HAMBURG

    Hamburg broji dva milijuna stanovnika i drugi je grad po veličini u Njemačkoj (iza Berlina). Smješten je na tri rijeke (Elba, Alster i Bille). Na tim rijekama postoji više jezera na području samog grada od kojih su dva velika. Jezera i rijeke su isprepleteni kanalima, a preko tih kanala i rijeka ima tisuće mostova zbog čega centar Hamburga podsjeća na Amsterdam ili Veneciju. U samom centru smještena je i ogromna luka koja je druga luka u Europi (iza Rotterdama). Kao i svaki veliki lučki grad i Hamburg ima red-light distrikt, ulica Reeperbahn, u četvrti St. Pauli.

    U proljeće 2009. g od 4.5-8.5. firma je kolegu i mene poslala na seminar u gradić Ellerbek pokraj Hamburga (20ak kilometara sjeverno od centra Hamburga). Kako je tome tjednu prethodio produljeni vikend (praznik 1.5.), kolega i ja smo odlučili to iskoristiti za raniji odlazak u Hamburg. Preko tjedna, za vrijeme seminara, imali smo rezerviran smještaj u mjestu Rellinger pokraj Ellerbeka, dok smo za vikend rezervirali apartman u četvrti St. Pauli. Apartman u St. Pauliju je tri stanice podzemnim vlakom od centra Hamburga, 800m od Reeperbahn ulice (red-light četvrt) i 200m od stadiona na kojem igra St. Pauli.
    Let za Hamburg je bio s presjedanjem u München-u gdje smo trebali ubiti tri sata. Do München-a smo se prevezli Croatijinim propelercem koji na gigantskom Münchenskom aerodromu ima rezervirano mjesto Bogu iza nogu pa smo se iz aviona do aerodromske zgrade vozili autobusom 10ak minuta. Aerodromska zgrada ima dovoljno duty free shopova, barova i restorana tako da su ta tri sata brzo prošla. Cijene u restoranima standardno su aerodromski visoke, dok su u free shopovima OK. U aerodromskoj zgradi na više mjesta su postavljeni i caffe pointi s besplatnom kavom (istina malo vodenastom, ali darovanom konju se ne gleda u zube pa smo okrenuli dvije ture) i kabine za  pušenje. U tim kabinama toliko zaudara smrad duhana (unatoč ventilaciji) da izgubite odmah volju za pušenjem kad povirite unutra.

 

Kabina za pušenje na aerodromu u München-u
 
    Let prema Hamburgu nastavili smo s Lufthansom čiji avion je, za razliku od Croatinog, bio smješten odmah uz aerodromsku zgradu. U Hamburg smo sletjeli u večernjim satima. Odmah po slijetanju skupili smo prtljagu i uzeli taksi do apartmana u St. Pauliju. Cijene taksija su nezamjetno jeftinije od dubrovačkih i zagrebačkih. Kako je dan iza bila utakmica između HSV-a i Herthe koja je bila jako važna i jednima i drugima u završnici prvenstva, a u četvrtak iza igralo se polufinale kupa UEFA-e između HSV-a i Werdera, imao sam namjeru otići na neku od tih utakmica ako je moguće. Zbog toga sam taksista malo ispitivao gdje se mogu kupiti karte, koliko je daleko stadion itd. Međutim, on je rekao da uopće ne prati nogomet. Slično je bilo i sa slijedećih par sugovornika koje sam pitao u vezi toga. Zanimljivo je da većinu ljudi boli briga za nogomet za razliku od Španjolaca ili Talijana, ili sam ja nalijeto na krive ljude. Taksi nas je dovezao u neku vijugavu mračnu ulicu i rekao da je to adresa koju smo mu dali. Kada smo se iskrcali iz taksija primijetili smo da to jest naša ulica, ali nema našeg broja, iako su tu prethodni i naredni. Malo smo lutali uokolo. Na ulici nije bilo nikoga da ga pitamo zna li gdje je naš broj osim nekog upušenog lika. Taj je bio previše ljubazan i strašno se čuo po travi pa je stoga bio sumnjiv da nije normalan ili da nas hoće nešto zajebat, ali ipak nas je doveo do točnog broja (bio je zavučen između dvije zgrade). Putem nam je objasnio da on ima puno prijatelja, kako on kaže, tamo odakle smo mi: Šiptara i Bosanaca. Nismo mu htjeli objašnjavat da mi nismo od tamo.
    Ušli smo u zgradu u kojoj smo rezervirali apartman. Apartman je bio smješten odmah uz stan u kojem živi gazdarica apartmana. Cijena apartmana je bila 50 ojra za jednu večer. Nakon što smo se smjestili odlučili smo otvoriti bocu Johnnya koju smo kupili na Münchenskom aerodromu. Pozvali smo i gazdaricu na čašicu. Uz dvije-tri čašice koje smo popili s gazdaricom doznali smo da je žena slikarica i da za par dana ima neku izložbu te da sad ima jako puno posla jer mora završiti još 5-6 slika do izložbe. Mi smo joj objasnili da onda treba popit koju radi kreativnosti. Pokazala nam je prilično svojih remek dijela što nas je baš obradovalo jer to što ona slika je smiješno. Ipak, naš balkanski šarm nam nije dozvolio da joj se smijemo u facu, ali smo zato fotografirali par tih remek dijela, a između ostalih i ono za koje je ona rekla da joj je najdraže.

