Gospar Lonzi, je li vrijeme za penziju?

    U Napulju su odigrane 4 utakmice. Bilo je 119 igrača više, uz jasno pokoje dvostruko i obostrano isključenje, 8 peteraca, 40ak (u 3 utakmice bez one Juga i Primorca točno 30) kontrafaulova. Znači, u 35 (bila su 2 puta po 2 x 3 minute produžetaka) minuta igre u prosjeku 42 što igrača više, što peterca, što kontrafaula. Svakih 50 sekundi jedno od ovog troje. Kad bi se još uzelo u obzir vrijeme potrebno za tranziciju iz obrane u napad, kao i činjenica da se većina igrača više realizirala u posljednjim sekundama do 20 predviđenih, podaci bi bili još puno porazniji.
    Iznimno „inteligentno“ pred krunu sezone LEN, čitaj Gianni Lonzi, odlučio je promijenit interpretaciju pravila o čuvanju vanjskih igrača. Tako je pred turnir dao naputke sucima kako će sankcionirat držanja i potezanja na vanjskim pozicijama. Ili moraš bit potpuni idiot da na kraju sezone, pred 3 najvažnije utakmice, ideš mijenjat nešto tako važno, ili to radiš zbog nekih drugih razloga. Na pamet pada činjenica da utakmice na puno izbačaja najviše odgovaraju Pro Reccu jer je njima gotovo svejedno hoće li na kraju zbog eventualnih 3 izbačaja ključni šut imat npr. bilo koji od 3 ljevaka Filipović, Benedek ili Madaras, dok recimo Jugu i nije baš isto hoće li ključni šut sa lijeve strane bit u rukama Sandra Sukna ili Vranješa, što se dogodilo u polufinalu. A i izbor ove četvorke sudaca, a ne onih najboljih i najiskusnijih može sugerirat neke „skrivene primisli“.
    Osim što su ti napuci sucima bili upereni protiv same igre, suci su ih još i loše provodili. Tako je bilo situacija da bi sudili izbačaj kada bi obrambeni igrač igrao presing na loptu sa rukama u zraku. Zapamtili smo po jedan put Boškoviću i Sandru Suknu u prvom dijelu utakmice protiv Primorca, ali bilo je još slučajeva i u drugim ekipama. Kroz razgovor s nekim igračima čuli smo da ni njima nije bilo jasno što smiju, a što ne smiju tj. za što će bit suđen samo faul, a za što izbačaj. Koliko je onda tek bilo nejasno gledateljima zbog kojih bi se vaterpolo trebao igrat. Čudno je kako su se 2 (po)najbolja vanjska igrača Juga (S. Sukno) i Partizana (Prlainović) pokazala kao najneprilagodljiviji novom naputku u polufinalima. Bit će su zato među najboljim igračima uopće, jer ne razumiju igru i najlošije se prilagođavaju novim situacijama. Obojica su u polufinalima prvi izletjeli vani sa 3 izbačaja još u 3. četvrtini, uz jasno smanjenu minutažu u odnosu na inače jer su ih treneri štedjeli kad su dobili 2. osobnu, a i nisu baš nešto inače poznati po tome što samo misle kako će potezat ili opstruirat protivničkog igrača.
    Intencija da se smanji potezanje i držanje na vanjskim pozicija, posebice u situacijama bez lopte, kako bi baš gore dvojica spomenutih igrača, jasno i ostali, mogli lakše prezentirat svoje znanje i umijeće je korak u pravom smjeru. Ali svatko normalan, sposoban i s trunkom ljubavi prema vaterpolu, bi ovakve krucijalne promijene donio na početku sezone. Uz jasno višednevne seminare gdje bi se okupili ne samo suci i dužnosnici, nego i treneri i igrači, i uz prijedloge sa svih strana došlo bi se do najboljih zaključaka koji bi se onda i demonstrirali u pokaznim situacijama u bazenu. A ne kao sada kad se moglo uoči Final4-a čitati kako su iz Partizana reagirali: „Nadamo se da mijenjanje pravila neće utjecat na rezultat“.

