Intervju s Nikolom Janovićem – 2. dio

Nastavljamo sa intervjuom sa Nikolom Janovićem koji je trenutno u Eindhovenu i sa reprezentacijom se pokušava vratiti u sam vrh, među osvajače medalja. Kako se Vukčević ozlijedio pred početak EP-a, Janović uglavnom igra kao drugi sidrun, kao u Montrealu 2005. za reprezentaciju SiCG. Za sada se nije baš iskazao i Crna Gora u njemu ima najveću rezervu za predstojeće, odlučujuće utakmice. (Napomena, intervju je vođen dan nakon kupa u Zadru) – prvi dio intervjua

Danče.hr: Već si spomenuo dio nastupa i uspjeha sa reprezentacijom, možeš li to kronološki posložit? Dakle, debitirali ste ’99.
Janović: Jest, debitovo sam ’99. 2001. prvak Europe u Budimpešti, tada je bila SR Jugoslavija. 2005. sam bio prvak svijeta u Montrealu, to je bila SiCG. 2008. Malaga prvak Europe sa Crnom Gorom.

Danče.hr: Tri naslova sa tri različite države. Čitali smo jedan stari intervju još dok ste igrali za Posillipo, gdje ste rekli da Vam je najdraži gol u karijeri, gol Hrvatskoj u polufinalu tog SP-a u Montrealu?
Janović: U Montrealu sam igrao klasičnog centra pošto je bio takav splet okolnosti, da je Zloković bio povrijeđen. I dao sam neki gol šraubom, iz dva metra. A utakmica je bila neizvjesna, 6:5 ili možda čak 5:4 je završilo (op.a. ipak 5:4).

Danče.hr: Jeste li cijeli turnir igrali centra ili?
Janović: Jest, cijeli turnir. Jer se Zloković ozlijedio neposredno prije početka. Igrao je samo finale, a Nikić i ja smo igrali sve ostale utakmice kao centri. Igrao sam i vanjskog ponekad, ali sam u suštini igrao klasičnog centra i počinjao neke utakmice kao prvi centar. To mi je bilo prvi put da sam toliko igrao na dva metra i bilo mi je drago jer sam se dobro bio snašao.

Danče.hr: Kada je Crna Gora postala neovisna, odmah ste osvojili prvo veliko natjecanja, EP u Malagi 2008. Igrali ste i neka manja natjecanja prije Malage?
Janović: Osvojili smo B prvenstvo Europe, i igrali još neke kvalifikacije, ali Malaga je bilo prvo veliko natjecanje. I tu smo stvarno odigrali, nošeni euforijom. Stvarno je bilo super. I dan danas smatram da imamo reprezentaciju, pogotovo kad smo svi zajedno, koja može bez problema da parira Hrvatskoj, Srbiji i Mađarskoj, svima. Međutim, nakon Malage to sve sve dosta poremetilo. Te godine smo i na Olimpijadi bili odlični. Vodili smo Mađare u polufinalu 6:3 (op.a. tijekom druge četvrtine, Mađari preokrenuli u trećoj i pobijedili 11:9) i tu smo nekako baš bez veze reagirali i odigrali. Ekipa smo koja je nevjerovatno moćna, ali poslije toga nam to sve nekako nije išlo. Onda je kasnije došlo i do zasićenja i sa selektorom Porobićem koji je godinama sve nas trenirao. Neke igrače je trenirao bukvalno od ’97– ’98. godine. I bez obzira što je stvarno izuzetan stručnjak kojega ja stvarno puno cijenim, ali jednostavno kad jednom krene kako ne treba to se više ne može vratiti. Tako da s te strane, možda, da tako kažem, ova je godina među poslednjima ove naše generacije, bez obzira što smo svi mi tu još relativno mladi – ja sam među najstarijima sa 31 godinom. Ali opet sad imamo veliki motiv da pokušamo nešto uraditi. Stalno nešto nam se nije poklopilo.