 

Najdraže djelo koje je gazdarica naslikala
 
    Nakon par ispijenih čašica pošli smo u centar St. Pauli-ja, ulicu Reeperbahn, poznatu u cijeloj Njemačkoj, a i šire. Bio je petak veče, 1.5., praznik, oko 23h. U toj ulici je bilo svega i svačega, gomila razno raznih supkultura: pankera, metalaca, ispiercanih, šarenih, nadrogiranih, pijanih, transvestita, ubacivača, izbacivača, svodnika, pedera, klauna….. a i normalnih ljudi. Odlučili smo, po starom dubrovačkom običaju, prvo napraviti đir do kraja ulice pa se tamo okrenuti nazad do drugoga kraja. Inače kolega koji je bio sa mnom je porijeklom Šokac iz Črnkovaca gdje baš i nemaju takav običaj điravanja (vjerojatno jer u cijelom šoru imaju jednu kafanu pa ne moraju ić gledat tko je u drugoj), ali nije imao ništa protiv da prvo obiđemo cijelu ulicu. Dok smo tako činili đir Reeperbahn-om napadali su nas razno razni ubacivači koji su koristili svi iste fraze: nice girls, nice dancers (ne misle na lijepe čitatelje dance.hr), free drink…. Kada su nas napadali ubacivači različitost u iskustvu mene i kolege nastala uslijed različitog mjesta odrastanja došla je do izražaja. Prilikom ulijetanja ubacivača ja sam istrenirano izvrtao očima i okretao glavu u drugome smjeru, isto onako kako sam radio babama na autobusnom kolodvoru, što iznajmljuju apartmane, kada bi se autobusom vraćo u Dubrovnik ili onako kako reagiraju stranci na Stradunu kada ih nagovaraju na večeru uz besplatno piće. S druge strane kolega je s njima razgovarao ko što razgovara s nekim ko sjedi u svojoj avliji ili stoji ispred svog salaša dok on bezbrižno šeta svojim šorom. On bi im se uredno nasmijao, pružio ruku, objasnio da mi sad idemo uraditi đir do kraja ulice i nazad pa da ćemo onda odlučiti gdje ćemo ući. Takva njegova reakcija ubacivače bi motivirala da nas prate uvjeravajući nas da do kraja ulice dole nema ništa i da je tu najbolje ili da ga drže za rukav na istome mjestu nešto mu objašnjavajući i po par minuta. Uslijed toga i uslijed velikog broja takovih lokala, a i dužine ulice, trebalo nam je sat i po za uraditi prvi đir. U prvom điru smo snimali gdje bi mogli izaći i gdje bi mogli nešto pojesti. Za pojesti smo izabrali jednu od mali milijun turskih kebabdžinica (i par grčkih). Što se izlaska tiče kriterij je bio takav da smo birali mjesta gdje je velika gužva na ulazu. Računali smo s time da ako je gužva znači da je dobro. Nakon što smo obišli dva ili tri bara i u svakom popili piće završili smo u jednom omanjem noćnom klubu. Barove koje smo obišli svi su veličine Capitana u Dubrovniku. Noćni klub u kojem smo na kraju završili zove se China Lounge i malo je veći od Fuega u Dubrovniku. Jako smo se iznenadili kad smo doznali da je to jedan od najpopularnijih klubova u Hamburgu. S obzirom na veličinu grada i popularnost te ulice u kojoj se nalazi nije nam jasno kako to da nema neki veliki noćni klub na više etaža. Svi barovi i noćni klubovi u kojima smo bili su veličinom u klasi Capitana i Fuega u Dubrovniku. Nismo ni čuli ni vidjeli da postoje neki veći. S druge strane, ima ih toliko puno da ne postoji kultura, supkultura i nekultura koja neće pronaći tamo svoj đir. Prvi bar u kojem smo bili bio je zanimljiv po tome jer imaju babu od 60-70g koja pleše na šanku (obučena naravno) i zauzima središnje mjesto šanka, na krajevima šanka prave, puno mlađe, plesačice (i puno manje obučene). Taj bar se nalazi odmah pokraj Beatles Platz-a, mjesta gdje su Beatlesi postali poznati. U China Lounge-u je bilo OK, nije mjesto gdje bi se uklopile neke supkulture. Cijene pića u svim tim barovima su duplo veće od hrvatskih, ali su i doze duplo veće pa to iziđe na isto, samo što je manja gužva na šanku.
    Oko 4h u jutro krenuli smo natrag prema apartmanu. Kako smo razgovarali na hrvatskom neki lik, uredno obučen (košulja, kravata…), nas je zaustavio s pitanjem: „A je li Bato, odakle si ti Bato“. Nasmijali smo se i rekli da smo iz Hrvatske. Slijedeće njegovo pitanje je bilo: „A gde iz Hrvatske Bato“. Odgovorili smo mu da smo iz Dubrovnika i Osijeka. Na to nam je on reko: „Ja sam dole od Niš, Bato“. Nakon toga je izvadio manju kesicu iz špaga i nastavio: „Nestalo mi belog Bato, moram ić nabavit belo. Oćete da idete sa mnom, Bato?“. Zahvalili smo mu se, budući je on imo hitne obaveze, a i mi smo se jedva čekali dokopat kreveta. Razdvojili smo se i pošli svi svojim putem.
    Dan iza, kad smo se probudili, uputili smo se odmah u đir. Odlučili smo se prvo poć nešto pojest. Krenuli smo opet prema Reeperbahnu da vidimo kako izgleda po danu. Prvo smo došli do već spomenutog Beatles Platza. Odakle smo krenuli u đir Reeperbahnom vidjet što ima za pojest. Reeperbahn je preko dana puno tiši nego po noći što i dalje ne znači da je tih. Po ulici ima razno raznih likova i prikaza koji su, za razliku od večeri, trijezni. Transvestiti i ubacivači su također tu. Bitno je manja gužva. Za jelo nije neki izbor, uglavnom fastfood-ovi i kebabdžinice. Nevjerojatno je koliko puno ima Turaka u Hamburgu, a samim time i kebabdžinica. Mi smo se naravno odlučili za kebab, doner ili giros (nisam uspio skontat razliku). Što se kebaba tiče svugdje imaju izbor od janjetine ili piletine. Izbor priloga je bitno drugačiji nego kod nas. Izbor ljutog ili blagog umaka te sira je isti ko u nas, ali izbor salata je takav da se može birati između 5-6 gotovih miješanih salata. Ne može se uzet npr. smo pomadore, nego ona miješana salata u kojoj ima i pomadora.

