Moja Sniježnica

    Kao malo dijete, do srpsko crnogorske agresije na Konavle odn. do moje 10te godine, SVAKI slobodni trenutak mojih roditelja sestra i ja smo provodili u Konavlima, odn. u Tušićima, zaseoku Grude. Uz babu i đeda, dunda, uvijek je bila puna kuća. Život je tijekom toga kraja 80tih godina prošlog stoljeća još uvijek bio pod utjecajem starije generacije ukućana, što znači da se stalno naporno radilo u polju i doma. Držali su se «praci», kokoši, krave, imao se kučak, išlo se u lov, radilo se dosta loze, kukuruza (za hranu beštijama), voća i povrća….uglavnom, pravi seoski život. Naravno, za dijete (posebno ono koje radni tjedan provodi u gradskoj betonsko/asfaltnoj sredini) je sve to fenomenalno iskustvo, toliko da u igri čak i daš imena domaćim životinjama, hraniš ih, čak i izvodiš vanka na pašu.

    Igre sa prijateljima iz sela su se širile na šumu koja se pruža neposredno uz selo, gdje su nastajali različiti «logori», odn. male šumske kolibice, u kojima se čak i po velikoj kiši moglo smjestiti, odn. uvući i ostati suh. Lutanja po šumi, igranja uz riječicu i na mostu prema Karasovićima nešto su što mi i danas stvara onu djetinju toplinu u srcu.
    Uglavnom, jedno jako lijepo i zabavno djetinjstvo kakvo bih poželio i svome (ako Bogda jednoga dana) djetetu.

    Ovaj emo ( naravno 🙂 ) uvod mi služi da tebi, štovani čitatelju, stvorim predodžbu kako bi dijete u tome dobu, opčinjeno avanturama iz knjiga i slikovnica, potaknuto igranjem po šumi i selu, moglo doživljavati planinu poviše sebe. Taj pogled na visinu i njezinu bjelinu u zimskim mjesecima izazivao je strahopoštovanje i sve one dječje snove tipa: «ajme, što se gore nalazi? Ima li zločestih vukova, gorskih vila i zaspalih prinčeva? Vode li se neki tajnoviti ratovi između sila dobra i zla? Jaše li se na divljim konjima i vitla mačevima, dok se čuju trube iz nekih davnih vremena?» Možete pretpostaviti da sam bio jako maštovito dijete, a pustolovine iz knjiga i stripova su tome samo doprinosile.
    Agresija je djetinjstvo prekinula i moj budući život vezala uglavnom uz Dubrovnik, no veza s Konavlima je ostala duboka i temeljita.
    Trebalo je proći još dosta godina kako bih se uputio u istraživanje i odlazak do onoga bijeloga vrha koji mi je mamio pogled prema gore cijelo djetinjstvo. Dogodilo se to tek u listopadu 2008., sa mojih 27 godina.

 

 

    Od toga inicijalnoga đira, Sniježnica mi je postala obavezno odredište jedanput ili dva puta mjesečno, od listopada do lipnja. Tijekom ljetnoga perioda ne idem što zbog iznimne vrućine u kamenjaru (manji razlog), što zbog vrlo izglednih susreta sa poskocima (veći razlog), koji mi baš i nijesu najdraže beštije na svijetu.

    Nakon ovoga dugačkog (emo) uvoda, red je da dam i par servisnih informacija. Sniježnica je južni dio Dinarskog gorja, lijepo se izdiže nad konavoskim po(l)jem i omogućava savršen pogled prema cijelim Konavlima, Elafitima, Mljetu i Korčuli čak tijekom lijepoga burnoga vremena, bokokotorskog zaljeva, te planina Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. Najviši vrh je Sv. Ilija sa 1234m visine, gdje se nalazi i crkvica u stijeni, posvećena sv. Iliji Gromovniku. Do ovoga se vrha najčešće i planinari, budući do njega vodi široka i prohodna staza koju je gradila, naravno, Austrija, za potrebe postavljanja topničkih baterija na vrhu planine. Staza je lijepo građena slaganjem kamena i nije naporna za pješačenje uz standardan oprez čak ni najmlađim planinarima.

    Kad se odlučite na penjanje na Konavosku ljepoticu, moguće je krenuti iz Mihanića, sela u sunčanoj strani konavoskog polja, do kojega dolazite tako da skrenete sa magistrale na Zvekovici prema brdu, i vozite kroz Uskopje, Gabrile, Drvenik, te stižete u Mihaniće. Auto ostavite kod Konobe Mihanići i krećete asfaltnim putem do početka staze. Od Mihanića do Kune konavoske Vam treba cca ura i po hoda, laganim tempom.

 

 

    Ja obično (najviše zbog toga što se na svoje uspone odlučim trenutačno u zadnji čas, bez previše planiranja, kad vidim da je lijepo vrijeme) krećem iz Kune konavoske do koje stižete tako da nastavite gorespomenutom cestom do Pridvorja, sela nakon Mihanića, te skrenete na serpentine (postoji putokaz za Kunu na cesti) koje vas dovedu do malog predivnog sela u kamenjaru. Vožnja je zanimljiva jer imate odličan pogled na poJe, rijeku (L)jutu i njezin ponor, većinu sela….. i usput čujete kako vam pucketaju uši zbog povišenja tlaka poradi povećanja visine.