Danče.hr: Apsolutno se slažemo, kad pogledamo igrače koje imate Vi, Gojković, Zloković, Ivović. To su možda 4 među 6–7 najboljih igrača na svijetu.
Janović: Imaš tu još mog brata, imaš Jokića, imaš…

Danče.hr: Uz sve njih, vi biste po imenima trebali biti prvi favoriti, a uslijedili su sve veliki debakli nakon 2008. Možda je problem što se nakon Olimpijade umirovio Uskoković?
Janović: Dobro on je tada igrao baš malo, tako da ne možemo reć…

Danče.hr: Dobro, a je li možda on utjecao na atmosferu u ekipi?
Janović: OK, jest svakako. On je bio legenda, veliki igrač i sve. Ali recimo već finale Malage on nije ni bio u sastavu. Imao je povredu leđa. On je bukvalno ulazio možda minut po utakmici, tako da to nije bio prevaga s te strane. Ali slažem se da bi on dobro došao. Dobro ne sad, ali tih godina, jer mi imamo problem, ako to možemo za bilo što reć, mi imamo problem sa ljevakom. Nemamo ljevorukog igrača kao što ga ima Srbija, Hrvatska, Mađarska. Tu smo osuđeni na dešnjake i automatski svakoj reprezentaciji je tu lakše sa nama da igra. Više nam pokrivaju zgodnu stranu i puštaju desnu.

Danče.hr: Nakon svega, i tog zasićenja što ste rekli na relaciji igrači izbornik, dolazi Perović na mjesto Porobića.
Janović: Da, da. Perović je sad došao. Već smo imali par priprema. Ima odlične rezultate s Primorcem tako da vjerujem da će da uklopi igrače ponovno u momčad.

Danče.hr: Gojković se nakon povlačenja vratio u reprezentaciju. Što će bit sa Zlokovićem?
Janović: I Zloković se vraća. Ovo ljeto u Šangaju nije bilo ni njega, ni Mlađana, ni Gojkovića. Znači to su opet tri igrača bez kojih naša reprezentacija nije ni približno ista. Kao da Hrvatskoj uzmete Jokovića, Dobuda i Bušlju.

Danče.hr: Znači vraćaju se obojica. Je li Zloković bio povrijeđen ili nije htio igrati?
Janović: Bili su povrijeđeni Zloković i Mlađan. Jedan je ima problema s ramenom, drugi sa koljenom, a Gojković je bio odustao od reprezentacije prošle godine. Prosto nije bio siguran hoće li više da igra, ali kako se sad ovo sve izdešavalo, sa novim motivom, i za Olimpijadu, tako zbog toga se opet vratio.

Danče.hr: Još jedno pitanje od čitatelja iz Boke; planirate li se Vi umiroviti iz reprezentacije nakon Olimpijade ili će te i dalje igrat na oba fronta, i klub i reprezentacija?
Janović: U suštini nikad čovjek ne može da zna to tačno. Ali u nekim mojim razmišljanjima, pogotovo ako bi sad ovo Europsko i Olimpijada završili na neki uspješan način, onda bi počeo da razmišljam o povlačenju. Iako što se tiče fizički nemam nikakav problem. Više mogu da kažem da svih ovih godina, od ove mašine te reprezentativne te klupske, više se čovjek zamori psihički.

Danče.hr: Možda onda neka pauza, kao npr. ovi Mađari što su se sad vratili u reprezentaciju?
Janović: To sigurno, sigurno.

Danče.hr: Reprezentacija, može li se očekivat medalja ove godine?
Janović: Imamo velike ambicije, ali ne možeš to nikad znat, što se može desit. Ambiciju ko što imamo mi ima i Hrvatska, i Mađarska, Italija, Srbija. Ima dosta opasnih reprezentacija.

Danče.hr: Smatram da ako se vrati ta prava atmosfera kod vas da imate dobre šanse?
Janović: Ako se vrati ta atmosfera koja nas je krasila ranije… a ako se neće sad vratiti, neće nikad. Tako da u suštini to je to. Mislim da ćemo ove godine definitivno pogledat istini u oči. Da vidimo da li smo ta reprezentacija koja je i bila projektovana 2008. da dosegne vrhunac u Londonu. Na svu sreću navrijeme je došlo do zaokreta, povratka na pravi put. Ove godine imamo i europsko prvenstvo i Olimpijadu. Kvalitet je tu, sve je tu. Nadam se da će se kockice poklopit, barem da dođemo do neke medalje.

Danče.hr: Hoće li bit dodatni pritisak ovi nedavni lošiji rezultati?
Janović: Ja doživljavam da se pritisak može stvoriti nekome ko smatra da treba da bude deseti, a onda mu ti kažeš da hoćeš da bude prvi. To je pritisak. A ako ja od sebe očekujem da moram da budem prvi ili drugi onda mi ništa to ne znači. Mislim da neće bit pritiska s te strane, nego možda pritisak jer to toliko želimo, pa pritisak s te strane, da se ne prelije. Mislim da neki pritisak sportske javnosti Crne Gore da nam se ne može dogoditi jer mi to isto sami očekujemo.