 

Beatles Platz

 

Turski BMW. Oznaka je kod zadnjeg stakla
 
    Nakon što smo mlatnuli kebab uputili smo se u centar Hamburga. Putem je trajala rasprava gdje je kebab bolji, u Zagrebu ili Hamburgu. Najuži centar se nalazi uz jezero Inner Alster. Do tamo smo se uputili metroom koji je u Hamburgu prilično kompliciran za snaći se. Nigdje ne piše ništa na engleskom, a sve je nekako izbrkano. Imali smo malo i sreće pa smo iz prve pronašli put do centra. Centar izgleda puno urednije od St Paulija i ostavlja skroz drugačiju sliku. Prepun je turista i ima puno manje Turaka. Cijeli centar je isprepleten kanalima i ima hrpu mostova tako da jako podsjeća na Veneciju i Amsterdam. Kolega koji je bio sa mnom je par mjeseci prije bio u Amsterdamu i često je uspoređivo Hamburg s Amsterdamom pa tako i red light dio za koji kaže da je ništa prema Amsterdamskom. U centru sam pokušavao pronaći mjesto gdje bi kupio šal HSV-a i St Paulija međutim takvo mjesto nisam uspio pronaći usprkos intenzivnom traženju. Nakon dugo vremena pronašao sam Fan Shop HSV-a koji je bio zatvoren, ali iz izloga je bilo jasno da je Olić tamo velika zvijezda. Fan Shop radi dvokratno preko tjedna i subotom u jutro. Štandovi sa suvenirima ne postoje. Cijeli uži centar Hamburga, za razliku od trga bana Jelačića u Zg, nema ni jedne reklame po građevinama, nego samo po izlozima. U centru ima prilično impresivnih građevina (nismo ih baš obilazili iznutra), a najimpresivnija je gradska vijećnica, Hamburg Rathaus. Na jezeru Inner Alster u samom centru je mul s kojeg polaze turistički brodovi za razgledavanje Hamburga. Iako nisam išao s tim brodovima, siguran sam da je to najbolji način za razgledat Hamburg s obzirom da je grad smješten na tri rijeke više jezera i ko zna koliko kanala.

 

Hamburg Rathaus – gradska vijećnica

 

