Prenosimo: „Dubrovački poraz s okusom pobjede“

Svojedobno je Ivan Milatić jedan izvještaj s našeg portala bez pitanja preuzeo i potpisao vlastitim imenom pa sada poput Silent Boba i Jaya uzvraćamo udarac :wink:. Nije baš da se slažemo sa svime napisanim, ali uvijek je dobro pročitati i drugu stranu priče. Preuzeto sa portala www.rijeka-klik.hr:

 

Obećao sam priču iz Dubrovnika, a obzirom na činjenicu da smo u Rijeku stigli u prvim satima ponedjeljka vjerujem i nadam se da mi nećete zamjeriti što će ipak ugledati svjetlo dana nešto kasnije od uobičajenog i ustaljenog sata. Primorje je došlo i vidjelo, ali nije pobijedilo u Dubrovniku, no taj poraz pretjerano i ne boli jer je ipak sačuvana jedinica i prednost domaćeg bazena u doigravanju za prvaka Hrvatske, a to je ono što su svi naglasili kao najvrijednije iz ovog dubrovačkog ogleda.

 

Domaći trojac pod posebnim povećalom

Praktično od slijetanja u Grad (namjerno ga pišem velikim slovom iz poštovanja prema Dubrovniku zbog svega što je bio i onoga što sada jest) troje Dubrovčana sa riječkom adresom bili su pod posebnim povećalom. Upozoren sam od djelatnika Juga da su i Sandro Sukno i Paulo Obradović rođeni Dubrovčani iako se pisalo i piše se da su Cavtaćani, dok mi je sam Frano Vićan pojasnio kako je on jedan od rijetkih dubrovačkih vaterpolista koji je baš iz Grada. Kao najiskusniji, Vićan je osjećao možda i najmanji pritisak (barem se tako činilo prema vani) dok su Sukno i Obradović gorjeli od želje pokazati najviše i odigrati najbolje, iako su, pokazalo se, u toj silnoj želji možda i izgorjeli. No treba razumjeti i njihovu mladost i činjenicu da prvi puta dolaze doma sa kapicom novoga kluba i da su, htjeli ne htjeli, slušali svakakve upite, savjete i zamolbe, od vozača autobusa, hotelskog osoblja do slučajnih prolaznika i ono najvažnije brojnih prijatelja.

Jedna se stvar nikako ne smije zanemariti, a to je činjenica da je Jug u Dubrovniku svetinja, da je to puno više od kluba i da sada kada nakon tri pobjede u sezoni dolazi Primorje u Gruž, sada je sve bilo podređeno samo jednome cilju – pobjedi. Veselin Đuho na svaki je način, ponekad i ne birajući riječi, provocirao Primorjaše i na taj način pretpostavljam motivirao svoje igrače. Kada vozeći se prema zračnoj luci Pleso na državnom radiju čujete komentar “Malo Vas je malo Vas je…” zapitate se kakakv je to sportski pedagog i psiholog. No i te su riječi motivirale, baš kao i činjenica da je Đuho spominjao dva dosadašnja poraza iako vrlo dobro zna da ih je bilo tri.

Psihološki rat bez nekog smisla

Ponekada mi se činilo da je sve ovo bio jedan bespotreban psihološki rat, da su Jugaši “špijune” imali na svakih 50 metara, ali pamtiti ću jednu zanimljivu sliku. Nakon rasplivavanja u nedjeljno jutro Primorjaši su taman izašli s bazena kada su se prema njemu spuštali Jugaši, jedini koji je prišao gostima bio je kapetan Juga i reprezentativni centar Nikša Dobud. Ostali su gledali u pod, u stranu i bilo gdje, samo ne u smjeru igrača riječke momčadi. Zašto je tome bilo tako, moje je mišljenje da se time očitovala jedna doza straha i respekta prema protivniku, iako možda griješim. Po dolasku na bazen bilo je jasno da se sprema nešto posebno, kapacitet, više od dvostruki u odnosu na našu ljepoticu na Costabelli, bio je gotovo apsolutno popunjen i siguran sam da je u pravu Frano Vićan kada kaže: “Ljudi su se zaželjeli vrhunskog vaterpola, a uvjeren sam da su mnogi došli zbog Primorja”. Došli su, iako ne u onom broju kakav je najavio kolega Vladimir Jurić sa Radio Rijeke koji je Gosparima “prodao priču” o dolasku četiri autobusa riječkih navijača….da stvar bude bolja dragi domaćini u priču su povjerovali.

