Osvrt na final4: Šefik najzad klupski prvak Europe

Prošloga vikenda u Beogradu, Final 4 turnirom okončana je ovosezonska Liga Šampiona. Jednako je bilo burno kao i prije njenoga starta. Moramo se prisjetiti i nekoliko stvari koje su joj prethodile. Najprije intenzivnih prošlogodišnjih pregovora među klubovima zainteresiranim za stvaranjem novoga takmičenja koje ne bi bilo pod plaštom LEN. Kada se činilo da će sve bit dogovoreno, počeli su pritisci preko nacionalnih vaterpolo organizacija na klubove te je sve palo u vodu. Potom je vlasnik Pro Recca, nezadovoljan ograničenjima koja su mu postavljena u nastojanju kupit sve što vrijedi od igrača, odustao od trošenja svojih novaca na vaterpolo (izgleda tek na kratko), te je Recco odustao od Eurolige, za njime i Primorje, Mladost, te crnogorski klubovi, na kraju i Vasas.

 

 

Činilo se da će sezona biti posve dosadna, jer je praktički ostao samo Jug, koji još doveo Ivovića, te vratio Boškovića i Azeveda, mada se prava bura digla oko Sukna, koji je ipak završio u Primorju. No, ne može se reć ni da je u doba vladavine Recca bilo zanimljivo kako su godine odmicale, a oni kupovali sve više. Onda se u Crvenoj Zvezdi došlo do nekakve financijske konstrukcije kojom su dovedeni Prlainović, Pijetlović, Rađen, Šefik i Vapenski, no i dalje se nije od ovoga tima očekivalo više od solidnih partija u grupi, te eventualno ulaska među 8 najboljih. Partizan nije imao novaca za dovest zvučna imena, te se Vujasinović oslanjao na mlađe snage. Od ozbiljnijih klubova, bili su tu još mađarski Eger i Szeged, te zadnjih sezona konstantno solidna Barceloneta. Eventualno su iz prikrajka mogli iznenadit Olympiakos i Brescia. Jug je ubjedljivo, bez ikakvih poteškoća, stigao do završnoga turnira. Mnogo teže, i sa manje uspjeha prošli su u Jadranskoj ligi i Kupu Hrvatske, protiv Primorja koga su najzad savladali u borbi za prvaka Hrvatske. Partizan je također u domaćim takmičenjima skinut sa trona, gubivši od Zvezde i Radničkog, no u Ligi šampiona je relativno lako ušao u 4 najbolja, što je i za njih same predstavljalo prijatno iznenađenje. Barceloneta je i u Španjolskoj bila dominantna, te uz manje oscilacije stigla do Beograda. Zvezda je tokom sezone bivala sve uigranija te se preko Partizana i Radničkog domogla nacionalnih trofeja (prvenstva nakon 20 godina), dok je u Europi 2 puta poražena od Juga, jednom od Olympiakosa, ali kako je sezona odmicala Eger je prošla sigurno, dok je protiv Szegeda bilo malo više problema obranit 2 razlike iz Mađarske.

Iako je Partizan relativno često bio učesnikom završnih turnira Eurolige posljednjih godina, nakon nekoliko istaknutih kandidatura, Beograd je najzad 2013. uspio dobit organizaciju Final 4, očito kada se pojavio manjak zainteresiranih za ovo natjecanje (prvenstveno Talijana). Plasman dva beogradska kluba na njega, dao je na posebnoj težini. No, kako god, Jug je i ođe slovio za apsolutnoga favorita.

Partizan se mogao uzdati u čudo, a aduti su mu bili odmor i pripreme od mjesec dana, konačno kompletan tim, i naravno pomoć publike. U šali bih rekao da je Jugu u ovoj utakmici priređeno dva iznenađenja. Prvo se Vujasinović odlučio za radikalan potez igre bez centara P. Filipovića i Vukićevića, a drugo je da su igrali bez paklene „domaćinske“ atmosfere. Vujasinovićeva ideja je očito bila uplivavanjima utjerati Dobuda, Jokovića i Boškovića u 2 metra, opteretiti ih izbačajima ili bar dodatno izmoriti. No, Jug je ipak kontrolirao utakmicu, istina ne praveći veliku razliku (1-2 gola). Ono gde su bili slabiji (a slično će bit i u finalu), jeste svakako obrana sa igračem manje (5/8), dok je kontra omjer bio 3/9. Tako da u zadnju četvrtinu Jug ulazi sa svega golom razlike. U ovoj četvrtini se događa i ona greška, ili naprosto rečeno krađa vremena sa zapisničkoga stola, prilikom izbačaja Mandića. Odmah je delovalo da je trajalo neshvatljivo kratko. Na snimku sam pratio, u kućici se zadržao 5 ili 6 sekundi, i mislim da je nemoguće da mu je tako dugo trebalo do tamo doplivat. Nakon toga slijedi Ćukov gol za poravnanje na isteku napada, a tada u Partizanu možda počinju vjerovat u čudo. Da se ne desi, postarao se Ivović, do tada u napadu uglavnom zapažen po slabim opucavanjima. Pitanje je da li bi i taj šut sa 9 metara završio u golu da nije zakačio blok. Kako god, malo kasnije je izborio i peterac, te praktički riješio pitanje finaliste. Jug ni približno ubjedljiv očekivanjima, protiv ovakvoga Partizana, koji je čak imao i napad za poravnanje. Pod nekim jačim pritiskom iz publike, moglo se na kraju svašta dogodit. Srećom nije. Pored već pomenute slabije obrane sa igračem manje, primjetna je bila bezopasnost u napadu Jokovića i Azeveda, pa i veliki broj potrošenih lopti Ivovića i Janovića.

