Čitao sam nekoliko osvrta na nastup Hrvatske na EP-u. Dakako najviše je pisao Bauer jer su ostali ograničeni prostorom (ne rade u sportskim novinama) i/ili voljom (u čemu prednjači Vlašić koji se, kao i uvijek suzdržava od bilo kakvih komentara). Također kao i obično, daleko najbolji osvrt je od Jeleneka iz Vjesnika.

Bauer je kao mantru, bar u jedno 5 tekstova ponovio (čak i posebni članak pod naslovom: „Trenutačno najboljih 13“): „Ovih 13 koji su minula dva tjedna igrali u Eindhovenu trenutačno su ono najbolje što imamo na raspolaganju“. Što dakako nije istina, što vjerojatno čak i on sam zna s obzirom da je u toliko navrata pokušao uvjerit javnost u tu veliku neistinu. Pa krenimo redom.

Drugi sidrun

Toliko puta spomenut problem drugog sidruna tj. Frana Paškvalina. Na tu temu je daleko najgluplju rečenicu napisao Dudo Šimenc, gostujući stručni kolumnist SN-a za ovo prvenstvo: „Burić je bio izvan forme, doduše zbog objektivnih razloga. A on je bio ključni igrač u našoj koncepciji igre, zamjena kao drugi centar za Dobuda jer je Paškvalin još uvijek mlad i neiskusan.“ Inače, za one koji ne znaju Paškvalin ima punih 27 godina. Igrao je u Mladosti, Šibeniku (dok su pod Tuckom bili treća ekipa u državi, skoro al pari s Mladosti), Bresciji, Primorju. Jadne li su metode koje jedan Šimenc mora koristit ne bi li jednog dana oni koji su i ugurali Frana u reprezentaciju, svrnuli pogled i u njegovom pravcu za neku od pozicija pod okriljem HVS-a. Tako se danas u hrvatskom sportu, a i ostalim aspektima društva, najbolje napreduje. A možda i jedino tako, ulizivanjem.

Bauer kaže da su svi oprobani, pa i Premuš i Pavlović kojima nije išlo?! Pa oni su bili još skoro juniori (barem po Šimencu) kad su posljednji put dobili šansu 2006. I kad nisu u nekoj formi obojica su bar duplo bolji od Paškvalina, a kada Premuš igrao ovako odlično kao ove sezone, on je ta razlika i znatno veća. A i sve da je istina da nemamo drugog sidruna, onda se na toj poziciji koriste vanjski igrači koji mogu to dosta kvalitetno odigrati. Uostalom Crna Gora je cijelo prvenstvo odigrala samo sa Zlokovićem koji je u prosjeku igrao točno samo 2 četvrtine. A finale su odigrali s Nikolom Janovićem, klasičnim vanjskim igračem, kao prvim sidrunom jer se i Zloković povrijedio.

Najporaznija utakmica za Paškvalina bila je ona protiv Njemačke kao smo igrali bez Dobuda. Tamo se vidjelo da su Burić i Obradović bolji sidruni od njega. A to je i Muslim kada je bar malo u formi, a i Marković kad bi ga Rudić poveo na neko prvenstvo. Možda i još tkogod, tko se još nije oprobao na toj poziciji. Statistički Paškvalinova igra izgleda loše, a vizualno tj. igrački još i gore. Svatko ponekad napravi kontrafaul u uzimanju pozicije, ili pokušaju da se odgurne da ostane sam, a jedino Paškvalin radi kontraprekršaj i kada je uzeo poziciju i nalazi se u idealnoj poziciji i dolazi mu idealno dodana lopta. Da ne govorimo o mukama uzimanja pozicije i da su nam protivnici s njime u bazenu znali igrati presinge po i preko 25 sekundi napada.

Nedefinirani Buljubašić

Buljubašića Bauer često opisuje kao mladog igrača koji još nije sazrio iako je i njemu već 24 godine. Doduše više mu nije toliko drag nakon što je napustio Mladost. On je također primjer igrača koji je u reprezentaciji preko veze. Inače je to, kako mnogi kažu odličan momak, a ima fenomenalne predispozicije za vaterpolo. Jak je i snažan (dvometraš) kao bek (što uostalom i igra), brz kao krilo (čak je u Mladosti često plivao za loptu), snažnog udarca… ukratko savršeno za vaterpolo. Ali s nimalo mota u igri, odnosno znanja da te fizičke predispozicije pretvori u konkretan učinak. Ovo mu je već 4. veliko natjecanje koje igra (uz pokoju Svjetsku ligu), možda uskoro prestane biti mlad i neiskusan.