Jezero Inner Alster
 

Hamburg centar
 
    Predvečer smo se uputili natrag u St Pauli. Kad smo izišli iz metroa skonto sam suvenirnicu i ušao da vidim ima li nogometnih šalova. Suvenirnicu naravno drži Turčin i to je jedino mjesto gdje sam uspio pronaći šal HSV-a i St Paulija. Nakon suvenirnice uputili smo se na kebab naravno. Putem prema kebabdžinici naišli smo na jedan objekt ispred kojeg je bilo jako puno zgodnih mladih cura jako oskudno obučenih. Bilo je očito da im je zima jer su sve malo podrhtavale, ali su svejedno uporno stale na ulici. Večer prije ih nismo primijetili, a ni istu večer kasnije. Očito je to bilo izlaganje ponude prije početka radnog vremena. Radno mjesto im je očito u tom objektu pored kojeg su stale. Moram primijetiti da nisam očekivo da će ta supkultura ljudi (žena) toliko dobro izgledat. Mi smo produžili na kebab. Rasprava o kvaliteti pojedinih kebaba i usporedba s onima u Zagrebu se nastavila.
    Kad smo došli natrag u apartman izvadili smo bocu Johnnya od prethodne večeri i opet pozvali gazdaricu na čašicu. Gazdarica je užurbano slikala jer joj se izložba bližila, a imala je još puno posla. Ipak, nakon malo nagovaranja pristala je. Uvjerili smo je ako se malo odmori i popije dvije čašice da će i kvaliteta biti bolja. Malo smo s njom izanalizirali političko-gospodarsku situaciju u Hrvatskoj i Njemačkoj. U Hrvatskoj je čula samo za Zagreb i Dubrovnik i za ništa više.
    Nakon par čašica krenuli smo vanka. Večer jako slična prethodnoj. Išli smo u iste lokale. Razlika u odnosu na prethodnu večer je ta što je lokal u kojem je plesala baba sad bilo i pojačanje. Bile su i dvije nove atrakcije, dva transvestita ili pederčine obučeni ko žene. Jedan ima dva metra i u minici je, neki zajebant, slikava se s ekipom na ulazu i zajebava ih. Drugi je mali debeli koji ima kilo šminke na licu i stalno se smijulji ko sramežljiva Japanka i gleda oće li se neko i s njime slikat. Na kraju smo opet završili u China Loungeu. Tamo smo upoznali nekog Crnogoraca. Ne sjećam mu se imena, ali nam je ispričo da je rođen u Hamburgu, da su mu starci došli iz Budve. Pohvalio se da su starci radili cijeli život ko konji, ali da je njemu sad super. Našo je poso gdje kurca ne radi i samo se zajebava. Kaže da će mu se starci sad vratit nazad u Crnu Goru tako da će imat i stan. S njime je bio neki Poljak i neki Turčin, naravno. Svi su rođeni u Hamburgu. Oni su nam rekli da je taj China Lounge definitivno najbolje mjesto za izlazak što me opet iznenadilo. Ne mogu vjerovat da u jednom tolikom gradu i ulici s tisuću barova i klubova nema ni jedan jedini veliki noćni klub. U Zagrebu ima 10 mjesta boljih za izać. U 4h smo pošli na kebab i na spavanje.
    U nedjelju smo se ustali mamurni i iscrpljeni. Spakirali stvari i nakon jedne kave i nekog peciva pošli smo tražit put za Rellinger, gradić koji je predgrađe Hamburga sa sjeverne strane i u kojem cijeli slijedeći tjedan imamo plaćen smještaj.
