Hrvatska prvak Europe
Po prvi put u povijesti Hrvatska je osvojila naslov prvaka Europe i tako postala 8. nacija* koja se može pohvalit s ovom titulom. Ovo nam je bio 9. nastup i nakon 2 srebra, sada imamo i zlato. Europski prvaci su:
1. Josip Pavić (1982.)
2. Damir Burić (1980.)
3. Miho Bošković (1983.)
4. Nikša Dobud (1985.)
5. Maro Joković (1987.)
6. Petar Muslim (1988.)
7. Frano Karač (1977.)
8. Andro Bušlje (1986.)
9. Sandro Sukno (1990.)
10. Samir Barač (c) (1973.)
11. Igor Hinić (1975.)
12. Paulo Obradović (1986.)
13. Ivan Buljubašić (1987.)
Izbornik: Ratko Rudić
Pomoćni treneri: Elvis Fatović i Vjekoslav Kobeščak (u pripremnom periodu je sudjelovao i Ivica Tucak)
Kondicijski trener: Dean Kontić
Trener golmana: Renco Posinković
Danas je bazen već sat vremena prije utakmice bio do pola ispunjen i krenulo se s navijanjem. Do 2030 je već sve bilo puno i na kraju se naguralo i par stotina ljudi više od kapaciteta 4 700 pa se može reć daje bilo okruglo 5 000 ljudi na početku utakmice u 2105. Atmosfera je bila odlična. Pjevalo se i navijalo, znači bar po ure prije utakmice i još po ure poslije dok je bila dodjela medalja.
U takvoj atmosferi naši nisu nego mogli dobro odigrat. Posebno smo bili izvrsni u obrani. Talijani nam nisu zabili pune 2 i po četvrtine i sa takvim napadom nisu imali što tražit u večerašnjoj utakmici. Iako prva četvrtina je završila 2:2, nakon našeg vodstva preko Bušlje i večeras fenomenalnog Boškovića. Luongo je zabio sa lijevog krila iz jedine realizirane akcije Talijana sa igračem više, i Figlioli koji je uhvatio Pavića na spavanju 8 sekundi prije kraja četvrtine.
U prve 2 i po četvrtine sudački par Tulga – Stavridis je dvostrukim kriterijem pokušavao držat Talijane u priključku. Talijanima su dali 6 igrača više, niti jednog u situaciji s loptom. S druge strane talijanski bekovi su nekažnjeno jahali po Dobudu. Ipak naši su izvanredno igrali sa igračem manje, a i kad bi u rijetkim trenucima uspjeli izradit akciju i proći blok, Pavić bi odlično branio.
U drugoj četvrtini samo Baračev gol sa igračem više, sa 5 metara sa srednjeg vanjskog Tempestiju kroz uši.
U trećoj četvrtini utakmica je odlučena. Nastavili smo s granitnom obranom, a zabili smo još 2 gola i otišli na 3 razlike. Prvo Bošković drugi fantastičan udarac na zonu, pa opet Bušlje sa druge stative na odličnu asistenciju Boškovića.
Kad je Joković 6:37 do kraja zabio za 6:2 – treći gol kroz uši Tempestiju – sve je bilo gotovo i samo je trebalo odradit preostalo vrijeme do kraja. Zabio je i Muslim, a počasni gol za Italiju postiže Gallo.
Najbolji igrač danas bio je Miho Bošković. Zabio je 2 fenomenalna gola dok je utakmica još bila u egalu. Još je izvrsno i asistiro Bušlji na stativu. Kad se prime samo 3 gola, jasno je kakvu smo obranu igrali, a i Pavić je pružio svoju najbolju partiju na ovom turniru. Na kraju je imao 15 obrana – doduše jedno 6–7 su bili udarci ravno u njega, ali i nekoliko izvrsnih obrana, posebice 2 sa igračem manje. Na zonu su mu dolazili udarci iz velike udaljenosti jer su i Burić i Bušlje bez problema izgurali sidrune na 4 metra. Bušlje je opet danas preuzeo rolu od Burića. Bio je nešto bolji i u obrani (i Burić je bio odličan), a još je i 2 puta zabio sa stative. Dobud danas 5 zarađenih igrača više (uz nekoliko nesuđenih), a i Hinić se priključio sa 2.