Drugo polufinale donijelo je manje neizvjesnosti i veću posjetu. Zvezda je ozbiljnije shvatila ulogu laganoga favorita protiv Barcelonete. Obrana je ono na čemu insistira Dejan Savić od dolaska na klupu ovoga tima. Dvije četvrtine bez primljenoga gola, 2/8 sa igračem manje, zaustavljanje Perronea, bili su ključ pobjede, a dobra partija Vrlića, držala je Barcelonetu samo nešto dulje u igri.

Španjolski prvak, kao ipak psihički najrasterećenija ekipa na ovome turniru došao je do trećega mjesta na ovome turniru u duelu sa potpuno ispuhanim Partizanom, koji se tek u drugome poluvremenu pokušao trgnuti. No tada je već bilo kasno, Vrlić je još jednom blistao sa 4 gola, a Perrone je isto došao do svoje kvote golova. Utakmicu je pratilo malo gledatelja, što ovaj tim Partizana svakako nije zaslužio, te su pedesetak Španjolaca i prijatelji Marka Petkovića (koji igra u Barceloneti) napravili da se zapravo gosti osjete domaćima.

I na kraju finale. Zvezda nije imala druge do pokušat pružit svoj maksimum, nošena velikom podrškom sa tribina. Dva ovosezonska poraza od Juga dobro su upamćena, iako ti mečevi po trenutku odigravanja i značaju nisu mogli bit uporedivi sa ovim finalom. Također nije zavaravalo ni ne tako ubjedljivo izdanje Dubrovčana protiv Partizana, naprotiv, prije ih je plašilo da će Jug tek u finalu odigrat najbolje. Kada je nakon početnog vodstva Juga okrenuto na 2:1, kada su domaći obranili nekoliko igrača više, čini se da je Zvezdinim igračima postajalo jasno kako se protiv velikog favorita ipak može igrat. U nastavku su držali uglavnom gol razlike, bilo je prilika to i uvećat, no za njih je svakako bitnije da golove nisu ni primali. Ivošević je ovoga puta bio žrtvovan na beku u nastojanju zaustaviti Dobuda, i po cijenu brzog skupljanja izbačaja. Također je po domaće bitno bilo da su u napadu zabijali najiskusniji, Pijetlović, Prlainović, pa i Rađen koji se inače rijetko odlučuje za šuteve. Janović je na drugoj strani bio nezaustavljiv i sa dva igrača na bloku, no zato su Bošković i Ivović uglavnom samo cimali, Azevedo čak ni to. Joković je zabio kod igrača više, kasnije još jednom (nepriznati gol), a potom i on stao. U jednoj pauzi je Savić svojim igračima rekao da se Ivovića slobodno pusti ako se imalo pomjeri u desno. Svakako treba dodati da je i Šefik branio praktički sve što se moglo. Nakon što se Zvezda odvojila na 2 razlike, Jug konačno pokazuje dio svojih mogućnosti i okreće rezultat, ali i to ne za dugo. Zadnja četvrtina donosi dramu, nakon trećeg izbačaja koji dobija Bušlje (još jedna problematična sudačka odluka) Zvezda ponovo stiče prednost. Jug poravnava u četvrtome napadu za redom, ali i prima jeftin gol od Avramovića, također igrača koji se rijetko ističe u napadačkim akcijama.