Još bi i donekle shvatio da ga se poziva kao trećeg beka, pa da se Obradovića oslobodi te uloge zbog većeg doprinosa kojega nam svojim napadačkim kvalitetama može donijeti. Iako bi mu minutaža na beku bila kao Katonaseva u polufinalu kada je u 2:45 minute zaradio 3 isključenja. Pa i na poziciji trećeg beka, ako bi izuzeli Obradovića koji je nemjerljivo bolji od Buljubašića, imamo boljih kandidata koji ne mogu primirisati čak ni na širi popis. Recimo Aljoša Kunac koji ima dobru minutažu u Szegedu koji je ove sezone osvojio kup, vodi u prvenstvu, pobijedio je Partizana usred Beograda. Ranije se Rudić, odmah u startu, odrekao Komadine, u naponu snage, u 29. godini.

A s obzirom da Rudić Buljubašića koristi kao nekakvog vanjskog igrača, onda je njegovo pozivanje još i besmislenije. Boljih vanjskih imamo jako puno. Od Markovića pa nadalje.

Nespremni i van forme

Postavlja se pitanje prati li Rudić uopće kako pojedini igrači igraju. Ako da, zanimalo bi me po kojem je to kriteriju pozvao Muslima, a i Buriću je mogao dati slobodno s obzirom da je bio 3 mjeseca van bazena zbog ozlijede i svakome je bilo više nego očito da nije spreman na ovom EP-u. Muslim je zadnji put dobro odigrao još dok je bio u Mladosti, i to prije nego što se počelo pričati da je dogovorio visoki (180.000 eura godišnje?) trogodišnji ugovor s Primorjem. Očito je on, kao i veliki broj NBA igrača koji kad popišu visoki i dugogodišnji ugovor, odjednom počnu igrati puno slabije, pa se naglo probude u posljednjoj godini prije isteka ugovora. Što reći za njega koji je u prve četiri utakmice u grupi šutirao sveukupno 4 puta i nije nijednom zabio! Kad se pogleda što je pružio na ovom prvenstvu, pa i unatoč tome što se malo tko od naših istaknuo, može ga se izdvojiti kao najlošijeg pojedinca. Jasno, kad se izuzmu gornja dvojica od kojih nismo ništa niti očekivali.

Burić nije bio toliko loš. Posebice jer se, kao i uvijek, trudio i borio. Ali vidjelo se da je daleko od forme i da nije spreman, što s obzirom na ozljedu i nije mogao biti pa je bio daleko od svog maksimuma. I Obradović je na početku priprema operirao koljeno pa je propustio prvi dio. Ali i on se trudio, pokušavao. Par puta je potegao s vanjskih pozicija, igrao beka, sidruna protiv Njemačke.

Karač je godinama bio jedan od najboljih igrača lijeve strane u Hrvatskoj. S njim na lijevom krilu, u prvoj postavi, Jug je osvojio naslov prvaka Europe 2006. Ali tada, ni prije, a ni kasnije do 2009., za njega nije bilo mjesta u reprezentaciji. Pa čak ni na širem spisku, nikad. Morali su igrati neki koji su imali bolje veze, da ih sad ne spominjemo. Onda je dolaskom u Mladost naglo postao reprezentativac u 32. godini. I to desno krilo, malo i vanjski. Od njega također ima dosta boljih igrača za tu ulogu, posebice kada samo po 3–4 minute (u čak tri utakmice u grupi) ulazi odmoriti Jokovića, ili Boškovića.

Barač je kapetan, nekoć veliki igrač, sigurno zaslužan za brojne pobjede i velike rezultate u prošlosti. Nije mu potrebno da s ovakvim prezentacijama umanjuje tu svoju zaslugu. Već zadnje 2–3 godine igra penzionerski što bi i moglo proći da je on posljednja opcija za lijevu stranu, igrač koji će tu i tamo ući na koji minut i preuzeti odgovornost, posebice s igračem više. Ali situacija gdje će on igrati više od dvije četvrtine po utakmici nije bila za njega ni prije 2 godine, a kamoli sada.

Od ostalih igrača najveća enigma je Bošković. Krenuo je dobro, 3 gola Rumunjima, 3 fantastična udarca s desnog vanjskog. Do kraja prvenstva, u preostalih 6 utakmica imao je vanjski udarac 1/12. Katastrofa. Em nije zabijao, iako je imao više prostora zbog odličnih igara Sukna na drugom, lijevom vanjskom, pa su protivnici više pažnje posvećivali Sandru, em nije niti šutirao. Samo 2 šuta po utakmici. Znao ga je i prije ne ić šut, ali barem je pokušavao. Da ne govorimo o obrambenom segmentu gdje su svi treneri gradili dio taktike na ulascima s njime u dva metra i nekoliko puta je već u prvoj četvrtini imao po dvije osobne.