    Vaterpolo je pao na jako niske grane. Popularnost mu je u stalnom padu što i ne čudi s obzirom kako ga Lonzi, Birri i društvo vode. Evo prije par dana bio je 1. Final4 rukometne Eurolige i svi ističu fenomenalnu organizaciju te kako se Koeln stvarno potrudio. Nagradni fond je iznosio 550.000 eura, samo Final4-a (za razliku od vaterpolskih 37.500), a novac se dobivao i za pobjede kroz ranije stadije natjecanja pa je prvak Kiel je zaradio 250.000 za pobjedu na Final4-u i još 245.000 kroz pobjede kroz Euroligu prije Final4-a. Znači Kiel 495.000, a Pro Recco 17.500 eura. Vaterpolu je bio 14. FF, a još nisu uspjeli privući sponzore da doguraju bar do mizernih 50.000 eura nagradnog fonda. Vjerojatno EHF nije tražio hotelske aranžmane kao ključni faktor organizacije. Isto tako mogu se usporedit i reprezentativna natjecanja pod okriljem ove dvije organizacije. U Zagrebu ove godine bit će 29. vaterpolsko EP, a rukometaši su u siječnju u Austriji imali tek 9. Razlika od 68 godina u početku organiziranog reprezentativnog natjecanja – 1. vaterpolski EP 1926., a rukomet tek 1994. – sugerirala bi da rukometaši trebaju učit od vaterpola, a ne obratno.
    Kako se može čut o tome kako je Pro Recco već zakapario slijedeća 3 Final4-a:

2011.    Savona
2012.    Rijeka
2013.    Genova

kako bi proslavio 100-godišnjicu kluba na domaćem bazenu uz rekordni broj naslova prvaka Europe. Kako se može čut od direktora Primorja Radonića: „Poslali smo pismo namjere LEN-i u vezi Final4-a 2012.“ to nisu samo nagađanja bez osnove. A o povezanosti Primorja i Recca kaže: „Ne bi ja puno o tome pričao, to su čiste špekulacije.“. Inače, Predrag Sloboda je predsjednik Primorja i dopredsjednik Pro Recca i poslovno vezan sa Gabrielem Volpiem:

Predrag Sloboda

Predrag Sloboda rođen je 1950. godine u Beogradu, a u Rijeku je došao kao dječak. Završio je Pomorsku školu u Bakru, potom i Pomorski fakultet, a kasnije je plovio. Radio je u Africi, u tvrtki Gabrielea Volpia, čelnika »Pro Recca«. Uspješno je napredovao u poslu, sve dok nije dogurao do mjesta generalnog menadžera »Orlean Investa«. Dopredsjednik je »Pro Recca«, to mjesto će zadržati i nakon eventualnog izbora na mjesto predsjednika u »Primorju EB«. Riječ je, naime o izbornoj skupštini, premda je njegov izbor izvjestan, ipak se za sada sigurno može govoriti samo o kandidaturi. Predrag Sloboda živi na Kantridi gdje ima kuću.

    Vjerojatno je ova otvorena suradnja jednog kluba i krovne organizacije „jako dobra stvar“ za vaterpolo, a i zaslužena nagrada za „izvrsnu“ organizaciju ove godine u Napulju. Umjesto toga trebali bi donijet pravilo o tome da jedan klub smije imati najviše 16 igrača pod ugovorom plus koliko god želi juniora tj. igrača do 18 godina. A kako je krenulo, po najavama da je Volpi već dogovorio Zlokovića i Perronea za iduću sezonu uz želje u vidu Prlainovića i Sukna, Recco bi lako mogao imati 14 igrača za nacionalna natjecanja i potpuno drugu 13-orku za Euroligu, uz par igrača na posudbama u manjim klubovima po Italiji jedino iz razloga da oni ne bi pojačali konkurente. Da karikiramo, do 100. rođendana Recco bi mogao imat jednaki broj igrača pod ugovorom kao i svih ostalih 15 sudionika Eurolige te sezone. I onda velike vođe iz LEN-e mogu zapjevat ostale stihove ranije spomenute pjesme i uz male izmjene riječi (može im je Mate obradit kao „Nostalgičnu“ za Vlaha) neka prokomentiraju kako nima dice da ga igraju (vaterpolo), ili o uzaludnoj želji, ali nima koga da ga gleda…