Ako bi se u jednoj riječi trebalo odgovorit što je bio ključ Zvezdine pobjede, sigurno je to, obrana. Ako se po strani ostavi sudački kriterij, na koga i može bit prigovora, brojke dosta govore u omjeru iskorištenih igrača više, tj. u branjenju istog. Zvezda je dala čak 5/8, Jug 2/7. Slično je Jug imao i u polufinalu, no očito u ovome segmentu nije došlo do poboljšanja. Također, najiskusniji Zvezdini igrači potegli su najviše kada je trebalo (čak i u napadu, pominjani Avramović i Rađen), dok nekih jugaša kao da nije ni bilo. Ako nastavimo o iskusnima, čudnim se čini i što je sa timom Juga napravio Veselin Đuho, a (bez ulaženja u detalje) nevjerojatnim da iz njega nije mogao izvuć više. Na drugoj strani, Savić je jasno postavio zadatke, znajući mogućnosti svoje ekipe, i iz nje dobio maksimum. Doda li se tome doprinos koji su Zvezdinoj igri dali braća Rašović i Vapenski, mislim da je pobjeda beogradskog kluba na ovome turniru zaslužena po svemu. Najbolja slika koliko su želje i truda uložili igrači Zvezde, mogla se vidjeti pred kraj utakmice, kada je mlađi od braće Rašović, devetnaestogodišnji Viktor, izlazeći iz bazena, izgledao kao da će se prije srušiti nego doć do klupe. Za najkorisnijeg igrača turnira izabran je Andrija Prlainović, ali greška ne bi bila ni da je to priznanje Šefiku, koji je najzad osvojio i ovaj trofej u svojoj karijeri.

Kao i obično na ovakvim turnirima, ili nekim drugim reprezentativnim takmičenjima, ni ovoga puta ne može proć da se ne govori o sucima, njihovim kriterijima, pogreškama, navlačenjima i utjecaju na krajnji rezultat. Mislim da sam ja u svojim tekstovima ovo veoma rijetko komentirao, pominjući samo najdrastičnije slučajeve. Jednostavno se nebrojeno puta sve ponavlja, svako nekad bude oštećen, buka se posle par dana stiša, a godinama unazad gledamo na ovakvim utakmicama iste sudačke face. Također, nakon svih tih pogrešaka, slučajnih ili namjernih, zaludno je razmišljati i procjenjivati kako bi se to završilo da njih nije bilo. O tome ionako svako za sebe donosi vlastiti sud. I ovaj Final 4, na žalost nije prošao bez toga. Najprije se u polufinalu desilo ono sa skraćivanjem kazne za izbačaj Mandića, što nije sudijska, već greška zapisničkoga stola, te ne znam na koji bi se način trebalo sankcionisat. Srećom, nije imalo posljedice po krajnji ishod. U finalu je već bila druga situacija i direktni krivci su bili Caputti i Stavridis, te linijski. Naravno prvenstveno je riječ o golu koji je zabio Joković u drugoj četvrtini, a suci procijenili da lopta nije prešla crtu. TV snimak jasno pokazuje da je gol bio, čak je to priznao komentator RTS-a, rekavši nakon snimka da je Zvezda imala i malo sreće (aludirajući da suci nisu svirali). Gledajući po krajnjem rezultatu, Jug bi uz ovaj gol imao produžetke, a da li bi se sve isto odvijalo i da je priznat, ili što bi bilo u produžetku, to nitko ne može znat. Drugi veoma sporan detalj je treći izbačaj koji je dobio Bušlje, kada je Caputti promjenio Stavridisovu odluku iako je ovaj bio jako blizu mjesta dešavanja. Treba dodat da su sporna bila i dva kornera suđena Šefiku, jedan je bio onaj kada je Jug imao 4 napada u nizu, a drugi na 22 sekunde do kraja. Potom još i faul na Janoviću u zadnjem napadu Juga, i svakako još nekih drugih odluka. Ipak, na kraju, moje je mišljenje da pobjednika nisu odlučili suci, već igrači u bazenu. U ovdašnjim medijima su se pojavile izjave Đuha i Karača, koje slično govore po tom pitanju.

Na kraju bih spomenuo i publiku. Prvoga dana, naročito na utakmici Partizan – Jug (možda zbog radnog dana i termina), tribine nisu bile popunjene. Manje – više očekivano, utakmicu za treće mesto su došli gledati jedino istinski ljubitelji ovoga sporta, dok je najzad u finalu napravljena očekivana atmosfera. Naravno, kako to već biva, ni ovoga puta nije moglo proć bez idiotsko nacionalističkih skandiranja ekipi Juga. No, čini mi se da ih je bilo manje no obično (u usporedbi sa nekim masovnijim sportovima), a jugaši provokacijama nisu podlegli, te su prilikom dodijele medalja dobili i aplauze onog normalnog dijela publike, koji je došao vidjet vaterpolo spektakl. Mislim da ni prilikom uskakanja nekih navijača u bazen nije bilo pokušaja da se nešto napravi gostima, ali svakako je ovo uz sve mjere obezbijeđenja propust organizatora. Također, mislim da se moglo obezbijedit i organizirano prisustvo gostujućih navijača i da bi bar na ovakvim dešavanjima vaterpolo u tome trebao prednjačit.