I tako smo ostali na petorici, Bušlji, Dobudu, Jokoviću, Paviću i Suknu. Prva dvojica su preskočila po jednu utakmicu zbog brutalitija. Bušlje je igrao solidno, a Dobud vrlo dobro prvenstvo ako bi se izuzelo glupost koju je napravio. Ali ni to, se s rezultatskog aspekta, ne može uzeti za veliki minus. Tada je utakmica protiv Srbije već bila izgubljena i ostalo je manje od minute do kraja. Na kraju je Dobud ispao kriv što je naš drugi sidrun tako loš pa su svi njega, Dobuda, prozivali da je ostavio ekipu na cjedilu protiv Nijemaca. Što je totalna zamjena teza jer bi se i od drugog sidruna očekivalo da se bar donekle nosi s njemačkim bekovima, a uostalom Obradović i Burić su odlično zarađivali peterce i izbačaje u toj utakmici kada su oni bili sidruni. Puno veći problem su mu bile izjave za novine. Od koeficijenata koji ga motiviraju, pa do toga da se neće ispričati Filipoviću. Što i nije morao ili trebao, ali je morao barem šutjeti o tome. Valjda će mu fakultet kojega je ove godine upisao (Odjel za komunikologiju – Mediji) pomoći da se ubuduće popravi u ovom segmentu.

Joković je bio vrlo dobar, Pavić odličan – nikad tako dobar od SP-a u Montrealu 2005., a Sukno daleko najbolji, na nivou najboljih pojedinaca ovog natjecanja. O njima više u idućem tekstu.

Momčadski nedostaci

Osim pojedinačnih brojni su i momčadski nedostaci koji su nas krasili. Pogledajmo ukupni šuterski učinak naših vanjskih igrača bez Sukna (i bez peteraca i golova sa stative ili s dva metra):

Nisam u obzir uzeo bekove kojima vanjski udarac nije primarna zadaća, kao ni Karača koji je igrao najmanje. A nisu bili dobri ni drugi segmenti igre, od obrane kontri, bekovskih grešaka, loših ulazaka u neke utakmice, itd…

A najgore od svega bila mi je situacija kada se Bušlje poslije Roessingovog zahvata skoro minutu previjao po bazenu bez da mu je iti jedan suigrač priskočio u pomoć! A kamoli što drugo.

Rudićeve jake kombinacije

Reklo bi se šećer dolazi na kraju. Slušanje Rudićevih time outa je bilo nešto nevjerojatno. Da od jednog tako iskusnog trenera, s takvom reputacijom to doživimo??? „Hej Sandro nek ide prvo ti jaka kombinacija, onda ide Joke jaka kombinacija“. Osnova uloga izbornika je da bira igrače u momčad i trebao bi izabrati najbolje koji će predstavljati svoju zemlju. Druga uloga mu je da spremi ekipu i da su mu igrači u formi i momčad spremna. U obje je potpuno podbacio. Zatim kao trener vodi utakmicu, a vaterpolo je takav sport gdje se može dosta utjecati izmjenama igrača, promjenama taktike, time outima, itd… I tu je potpuno podbacio. Uzmimo najočitiji primjer,time oute. Nastranu što se na njima pričalo, ali ako se pogleda kada ih je Rudić zvao moglo bi se zaključiti da on ne gleda razvoj situacije u terenu nego da unaprijed odluči kada će ih zvati. Prve dvije utakmice smo uglavnom vodili, i na kraju i pobijedili Rumunjsku i Crnu Goru. U obje je prvi time out zvao u drugoj polovici treće četvrtine. Iduće tri utakmice smo igrali loše. Protiv Srbije i Njemačke smo stalno bili u zaostatku i u nekim periodima jako loše igrali. Niti jednom to nije prekinuo time outom, već dapače prvi put bi ga zvao tek sredinom posljednje četvrtine. To je napravio i protiv Španjolaca iduće kolo. A drugi time out je u svih 5 utakmicama zvao u posljednjem napadu naše reprezentacije (protiv Rum na +3, 0.07 do kraja, protiv CG na +2, 1.04 do kraja, protiv Srb ništa, protiv Nje na -1, 0:23 do kraja i protiv Špa na +1, 0:13 do kraja) s time da ga protiv Srbije nije uopće iskoristio.

Nadam se da će Rudić doći k sebi prije Olimpijade i po pitanju izbora igrača i po pitanju vođenja utakmice i po svim ostalim pitanjima jer je on bio naša daleko najslabija karika na ovom EP-u.