Nakon naslova svjetskih prvaka 2007., druga zlatna medalja hrvatskog vaterpola. Za najboljeg igrača 29. EP-a, po izboru trenera, proglašen je, sasvim zasluženo, Vanja Udovičić. Bilo je lijepo vidjet da je dobio pljesak bar 3 000 ljudi na bazenu, a i zvižduci najvatrenijih navijača su utihnuli kad su čuli da gube bitku s onima koji plješću.
29. EP – Zagreb, otvoreni bazen na Savi
FINALE
Hrvatska – Italija 7:3 (2:2, 1:0, 2:0, 2:1)
Hrvatska: Pavić (15), Burić, Bošković 2, Dobud, Joković 1, Muslim 1, Karač, Bušlje 2, Sukno, Barač 1, Hinić, Obradović, Buljubašić. Izbornik: Rudić.
Italija: Tempesti (8), Luongo 1, Giotto, Figlioli 1, Bertoli, -, Giacoppo, Gallo 1, Presciutti, Fiorentini, Aicardi, Deserti, Pastorino. Izbornik: Campagna.
Igrač više: Hrv (1/1+1/3+1/4+-)=3/8 (38%), Ita (1/2+0/1+0/3+0/2)= 1/8 (13%)
Kontrafaulovi: Hrv (0+2+1+0)=3, Ita (3+0+1+0)= 4
Blokovi: Hrv (1+2+2+1)= 6, Ita (1+3+0+1)= 5
Obrane: Pavić (3+4+2+6)= 15/18 (83%), Tempesti (1+1+4+2)= 8/15 (53%)
* Hrvatska je 8. nacija s naslovom prvaka Europe ako se naslov Jugoslavije iz 1991. smatra kao naslov Srba i Crnogoraca s obzirom da su Hrvati napustili reprezentaciju zbog napada na hrvatske policajce u Borovom selu. Jedini Hrvat koji je tada ostao u reprezentaciji bio je Vito Padovan koji je tada igra za beogradski Partizan.
Bravo naši!!!
da nije b/a nakon poraza od Crnogoraca malo prodrmo Brka, ko zna kako bi ovo sve završilo, hehe
na http://sportske.jutarnji.hr/13-velicanstvenih/885616/?artId=885615&foto=1, opisi svih igrača:
1. Josip Pavić – Znamo, nije baš profesionalno, ali i mi novinari imamo niljenike u nekoj momčadi ili među sportašima. U ovoj vaterpolskoj vrsti to nam je on. I zato, ne dirajte mi Jozu! – NE ZNAM ZAŠTO BAUER GOVORI DA JE PAVIĆ MILJENIK IKOME OSIM NJEMU
Miho Bošković – Pomama je za njim vladala ovog ljeta, pa i prije toga, ovoga proljeća. Spominjali su se Mladost, Pro Recco, a gotovo je sigurna bila Savona. Na koncu je potpisao za Honved! Miho je i u Zagrebu bio najbolji hrvatski strijelac, najopasniji napadač, ali i beskrajno hladnokrvan tip – HONVED 🙂
Nikša Dobud – Hrvatska ima od ljetos novoga prvog centra. Ma štogod Nikša o tomu mislio… – Samo lud čovjek može reći da je prvi centar uz jednog Hinića. U redu, onda smo ludi. Nikša Dobud je, međutim, i to je činjenica od ovog ljeta, starter među Barakudama
Petar Muslim – Univerzalac. Najsvestraniji igrač naše vrste. Svi strani stručnjaci iz ove postave Barakuda ističu dvojicu mladih. Jedan je Sandro Sukno, drugi je upravo Musa. Čovjek razarajućeg šuta, koliko preciznog, toliko snažnog. Na razini svojedobnoj Dubravka Šimenca – NE TREBA SE PISAT KO JE DRUGI LIEBLING, OČITO JE JEDINI UVJET DA SI IZ MLADOSTI.
slika 8, opet muslim, a priča se o karaču – jučer u najavi utakmice na njega bauer zaboravio u analizi igrača po pozicijama, mogo je prebrojat pa vidit da je 12 igrača sučelio prema 12 talijana
Ivan Buljubašić – Čovjek s najmanjom minutažom. On ovoga ljeta uči. Nadarenost nije upitna, Rudić u njega maksimalno vjeruje i u njemu vidi “ono nešto”.
je li ove opise pisao Žukina ili DBA?