Tokom turnira je sastanak održao i LEN te donio predlog novog sistema takmičenja u Euroligi. Ideja je da se smanji broj utakmica, a tako i troškovi ekipama. Neki bolji klubovi bi dobili višegodišnje licence, a natjecanje održano u dvije skupine po 6 klubova (nakon kvalifikacija). Pobjednici bi išli direktno u polufinale, a 2. i 3. razigravali na nečemu što bi se zvao Final 6. Sada je na savezima da se o tome izjasne, i vidi što će od toga bit.

 

6 komentara na “Osvrt na final4: Šefik najzad klupski prvak Europe”

  1. a prlain i pjetlović su osvojili i treći naslov u nizu sa 3 različita kluba.

  2. O vaterpolu nema smisla pisati , marole je vrhunski napisao ono o caputiju i moram ti reći da sam ja sudio kao jugov navijač vjerojatno bi isto tako oštetio juga jer trebali je sačuvati Živu glavu, ali baš tako,
    Margeta je bio linijski za onaj gol Jokovića kada je ušla, ma on je bio 7m od najgorih četnika što sam ja ikad vidio,nisam siguran da bi ti dao znak da je gol, ja nebi sigurno, jebeš utakmicu,naši traže faul ili izbačaj u zadnjem napadu, kako da ne, pa nije ni sudac mazohista.Vrijeme se krade bezočno, imao sam osječaj a nisam siguran da nije tako jer to je bilo na Tašmajdanu prije rata , da sat ima dvije brzine,jug krene sa centra poslije primljenog gola 30sekundi napad, a oni kada dođu na zonu a to je 6m udaljenosti, vrijeme je 15 sek. Kada je počela utakmica ja sam znao da jug nemože dobiti osim ako ne odigra perfektno i odvoji se na 5 razlike, pa bi se svi smirili, vjerojatno.

    Organizacija je bila katastrofalna, sigurnosno za nas 20-30 jugovih navijača te za igraće juga i suce mogla je biti pogibeljna, bili smo smješteni na vrh montažne tribine tako da i ako se nešto dogodi nema bjega,trapula,a zaštitari koji su nas kao čuvali su skakali i pjevali sve one pjesme koje slikovito objašnjavaju kako treba biti zaklati sve ustaše pa tako kako oni pjevaju, ” i decu i mame, i bake i dede”, ja nisam siguran šta bi bilo da su naši pobijedili a mogli su da se nisu usrali, mali Bijać je bio umro od straha, 1500 “četnika” na tribinama iza golova na nekih niti 10m udaljeni od njega bez ikakve ograde, gledaj ipak je on djete, Dobuda su ubili od batina on je jedva plivao na kraju, bošković usran itd,
    na deset minuta prije početka utakmice sluužbeni spiker onako iznenada vikne AJMOOOO ČETNICI a ono erupcija galame koj nisam nikada na vaterpolu doživio, mi gore u kantunu šokirani gledamo jedan u drugoga nevjerujući da se to dogodilo i da je to rečeno, pa jebote, u hrvatskoj se pusti pjesma tompsona pa ide kazna, odma se srpski mediji dignu na sve četiri da smo fašisti itd, a poslije ovoga u niti jednim našim novinama nisam vidio da je to opče spomento , a ne nešto drugo, NEMOŽE BITI NORMALNO DA NA LEN NATJECANJIMA , pa to je međunarodno, SLUŽBENI SPIKER POZVA ČETNIKE , EEEEEJ, ČETNIKE , one pjesme tipo ubi i jebi ustašu nismo ni primječivali jer su lumnada za sve ostalo što su pjevali, tipo srpski dubrovniće itd je limunada za ono kako nas sve treba poklat i to pokoljenja,,
    kada je počela takmica, kernula je i pjesma , MARŠ NA DRINU i to je pjevalo sve na bazenu 5000 ljudi,osim normalno nas, ali nije to pjesma ,ono fino nego to grmi ,trese se sve oči su im crvene ,ono strava.Na svim tribinama na velikim transparentima je pisalo “ČETNICI” SA DODATKOM SEVER, JUG, ,HERCEG NOVI, BANJA LUKA, ,tipovi iz tih delija , a ja sm ih vidio barem 40 nose one četničke kape sa kokardama, ono ko oni sa filma NERETVA ako ste ga gledali, ma mislim to sam zapamtio ali to nikome ne smeta, ok, možda zbog sigurnosti nije na licu mjesta trebalo to skidati jer bi to bio rat ali mislim da bi se hrvatska delegacija koja je bila kompletna i k……..ila se u vip loži na račun saveza trebala referirati na takve izraze “ljubavi” prema nama iz hrvatske, i protestirati službeno pa ako treba i sa nivoa vlade, ma gledaj ja nisam extremista i ratni huškač, daleko od toga ali jebeš ti taj suživot na takav naćin oni smiju a mi nesmjemo, NESMIJE NITKO a ne da se to tamo tolerira a doma smo mi prvi koji ćemo sebe posrati. Poslije utakmice delije skaču u bazen, bilo ih je barem 20, jedan ide na jokovića ali on to izbjegne, drugi na dobuda i on to izbjegne, ma da je neka budala nekog od naših udarila to bi bilo krvoproliće, naša klupa bi sigurno reagirala a onda ko zna …., nema zaštitne ograde, jebiga.

