mladosti ili kasnije?
Imao sam uzore kad sam bio dijete, ali nisam imao vaterpolo uzora. Petrović, Jordan … klasični uzori. Miguel Indurain… to su bili moji uzori. Više zbog sportskih uspjeha i, recimo tako, načina i velikog rada s kojim su došli do svojih uspjeha. A neke vaterpolo uzore nisam imao.

3.    Na internetu smo našli podatak da ste do 17. godine (kraja 3. razreda Gimnazije) trenirali u Puli? Kako je to izgledalo, vaterpolski treninzi u Puli?
Je istina. Bio sam do 17. godine u Puli. Godinu prije sam išao vikendima u Rijeku, a u 17. godini sam se prebacio u gimnaziju i počeo sam trenirati u Rijeci. Igrao sam 2. ligu u Puli. Treninzi su bili ljeti po jedan put na dan, svaki dan, recimo. Trenirali smo u moru. Nekad i dva puta na dan, ali vrlo rijetko. Zimi kako kad, kad je bilo bazena 2–3 puta tjedno. Ostalo su bile dvorane; nogomet, košarka, gimnastika, teretana, stolni tenis, šta ti ja znam, što god je bilo.

4.    Kako ste uopće uspjevali zadržati interes za vaterpolo u takvoj situaciji?

Pa zadržao sam interes, jer kažem, svidio mi se sport. Kad si mlad ne razmišljaš što će bit sutra, dal ćeš bit profesionalac ili ne. Bar je tako bio moj slučaj. I ostao sam jer je ekipa bila odlična, bila je zafrkancija odlična, zbog toga sam ostao.

5.    Tko su treneri koji su vas učili vaterpolu u tim počecima?
Bio je jedan trener, Robi Dorić. Kasnije u Rijeci prvo me treniro Tonković i onda Roje.

6.    Kakva je sada situacija u pulskom vaterpolu, postoje li još uvijek dva kluba i da li je to zbog nekih svađa i podjela kako to najčešće biva?
Je, bilo je zbog svađa i podjela, ali su se na kraju ujedinili. Međutim, situacija je jednako loša kao kad sam ja počinjao. Možda čak i gora. Nema sad više niti djece. Situacija s bazenom je ista, znači nema ga. I to je to, ali sad nema niti toliko djece. Prije nas je bilo 30-ak, a sad mislim da ih nema nego 10.

7.    Je li osim Vas iti jedan Puljanin dogurao bar do igranja u prvoj ligi?

Nije.

 

8.    Kako je došlo do prelaska u Primorje?
Desilo se prilično slučajno, igrao sam, mislim čak 3. ligu za Pulu, vidio me tada trener, juniorske ili kadetske reprezentacije, ne sjećam se točno, Tonković koji je bio trener u Primorju. Već su postojali kontakti između njega i mog trenera Robija Dorića. Vidio me na tim utakmicama i predložio mi je da dođem prvo vikendima (kad sam bio 3. srednje dolazio sam vikendima; petak, subotu, nedjelju), nakon toga ljeto i onda sam se u 4. srednje prebacio u Primorje i tako je to završilo.

9.    Ostali ste 7 godina u Rijeci, što najviše pamtite iz toga radoblja?
To je bilo najljepše razdoblje, igrao sam za momčad, može se reći da sam otamo ponikao kao igrač, zbog toga što sam tamo u principu naučio vaterpolo. Pula je bila sve neki amaterizam i igra, recimo tako. Pamtim prije svega to što sam igrao s momcima koji su bili negdje moje godište, znači najbolje smo se slagali. Bilo je i mnogo razdoblja bez novaca, ali u principu uživali smo najviše u vaterpolu, tako da je taj dio karijere bio najljepši, najviše je sličio na igru.

10.     Sezona 2003/04 što je ponajbolja sezona u povijesti kluba – što vam je nedostajalo za trofej?
Tada je momčad bila stvarno stasala nakon niza godina što smo igrali zajedno, već smo se poznavali u dušu i za trofej je možda nedostajala tada veća logistika Primorja. Primorje je tada kao klub bilo dosta nazad, posebno što se tiče Juga i Mladosti. Mi smo tada igrali odličan vaterpolo i možda je najveći problem bila ta logistika koja nas nikako nije pratila. Prije svega tu mislim, ne samo na borbu sa sucima i van bazena, nego nismo dobijali po 4-5 mjeseci plaću i to je sigurno ostavljalo nekog traga.

11.    Zašto je došlo tako naglo do osipanje te genercije – grupni odlazak, osim Vas, Cara, Frankovića, Premuša, Burburana…
Dobro, Burburan je došao tu godinu poslije (op.a. 2004/05.) i on je bio samo tu godinu, ali otišli smo upravo zbog tog razloga, novaca nije nikako bilo, sljedeće godine su samo obećavali. To su bili stvarno smiješni ugovori, da se razumijemo. Mi smo svi ostali tu godinu da pokušamo nešto osvojit, međutim ta godina je još gora bila, nismo dobijali uopće novce, tako jedino što se moglo desit je upravo bilo osipanje te momčadi.

12.    Odlazak u Mladost i četiri zagrebačke sezone?
Otišao sam u Mladost, tamo sam potpisao prvi pravi ugovor, već sam imao 24-25 godina, to je već za neke kasno, ali tako se razvijala moja karijera. U Mladosti su te 4 godine bile različite, prva sezona je bila pod trenerom Bonačićem, odlična momčad, ali nismo osvojili ništa. On je imao i nekih svojih obiteljskih problema i njega su smijenili. Ostale dvije sezone bez njega, sa Damjanićem i Đuhom, po meni su bile moje najgore dvije sezone. I opet smo sa Bonačićem kasnije bili prvaci Hrvatske, znači taj kraj i sljedeća sezona mislim da je bila praktički više-manje pozitivna. Također novci u Mladosti nisu redoviti, tako da taj klub također nije maksimalno profesionalan, ali ti djelovi gdje sam bio s Bonačićem mislim da mogu biti više nego pozitivni. Od njega si mogao naučiti ne samo o sportu, već u svakom pogledu.

13.    Osvojili ste samo po jedan kup i prvenstvo, što su bili Vaši prvi trofeji? Zašto nije bilo više trofeja, u čemu je po vama Jug bio u prednosti?

Pa Jug je bio u prednosti prije svega što su godinama igrali zajedno. Mislim da je Mladost prve dvije godine mog ugovora, kad sam bio tamo, bila možda igrački nešto bolja. Međutim prvu godinu kad nije bilo trofeja promjenili smo 6-7 igrača. Te druge godine, kad smo po imenima imali strašnu momčad, igrali smo najlošije. Jug je bio u prednosti zato što je godinama igrao zajedno, što je i dan danas njihova najveća prednost, što se poznaju i što mijenjaju vrlo malo. Mladosti je najveći nedostatak bio taj što su godinama puno mijenjali, ja sam promijenio 30 i nešto suigrača u 4 godine što sam igrao u Mladosti. Mislim da je to previše, to je kao da svake godine igraš u novom klubu. Tako da smo mi osvojili prvenstvo one godine kad smo, po meni, imali igrački najlošiju momčad. Treba se desit neka kemija, a u Mladosti za to ima vrlo malo vremena.