Danče.hr: Nisam mislio na pritiske sa strane, od javnosti. Nego više na pritisak između vas samih, da se ne javi nervoza zbog prošlih podbačaja?
Janović: Mislim da smo mi igrači dovoljno iskusni u tom smislu da ne bi trebalo to da nas poremeti. A nije samo to u pitanju, u pitanju su kvalitet drugih reprezentacija. Znači uvijek kad izgubiš netko može reći da je bio pritisak, a ne gledaš da si igrao protiv Mađarske, Hrvatske. Znači kad bi Hrvatska sutra izgubila od nas, ne možeš reć bio je pritisak. Nego je bila super reprezentacija sa druge strane, jel.

Danče.hr: Točno. Ali kada se događaju neuspjesi protiv onih od kojih si objektivno dosta bolji. Protiv Rumunja ste izgubili plasman u polufinale u Zagrebu, u Rimu ste ispali od Nijemaca.
Janović: To su bili veliki kiksevi. Od Nijemaca jednom, od Rumuna jednom, i to nas je i koštalo na kraju krajeva rezultata. I to je ono gdje smo mi poklekli i nadam se da oni više neće nas iznenaditi. Valjda neće nas više (uz široki osmjeh).

Danče.hr: Da prijeđemo malo na ove aktualne teme. Kako ste ste snašli u Dubrovniku?
Janović: Odlično. Ja sam stvarno očekivao da će sve bit u redu, ali zaista nisam očekivao da će bit baš ovako. Stvarno sam oduševljen kako sam primljen. Što se tiče ekipe, sve sam te momke manje više znao kroz reprezentaciju, jer smo igrali jedni protiv drugih. Znao sam da se radi o odličnim momcima i igračima, ali eto mislio sam malo kako će sve to skupa da funkcioniše, i kakva će biti atmosfera oko mog dolaska, ali u suštini sve je prošlo super. To je predstavljeno i kod mene u Crnoj Gori s obzirom da sam kapetan crnogorske reprezentacije, i s obzirom da sam prvi crnogorski igrač koji nakon rada dolazi ovdje.

Danče.hr: Je li bilo kakvih negativnih komentara?
Janović: Nije.

Danče.hr: A u Crnoj Gori?
Janović: Nije, mislim ono, bilo je nekih što su rekli „Što si moro tamo poć“, ali to su bile gluposti i u suštini bili su pozitivni komentari.

Danče.hr: S kime se najviše družite ovdje?
Janović: Pođem na kafu obično sa Dobudom, Pavlovićem, Obradovićem.

Danče.hr: Teške snage.
Janović: Teške, teške. Teška artiljerija.

Danče.hr: U komunikaciji sa određenim brojem ljudi, saznali smo da postoji respekt prema Jugu u Boki. Ono, sa sportskog stanovišta.
Janović: Ja sam znao za Jug odavno. Zaista smatram da je Jug institucija u vaterpolu. Traje već decenijama i sa svim uspjesima koje je postigao i ono što me posebno fascinira u Jugu, a što je rijetko vidjet u nekim drugim klubovima, to je njihov odnos prema svojim igračima. I jedna škola vaterpola koju ima recimo i Primorac i Partizan, i uz Jug to su po meni najjače vaterpolo škole. Ali kod nas je dosta, u Primorcu pogotovo, katastrofalan odnos prema svojim najboljim igračima. Recimo vi danas u Primorcu nećete vidjet nijednog igrača, uključujući ni mene, ni mog brata, i tako dalje, koji imaju normalan odnos. Primorac je moj matični klub. Ja sam Kotoranin. Tamo sam igrao. I ako pogledamo sve ove moje prvoligaške sezone, 7 sezona sam proveo u Primorcu. Ali to je jedan odnos koji već godinama, i ne bi rekao da je do uprave kluba, već je to jedan trend iz ne znam kojeg razloga. Kao da se trude da igrači koji su taj klub obilježili na najbolji mogući način, i dio su istorije tog kluba, kao da se trude da ti igrači budu što dalje od kluba. A kod Juga me fascinira što stvarno vodi računa o igračima koji su bili veliki, koji su legende i koji i nakon završetka karijere su blizu kluba ako to hoće. Vidim da je tu i Kržić, Bošković, Fatović je trener. I vidim da svi oni gaje tu atmosferu. I mislim da je to jako bitno. Ne može nitko voditi računa o svom klubu kao netko ko je tu poniko. Jel, možete dovesti 10 stranaca, ali ne mogu doživjeti taj klub kao domaći igrači.