žukina piše u jutarnjem, pa onda nije on. a i stil je bauerovski. iako, danas je vaterpolo dogurao na prve stranice SN-a i glavni urednik novina robert šola piše o rudiću. dok se držo nogometa bio mi je puno pametniji. jes da nije možda lako pisat o sportu koji ne poznaš baš najbolje, ali činjenica se ne bi trebo bit problem držat.
– rudić je po njemu čudotvorac, ne bi da je s turskom osvojio zlato.
– povijesni dan hrvatskog vaterpola je 15.12. 2004. jer je taj dan ratko rudić potpiso ugovor a on je Trener s velikim T.
– do dolaska rudića naš reprezenttivni vaterpolo nije postojao tj. bio je nigdje.
kakvo tipično hrvatsko pretjerivanje
Meni su jucer na kafi dopala 24 sata u ruke i neki novinar zaboravio sam ime, ali je imao dvije vrhunske. Prva je da Rudic NIKAD nece reci da mu jedno najtecanje sluzi kao priprema za drugo(nakon ovoga se moze odmah upucati, jer Rudicu 2 od 3 natjecanja sluze kao priprema za drugo i to javno govori).Druga je da je Rudic uvijek nasmijan, pristojan prema novinarima. Ja bi reko jest dokad mu novinari neznalice postavljaju ulizivacka pitanja, kad se tu pojavio “mlađahni novinar” koji nesto i zna o vaterpolo odmah je nastala nervoza.
svaka ti ja mjestu, gdje su zasluge klubova i njihovih trenera, Ratko odlučujuće napade te igrače više uredno stavlja petorku Juga, mora bit da je on zaslužan što je ona tako uigrana,
da nebi bilo zabune, Ratku svaka čast, veliki je trener i znalac, ali isto nebi bilo loše malo kredita dati i ostalima, oni su stvorili kadar koji je onda veliki Ratko uspio složiti da igra šampionski, njihove škole selekcije i treneri su i više nego zaslužni za ovu medalju,
Hrvatski vaterpolo ne postoji zbog perice i društva što uključuje i Ratka nego zbog centara kao prvo Dubrovnika a onda Splitra Šibenika, Rijeke,a odatle potjeću i gore navedeni pa i Zagreba mada Zagreb velikim dijelom živi od rada Dalmacije, a to je dako prije 15.12.2004
mada ipak teško je to priznati u metropoli
Lina Červara za novog vaterpolo izbornika!
Mislim da je jako teško nabrojati u kojem su sve segmentu talijani bili loši u finalu; počevši od Tempestia, pa do šuteva u Pavićeva prsa junačka. Gotov je nevjerojatno da su uspjeli dobiti mađare.
Bila je dobra scena na bazenu kada je spiker najavio da je na bazen upravo ušao predsjednik RH: Joooooooooooozzzoooo …. … ….!!!!
tempesti i nije bio loš, obranio je neoliko igrača više, primio je 2 gola sa stative, baračev sa igračem više sa 5 metara, muslim mu je cimo 5 puta bez da je iko izašo na njega. a bošković i joković su odlično šutirali. niti jedan gol nije da bi mogo reć da je kikso ko npr pavić kod dugog gola.
užasni su bili u napadu, osim figliolia malo ko se i usuđivo pucat, a i on se ispromašivo. a najveći problem su im sidruni koji su držali pozicju na 4 metra i kad ne bi bilo igrača više talijani su mogli pucat samo iz velike udaljenosti.
a mađari su puno lošiji od nas na ovom turniru pa je talijanima bilo lakše igrat s njima, a i mađarski golman je užasno branio, a tempesti skuno 2 peterca i eto ti odgovora kako su talijani dobili.