Albanija i Makedonija – obećane zemlje 1.dio

Nakon vaganja koji motor da kupim, ipak sam se odlučio za provjerenog  „Nijemca“ BMW f 650 Dakar. U rujnu 2006. sjeo sam na bus sa nešto eura i kacigom i pravac Zagreb. Nakon kratkog upoznavanja doveli smo se doma i za par dana otac i ja smo odlučili da idemo preko Albanije do Ohrida u Makedoniji.  
Albanija mi je bila velika nepoznanica, ali želja za otkrivanjem novoga i doza avanturizma je učinila svoje tako da smo se odlučili krenuti, pa što bude. Mnogi su govorili da ne idemo da je tamo opasno i divlje, ali to je jedna divna zemlja u koju sam se još par puta iza vratio.

Spakirao sam stvari u jednu torbu, obukao skijaške gaće. Ni kacigu nisam imao pravu, nego gradsku sa očalama za vjetar i pravac Debeli brijeg i prema Ulcinju.
Kroz Crnu Goru prošli smo dosta brzo i nismo se previše zaustavljali prije Ulcinja. U Ulcinju smo parkirali na plaži i stvarno sam se iznenadio kako je lijepo uređena. Pojeli smo po punjenu pljeskavicu i nastavili vijugavim uskim putem prema granici. Na granici šok, kao i svakome tko prvi put ide u Albaniju, carinici ne govore nego Albanski, vozikaju te po šalterima za potvrde, sve je šporko, tada se u Albaniju za ući plaćalo 10 eura. Danas smo braća po NATO-u tako da je sada mukte. Vozimo se uz rijeku Bojanu gdje su mnogobrojni restorani sa izvrsnim cipolima. Slijedi novi šok, ulazak u Skadar. Na ulazu je malo cigansko naselje i prelazi se rijeka preko starog čelično-drvenog mosta na kojemu se ponti i daske odvajaju, a koji je usput i dvotračni  i moraš se dobro maknut u stanu kad dođe kamion. Ljudi uz put prodaju ribu, onako na asfaltu gdje je ne baš tako čisto, ali zanimljivo.
Skadar je malo veći grad u kojem se uključujemo na državnu cestu prema Tirani. Stajemo na jednoj oronuloj benzinskoj pumpi kad tamo Volvo zg registracija. Prilazi nam čovjek i predstavlja se da je on hrvatski konzul u Albaniji i da će nam pomoći oko smještaja u Tirani. Zove direktora hotela Miniri  koji je Zagrepčanin i tako nam je pomogao oko smještaja i spremanja motora u garažu u hotelu pokraj.   Putevi u Albaniji su izvanredni ako se ide glavnim smjerovima između većih gradova. Jako su široki i dosta se ulaže u njihovu izgradnju. Vjerojatno ih grafe stranci (Ameri) koji onda otvaraju svoje benzinske pumpe tamo. Kada se skrene sa glavnih puteva onda je to već druga priča i zato za ovakve zemlje treba imati i prigodne motore koji mogu „progutati“ sve te rupe, rupčage i kamenja.  Prema Tirani se vozimo dosta brzo jer put to dozvoljava i da ne bi bilo sve idilično odjedanput nestaje asfalta. Sve se praši od makadama i neke žute suhe zemlje. Nastaje totalni kaos od prometa, auti voze u više traka, ne zna se ko pije ko plača. To je naravno ulaz u Tiranu, u sam centar. Stajemo sa strane u nekoj maloj kafanici pokraj koje je mesara u kojoj vise janjci. Ispred su lokve, blato i jedna stara „mečka“ na popravku. Vožnja gradom i probijanje do centra je svakako zanimljivo. U gradu nema semafora, pa treba dobro paziti tko ima prednost. Dolazak na glavni trg i kružni tok bilo je posebno iskustvo. Cjelokupni promet neprestano kruži.  Hotel nam je bio udaljen samo 50-ak metara, a ne možemo se uključiti u taj začarani krug, nego smo jednostavno prošli preko trga prečicom i došli do hotela. Spremili smo motore smjestili se i izašli uvečer prošetat Tiranom. Sjeli smo u operu i popili „Skendrbeg“. Moram priznat da je grad krasan. Ima stvarno puno mjesta za izaći, puno raznih klubova, svih vrsta muzike i za sve staleže. Dojmila me se jedna fontana osvijetljena sa raznim bojama koja uz taktove valcera tako svijetli. Ljudi se okupljaju i to gledaju jer im je to nešto fascinantno. Albanci su odlični ljudi, spremni za pomoć i sve ti objasnit (naravno kad bi ih razumio), naročito policajci koji su jako ljubazni prema nama Hrvatima.
Ujutro nastavljamo prema Elbasanu. Put vodi preko brdovitog terena i jako je lijep krajolik. Usput susrećemo švicarski par na Ktm-u i BMW-u koji idu sve do Turske, pa i dalje  kažu. Na putu prema granici sa Makedonijom penjemo se i spuštamo brdima, a usput ima dosta poznatih Albanskih bunkera koje je diktator Enver Hoxha sagradio da bi se obranio od vanjskog „neprijatelja“. Nedavno sam slučajno vidio njegovu rodnu kući u Gjirokastri (južna Albanija). Bunkera ima ih oko 600 000 i raznih su veličina. Dolazimo na Makedonsku granicu na kojoj nas carinik pozdravlja i sa nama priča na odličnom hrvatskom. Interesantno je gdje god dođeš čim spomeneš da si iz Dubrovnika odmah se ljudi sa tobom uljudnije ponašaju. Do Ohrida se ide preko Struge koja je naseljena većinski albanskim stanovništvom. Moj otac je zapeo da kupi albanski fes i to u Struzi. Ja sam pošao u jednu butigu namještaja pitat gdje ga ima za kupit i za vraga baš je vlasnik bio pravi Makedonac i samo me blijedo pogledao i rekao da oni to ne nose. Pomogao nam je jedan lokalni „šerif“ da na placi nađemo pravi originalni fes pravljen u Prizrenu  koji nije baš bio jeftin. Uslijedio je i fotosešn sa lokalnim stanovništvom.

 

Jedan komentar na “Albanija i Makedonija – obećane zemlje 1.dio”