Hrvatski nogometni velikani – jučer, danas, sutra (1. dio)

Prvi dio – Povijesni pregled
    Upravo je počeo prijelazni rok u nogometnom svijetu. Prvi put otkako je hrvatske države oba naša najveća kluba, Hajduk i Dinamo, su u takvoj financijskoj situaciji da i jedni i drugi mogu platit pojačanja. Opće je poznato da su Dinamo i Mamić odlično zaradili prodajom Eduarda, Čorluke, Modrića, Vukojevića, Pokrivača… A s druge strane Hajduk je prvi kreno u problikovanje u športsko dioničko društvo i desetak poduzetnika je uložilo pare u klub.

    Na počecima samostalne države i lige nije bilo para za nogomet, ali je bilo mladih, talentiranih igrača koji
Neka dame začepe uši, ali samo jedna stvar raste u tuđim rukama, a to nije naše gospodarstvo.
su prošli omladinsku školu u doba Juge dok se, očito je, puno ozbiljnije treniralo. Tako su se na samim počecima u Hajduku pojavili Rapajić, Mornar, Vučević, Jeličić, Andrijašević… Povratkom starijih, iskusnijih i kvalitetnih igrača koji su bili u naponu snage kao što su Štimac, Asanović te dovođenjem Gabrića, Hajduk je sredinom devedesetih uspješno igro u Europi i doguro čak do 1/4 finala Lige prvaka. Doduše, tada je bilo lakše jer su nastupali samo prvaci država i nije bilo jakih klubova iz Italije, Španjolske, Engleske, Njemačke koji su bili drugi, treći i četvrti u prvenstvu. Samo od UEFA-e zbog nastupa u Ligi prvaka ušlo je više od 10 milijuna njemačkih maraka u klupsku blagajnu, ali ne da se nije uspijelo to oplodit mirnim životom kluba, nego su još nastali dugovi kojih su se evo tek ovih dana uspjeli riješit. Pare su negdje nestale, a zanimljivo je pripomenut da je prezidente Hajduka tada bio Nadan Vidošević, danas čelni čovjek Hrvatske gospodarske komore i često spominjan kao glavni kandidat za Mesićevog nasljednika.
Svojedobno su mu BBB-ovci pjevali: Oj Canjuga Zlatko, j..o bi te slatko.
    Nakon financijskog sloma splitskih bilih došlo je Dinamovo tj Croatijino doba. Zlatko Canjuga, najveća karikatura dosadašnje političke scene u Hrvatskoj (a konkurencija mu nije baš slaba) je praktički raspolago neograničenim klupskim proračunom. Vraćen je Prosinečki, doveden Goran Jurić, Viduka, Jeličić i Mujčin. Stasali su mladi igrači Silvio Marić, Dario Šimić i Stjepan Tomas. Bili su tu Ladić, Jurčić i Cvitanović koji danas nikako ne može na sudu dokazat da je igro za Dinamo. Bilo je to skoro pola brončane reprezentacije iz Francuske ’98. Postigli su solidne rezultate u Europi, ali nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika pipa je zatvorena. Ostali su veliki dugovi koji se doduše, čudnom presudom suda u Zagrebu, ne moraju vraćat.
    Nakon tog izmjenjivanja financijske moći, pa samim time i rezultatskih uspjeha, stiglo je doba kad su i jedni i drugi postali potpuno nemoćni za bilo kakav rezultat u
Šošo, Miki i Mirko
Europi. Dolaskom trećesiječanjske, crveno-žute koalicije na vlast, pod parolom detuđmanizacije (koji debilni izraz) prestalo se financirat šport, a pogotovo nogomet. Izračunat je dug klubova prema državi, ali se naravno, kako je to u nas običaj, nije ponudilo neko alternativno riješenje, kao npr. Zakon o športu danas, po kojem je moguće privatizirat klub ili neko drugo riješenje koje bi riješilo problem financiranja klubova.
    Prvi iz te krize izlazi Dinamo. Prvo zahvaljujući Mikiju Bandiću i više nego izdašnom financiranju kluba iz gradskog proračuna koje danas skupa s izdvajanjima zagrebačke turističke zajednice iznosi oko 10 milijuna eura godišnje. Nije ni čudo da su i njega izabrali za počasnog prezidentea. Pa zatim i fantastičnom generacijom igrača (Kranjčar, Eduardo, Modrić, Čorluka …) koje je budaletina Mamić, ali iznimno sposobna za
Ante Nosić i Mate Peroš, vodeći ljudi koji su Hajduk doveli do preoblikovanja
trgovinu, kao uostalom i velika većina Škutora*, prodao za velike pare. Pomalo se i rezultati u Europi popravljaju i drugu godinu za redom, Dinamo igra u skupini Lige UEFA što je za naše klubove dugi niz godina bio nedosanjani san.
    S druge strane, Hajduk tek ove sezone preoblikovanjem izlazi iz krize koja traje više od 10 godina. Ubrzo bi dokapitalizacijom, kada i grad Split svoja potraživanja, koja je država prebacila na njega, pretvori u dionice, konačno i račun kluba trebo bit odblokiran. Moći će se konačno, na legalan način dovodit igrače, koji neće bit pod ugovorom s nekim privatnim ulagačem (slučaj Kranjčar) nego s klubom. Sad je prilika da puno bolje ustroji omladinska škola i pametnim dovođenjem igrača napravi ozbiljna ekipa koja će uspjet dočekat duge rukave u Europi pa čak i nešto više.

 

b/a

 

*Škutor – čovjek iz zapadne Hercegovine

 

2 komentara na “Hrvatski nogometni velikani – jučer, danas, sutra (1. dio)”

    1. ne znam. možda oni imaju kakav naziv za nas, trebo bi jednog od njih pitat