Kad smo stigli u Rellinger i smjestili se u hotelu krenuli smo odma u đir. Rellinger je gradić manji od Cavtata. Ima jednu, malo dužu, ulicu na kojoj se nalazi sve. Inače kuće i okućnice su savršeno uređene, ima puno zelenila i nema zgrada. Ima i dvije kebabdžinice, jednu grčku i jednu tursku. Kolega i ja smo odmah pošli vidjet kakav je kebab, u Turčina naravno. Moram napomenut da je taj kebab u Rellingenu bio najbolji kebab što sam ga jeo u Hamburgu (a nije ih bilo malo). On je samo dodatno zakompliciro našu raspravu. Večer smo iskoristili za prijeko potrebni odmor u hotelu. Kasnije uvečer pridružila su nam se još dva Hrvata koji su došli na isti taj seminar, ali rade u drugoj firmi. Dobra stvar je bila što su oni s autom pa nas je imao ko vozit svako jutro od hotela do mjesta gdje je seminar i natrag.
    Cijeli naredni tjedan svaki dan smo od 8:30h do 17h bili na predavanjima. S tih predavanja jedino zanimljivo je bilo razgledanje proizvodnog postrojenja. U postrojenju je na više mjesta bio zalijepljen poster turske nogometne reprezentacije. Poster HSV-a ili poster njemačke nogometne reprezentacije nismo primijetili. Na predavanjima su osim nas četvero Hrvata bili i: tri Nijemca, dva Čeha, dva Estonca i jedan ciparski Grk. Ručak smo imali u sklopu tečaja za vrijeme pauze.

 

Ručak (ne znam koji dan) što je bio u sklopu predavanja. Gigantska šparoga, patate i meso.
 
    Ponedjeljak i utorak smo išli na večeru u neki Američki restoran u Ellerbek-u. Menu je američki: chicken wings, spare ribs, steak ovi, steak oni…. Ponedjeljak je bila akcija chicken wings – all you can eat, a u utorak spare ribs – all you can eat, tako da nije bilo dileme što ćemo naručiti. Kvaliteta je bila vrhunska, cijena je bila 12-15 ojra po glavi, piva uključena.
    U srijedu smo htjeli promjenu pa smo navigaciji dali zadatak da nam nađe koji su sve restorani u blizini. Otkrili smo da u susjednom mjestu, Pinneberg-u postoji restoran Dubrovnik tako da je lako pala odluka gdje se ide na večeru. U međuvremenu smo malo istraživali po internetu i otkrili da postoji 10ak restorana Dubrovnik u Hamburgu i okolici. U ovom u koji smo mi išli hrana je vrhunska. Vlasnici su Hrvati, ali niko nije iz Dubrovnika. U početku su nas gledali malo čudno kad smo ih pozdravili s „dobar veče“ tako da smo se malo zbunili, ali kasnije smo otkrili da se tamo Hrvati međusobno poznaju (a i nema ih previše), a zbunilo ih je to što smo im mi bili nepoznati. Kad su otkrili da smo došli baš iz Hrvatske bilo im je jako drago ugostit nas. Nama je bilo žao što prije nismo otkrili to mjesto. Primili su nas vrhunski, počastili su nas s aperitivom i dvije ture pića te na platu miješanog mesa, koju smo s gustom smlatili, dodali su još jednu dozu koju nismo mogli dovršiti. Na meniju su naravno Kroatische und internationale spezialitaten. Hrana je bila vrhunska. Restoran je otvoren manje od godinu dana i radi jako dobro. Cijene su 15ak ojra po glavi, piva uključena. U sklopu restorana je i kuglana.
 