    Selo je predivno, sa uredno uzoranim dolcima u kojima se pretežno sadi krtola, tu je i stara škola, tj. sada planinarski dom, dan na korištenje od stanovnika Kune i općine. Na brdu sa suprotne strane sela nalazi se i mala crkvica. Još jedna crkvica sa malim grobljem se nalazi ispod sela. Staza za vrh kreće kod bivše planinarske kuće Pavlić u centru sela, i prvih par minuta uspona prema gore je dosta naporno, dok se ne uhvati staza. Kad ste na stazi, možete birati hoćete li do vrha brže ili sporije – utabanom stazom će vam trebati cca 2 i po sata, a ako koristite prečice, odn. kidate put, i idete strmijom stranom trebati ce vam maksimalno uru i po vremena.
    Prečice kreću od Lokava, 2 jezerca sa stalnom vodom (kroz godinu), gdje se nalaze i pila za pojiti životinje izrađena u kamenu.

    Divno je penjati se i svako malo stati uhvatiti toga divnoga zraka, posebno zimi, kad je oštar i hladan, nakon par dana bure. Dok jedete neko voće ili nadoknađujete tekućinu, možete obratiti pozornost na mini do(l)ce uz samu stazu, sa zemljom doslovno otetom kamenu, kako bi se nešto na njoj posadilo. Sva ta mala krša polja su ograđena kamenim međama, možete samo pretpostaviti koliko je vremena i truda trebalo za takvo idealno slaganje kamena – pravo pjesništvo ovoga oporoga i surovog kamenog okoliša.

 

 

    Prvi dio uspona, recimo prvih 50 minuta je naporniji dio, naravno ako koristite prečice, no isto tako je topliji, relativno zaštićen od vjetra, u odnosu na onaj drugi. Posljednji dio uspona, kada prijeđete točno određeni prijevoj, uvijek je u vjetru koji struji iz unutrašnjosti planine prema vani, i redovito se tu oblače jakne (koje do toga trenutka nisu bile potrebne, budući da si topao dok se penješ i nije ti potrebno dodatno znojenje).
    Na nekih 20tak minuta od cilja zalazi se na sjevernu stranu ispod vrha, koja je uvijek u sjeni i time i dosta hladnija. Posebno je zanimljivo vidjeti ju u doba snijega, koji na mjesta zna biti i do metra visine.

    Kad sam kod snijega, moram izraziti svoje oduševljenje Sniježnicom u tim zimskim uvjetima, kad je sve bijelo, apsolutna tišina koja vlada i obuzima, omogućavajući ti da vodiš svoje razgovore sa samim sobom ili nekom mnogo većom forcom. Ja bih rekao da je to iskustvo po koje idem gore. Sasvim sam uvjeren u to da vam ovo zvuči na granici «posebnosti» (da ne koristim grublju riječ)….. ono što vam imam odgovoriti jest da morate to probati, i ništa više.

    Na vrhu postoji postrojenje MUP RH, pretpostavljam da se radi o nekome radaru za nadzor Južnoga Jadrana. Tradicija je i pozvoniti kad dođete do crkvice sv. Ilije. Unutra se nalaze klupice koje možete izvaditi vanka i guštati u pogledu, ukoliko vam to vremenske prilike dozvoljavaju.

 

 

    Vidim da sam otišao u dugo….
Sniježnica je meni osobno mjesto gdje odlazim u jednu jaču šetnju i koja me opušta i s koje se vratim prepun energije i dobre volje. Kombinacija čistoga zraka, kretanja, susreta sa životinjama (spomenuo bih planinarskog psa Rexa, vlasništvo nekoga stanovnika Kune koji se redovito pridruži planinarima na usponu, zatim ovce i koze koje vlasnici pasu po Sniježnici, te konje, koji vrijeme od proljeća do zime provode na jednom od krških polja u unutrašnjosti planine), uživanja u snijegu, pogledu i mirnoći promišljanja bez ikakvih ometanja (osim SMS poruka MoNeta, BH neta te Tcoma 😀 ) izvlače ono najbolje u meni.
    Gore najčešće idem sam, a nešto rjeđe u društvu, i oba načina imaju svoje lijepe strane. U svakome slučaju je divno ići gore i preporučio bih svakome (s preporukom da imate cipele sa dobrim đonom) tu šetnju. Radujem se danu kad ću moći svoju djecu voditi u šetnju na Konavosku ljepoticu i pokazivati im taj divni prirodni spomenik u Konavlima, te ih učiti poštovanju prema prirodi.

    Što se tebe, dragi čitatelju tiče,  tradicionalni uspon na Sniježnicu je na sv. Stjepana, 26. prosinca, pa se pridruži grupi ili u Mihanićima ili u Kuni i dozvoli si da se zaljubiš u taj silni kamen (i u Konavle, ako već nisi).

 

Autor teksta i fotografija:

Joško Pulić