Zvižduci koji bole, ali i motiviraju

Boljeli su me zvižduci na službenom predstavljanju, dobili su ih svi, ali najviše, nažalost očekivano dubrovački trio. No i među njima trojicom ima pobjednik, Sandro Sukno. Jednom ne tako davno napisao sam da je Sandro za mene najbolji vaterpolist na svijetu i to sam obrazložio pa se neću ponavljati, možda baš zbog toga moja su očekivanja od njega, ali i od Paula Obradovića bila velika ili veća u odnosu na ostale. Na moju, ali i njihovu žalost, u ovoj su utakmici čini mi se izgorili u prevelikoj želji da se pokažu u najboljem svjetlu baš u svome Gradu. No uvjeren sam da će sve doći na svoje već pri prvom narednom sudaru sa Jugom u finalu Jadranske lige na, za Primorje sretnom, bazenu Mladosti na Savi. Što se zvižduka tiče sjajno je rekao Frano Vićan: “Ja bih se zabrinuo da nije bilo zvižduka, to bi značilo da nisam ostavio nikakvoga traga u tome klubu. Malo sam ljubomoran na Sandra jer su njemu najviše zviždali” rekao je kroz smijeh jedan od najboljih vratara svijeta svih vremena.

Trener Ivan Asić i svi oko njega do u detalje su proučili “ljutog protivnika” i ono što je Primorje prikazalo u prve tri četvrtine graničilo je sa savršenstvom u obrani i pragmatičnošću u napadu. Lob mađarskog genijalca Denesa Varge kojim je “slomio kičmu” Marka Bijača za 2:4 bio je kruna dotadašnje izvedbe i gotovo nitko nije mogao pretpostaviti da će netko u posljednjih osam minuta “bez najave ugasiti svjetlo”. A upravo to se dogodilo. No kako mi je pojasnio kapetan Samir Barać kod kontri ne smiješ izdvajati pojedinca, riječ je o “kolektivnoj odgovornosti”, i to se dogodilo dva puta pa su Joković, a posebno Dobud (situacija dva na jedan) bili u pozicijama koje se dobivaju na dar. Na kraju je Amerikanac Anthony Azevedo svojim trećim pogotkom u utakmici sa malo golova zaslužio epitet junaka utakmice.

Istina Jugaši su se radovali, ali kao što reče Sandro Sukno “ni sami ne znaju zašto”. Primorje je sačuvalo startnu poziciju jedan, i za doigravanje Jadranske lige 13. i 14. travnja u Zagrebu, i što je puno važnije – za završnicu hrvatskog prvenstva. Primorje je momčad na koju mogu biti ponosni svi stanovnici ovoga grada koji vole sport. Sve viđeno od Primorja u prve tri četvrtine dvoboja u Gružu bilo je za vaterpolske udžbenike, ali ipak ostaje žal jer se mogla izmijeniti povijest. Riječki vaterpolisti i dalje su bez slavlja u Dubrovniku, iskreno se nadam – ne zadugo. Uvjeren sam da će biti još puno radosti i uživanja za sve, počevši od subote kada na Costabelli gostuje nekada slavni splitski POŠK.

Još samo jedna crtica iz Dubrovnika. I već spomenuti Đuho svjestan je da mu pobjeda osim za podizanje morala ne znači puno pa mi je posve nejasno što će mu priče o dominaciji i o poklonjenim golovima Primorjašima kada je sudački kriterij Periša i Margete apsolutno pogodovao domaćinima koji su u rudarskom vaterpolu bolje vladali. No dobro, lijep je osjećaj kada poraz ne boli. Sada je samo važno sačuvati zdravlje igrača i nastaviti mirno raditi prema svome cilju….kojemu….o tome polovinom travnja…..pa onda i svibnja….

4 komentara na “Prenosimo: „Dubrovački poraz s okusom pobjede“”

  1. ovaj novinar ima puno imaginarnih neprijatelja, a vjerujem i pokojeg takvog prijatelja. đuho je riječanima preko državnog radija poručio malo vas je malo vas je pičkice???, špijuni svakih 50 metara, jugaši koji od straha nisu smjeli pogledat primorjaše nego su gledali u pod… i previše je tu imagiranih neprijatelja u glavi ovog tekstopisca

    1. Najbolji mi je dio o gledanju u pod. Olimpijski prvaci, svjetski prvaci, europski prvaci, osvajaci eurolige da gledaju u pod jer je doslo nekakvo Primorje? Bice se Ivovic prepao ona dva vrhunska centra pa ih u oci nije mogao pogledat

  2. Uživili se ljudi ipak su trenutno bolji od kluba koji ima 50 trofeja….

    Ovo sve govori o njima, vidi što smatraju pod trofejima na svojoj službenoj stranici

    http://www.vaterpolo-primorje.hr/o-klubu/povijest-kluba

  3. nije problem u igračima, ni klubu osim ovoga da su im i druga i treća mjesta trofeji, nego u novinarima. to je kao da netko o jugašima sudi na osnovu buconićevih tekstova. pa pomislio bi da nisu normalni 😉 još zamisli da piše za neki portal, pa da ima više prostora nego što to bude u sportskima