    Izvan tih okvira ( bazena) Beograd je metropola u kojoj nisam u niti jednom trenutku u ta dva dana osjetio nelagodu, gostoprimstvo vrhunsko,relatvino jeftino.

    1. ne bih sad puno polemizirao niti te pokusao razuvjerit, kad si sve to tako dozivio. samo nekoliko stvari bih rekao. bio sam ocito na istoj tribini kao ti, samo u dnu. tu je ipak normalnija atmosfera bila i za one koji su dosli vidjet nesto i od utakmice, ali valjda i za vas, jer vas ocito nitko nije ni dirao. na ulasku u bazen netko je rekao, videvsi jugov sal valjda, kako bi u hrvatskoj bilo nemoguce da se sa zvezdinim tako seces na utakmici. dalje, ti koje nazivas najgorim cetnicima, mozda to i jesu, ali su najprije fanatici koji bi se jos 100 puta gore ophodili prema navijacima i igracima partizana, obicnim prolaznicima na ulici ili ne znam kome. hocu rec da su to zapravo “samo” bolesnici kakve svugdje mozes nac na utakmicama (istina da je to rijetko za vatepolo). takodjer, ja sam vidio samo jedan transparent sa napisom cetnici (severne tribina, dolje desno). a ono na pocetku nije ipak bio zvanicni spiker, nego se neki ludjak docepo mikrofona. isto mislim da je ipak prevladavala podrska zvezdi, ali tocno je da je bilo i sveg tog skandiranja koje si nabrojao, ja se prvi sramim toga. e sad, mars na drinu jedino nije nikakva cetnicka pjesma, stavili ste je i na yt, pa se moze cut, jer je rjec o borbenoj pjesmi ali iz 1. svjetskog rata. o sucima sve pogreske stoje, ali ne i da su strahovali za zivot, pa i na samome kraju, da su se toliiko plasili, ne bi valjda svirali nepostojeci korner na 20 sekundi do kraja. takodjer ne mislim da su se toliko plasili priznat gol jokovica, daleko prije kraja utakmice, kada se igralo gol za gol.

    2. ikebana često pretjeruje. recimo, stavili su ih na vrh tribine kako bi bili u trapuli ako krene napad 😉

  3. da, to sam zaboravio pomjenut. a evo i nekih podataka naknadno pristiglih. uglavnom se financija ticu. zadovoljstvo organiziranja ovoga final 4 kostalo je oko 160 000 eura, od cega je vlada dala polovicu a ostao je trebao namaknut vaterpolo savez. na kraju je kazu zavrsilo sa minusom od oko 25 000 eura. zvezda je za pobjedu od beograda dobila nesto manje od 90 000 eura, a premijer je takodjer govorio o pomoci (zvezda cilja na svoj bazen). tom prilikom je prlainovic iznio jos neke brojke, npr. da je zvezdin ovosezonski budzet bio 400 000 eura (nekoliko placa se igracima jos duguje), a da bi za ocuvanje ovog kvaliteta tima, realno trebalo oko 500 000 (valjda je tu mislio na sve troskove). takodjer je kao usporedbu, pomenuo budzete juga (milijun i pol), te recca (3, valjda za prethodnu sezonu). zvezdin i reccov valjda zna, za jugov vi prije. uz ovo i vijest da je iz partizana otisao jokic (debrecen), te da je mitrovicu istjekao ugovor pa ce i on vjerovatno u madjarsku (szolnok ili szeged). isto se jos za sora ne zna hoce li nastavit igrat ili i on poc u neki drugi klub.