    Po prvi put u povijesti jedan je sudac poslan kući sa Final4-a. Ta čast je pripala Azerbejdžancu Marku Koganovu koji inače živi u New Yorku i kako smo dobili informaciju u Europu dolazi samo zbog suđenja u Euroligi. Kakav je njegov interes u tome, možda čovjek jako voli vaterpolo i suđenje ili ima ponešto veće dnevnice od ostalih sudaca koji sude Euroligu. Svaki ozbiljan čovjek, svaka ozbiljna organizacija dala bi nekakvo službeno obrazloženje, pa makar i glupo i neistinito, ali bi dala nekakav dokument u kojem bi objasnili svoju odluku. Lonzi i LEN-a ništa, što je još jedan dokaz koliko im je stalo do publike i još ono malo ljudi koji prate vaterpolo. Sigurno razmišljaju: „Ma koga briga što mi tu radimo i odlučujemo, ionako ste svi vi, i treneri i igrači i novinari i gledatelji, tu zbog nas.“. Ili jednostavno još nisu potrošili onih 300 pansiona u Napulju pa još nisu stigli odgovorit.  Naravno da LEN-a, a koliko je poznato ni organizatori Final4-a nisu ni odgovorili na Jugovo protestno pismo, a kamoli se ispričali za sve doživljeno, pa makar van terena. Niti jedan klub nije zaslužio takav odnos, a pogotovo jedna vaterpolska institucija kao što je VK Jug.
    Osim Koganova još su sudili Stavridis koji je poznat kako jako voli Pro Recco, i kako smo i najavili prije Final4-a, naravno da je sudio obje utakmice svog voljenog kluba. U polufinalu je i odradio dio posla, a u finalu je bio manje potreban (da je trebalo on je bio spreman) jer je Primorac podbacio u drugom dijelu utakmice, ali i tu ostaje sporan treći, izjednačujući Burićev gol. S tribina je bio dojam da lopta nije prešla zamišljenu gol crtu. Još jedan sudac je došao iz države gdje je vaterpolo tek nešto malo bolje razvijen kao u Azerbejdžanu; Taylan iz Turske, te četvrti sudac, Fernandez iz Španjolske. Osim što su imali glupi naputak kojeg i nisu baš najbolje provodili – a i kriterij bi im popuštao s približavanjem kraja utakmice jer bi vjerojatno i njima bilo glupo da na kraju bude 50ak izbačaja – imali su čudan kriterij suđenja na poziciji sidruna. Tako je beku bilo dopušteno da još više nego inače „kolje“ sidruna bez lopte. Tako smo imali kriterij da na vanjskoj poziciji ponekad dobiješ isključenje i za „krivi pogled“, ali ako slučajno završiš na poziciji beka, e onda udri do mile volje. Više puta se dogodilo da bi bek na sučev zvižduk sam krenuo prema kućici za isključene igrače, a onda bi vidio da mu je sudac isključio suigrača na krilu ili vanjskom. Ili kad bi jedan sudac sudio kontrafaul, a drugi izbačaj u istom trenutku, ne bi zaustavili igru da se usuglase, nego bi valjda glasniji „pobijedio“, pa je tako Jug postigao jedan gol protiv Primorca. Isto tako se događalo nekoliko puta da bi jedan sudac pokazao jedan broj tko je isključen, a drugi, drugi broj. Tako je Jug jednom nastradao jer je prvo Drobac krenuo vani, pa onda i drugi igrač kojeg je drugi sudac pokazao. Ili kad je Stavridis sudio izbačaj Burića (broj 2) što je ovaj i zaslužio koliko je konjario po sidrunu, ali u istom trenutku s druge strane sudac isključuje Madarasa (broj 3) na krilu, a Stavridis samo dodaje i treći prst u zraku i Burić se vraća na svoje mjesto u obrani.

    Krajnje je vrijeme da vaterpolski klubovi slijede primjer košarkaških koji su se organizirali u ULEB i već nakon 2 godine propala su sva klupska natjecanja pod FIBA-inim patronatom. A gospar Gianni, sa svoje uskoro navršene 72 godine, bi mogao razmislit o penziji.