Ispred restorana Dubrovnik u Pinnebergu pokraj Hamburga
 
 

Unutrašnjost restorana Dubrovnik u Pinnebergu pokraj Hamburga

 

Neki aperitiv u restoranu Dubrovnik, na njemu piše Dalmacija Essen

 

Vinska karta u restoranu Dubrovnik

 

Menu u restoranu Dubrovnik
 
    Četvrtak smo imali zajedničku večeru s ekipom s predavanja koju je organizirao domaćin. Kako je večera bila tek u 20h mi smo odlučili u međuvremenu pojest jedan kebab da izdržimo do 20h. Naravno kao i kod svakog kebaba prije bila je rasprava gdje je kebab najbolji. Kolega je stalno tvrdio da je njemu na Savskom mostu u Zagrebu najbolji. U isto vrijeme kad i večera bila je i utakmica između HSV-a i Werdera u polufinalu kupa UEFA-e i polufinale svjetskog prvenstva u hokeju na ledu u kojem je igrala Češka. Za vrijeme večere Nijemci su stalno pogledavali na televiziju da bi vidili kako stoji HSV, a Česi su im svako malo prebacivali program da vide kako stoji Češka. Česi su se oduševili kad su čuli da Slepička igra u Hrvatskoj, kažu da je to jako smiješan lik.
    Petak nakon tečaja smo išli odmah na aerodrom i let za München. Prilikom slijetanja u München bila je impresivna scena viditi 15ak aviona u zraku iznad aerodroma. Neki slijeću, neki uzlijeću, a neki čekaju red za slijetanje. Nas je čeko propelerac od Croatia Airlinesa Bogu iza nogu, na kraju aerodroma, gdje smo ga i ostavili.
    Nakon slijetanja u Zagreb odlučili smo riješiti dilemu gdje je bolji kebab pa smo odma pošli na Savski most na kebab. Kad smo trebali platiti liku albanskog porijekla koji radi kebabe shvatili smo da u špagu nemamo kuna nego samo eure. Kada smo ga zamolili da mu platimo eurima jer nemamo kuna jer smo upravo došli iz Hamburga on nam je oduševljeno reko: „Iz Hamburga, pa ja sam tri godine radio tamo, peko kebabe“. Tako smo na kraju riješili i dilemu gdje je bolji kebab. Isti jarac.
 

11 komentara na “HAMBURG”

  1. super je ovo, nego zanima me je li se Hamburg nalazi blizu kakve šume, jer kako je ovaj međed na slici s pročeljem restorana Dubrovnik doluto tu?

    1. Mene zanima gdje ima zoološki vrt pokraj Dubrobnika odakle je takav M A J M U N pobjego i sad broji plankton u institutu.

  2. odličan putopis. kad sam čito prvo sam mislio pa čemu toliko spominjanje rasprave o kebabima, ali efektna poenta na kraju je to razjasnila.

  3. e i mislim da bi turci s danača morali ovako ukrašavat svoja auta

  4. …ovo i nije baš tako jako loše, mislim, moglo je i mrvu bolje bit…u biti je prolazno za curicu iz petog osnovne…bravo…

  5. Mislim da Žuvela ovo pročita, da bi joj krenula suza niz lice… Pa ovo je sigurno za -2, ako ne i za 2 !

  6. Izgubio sam 5 minuta svog zivota da bi dobio autorovo misljenje o kebabu.Nije vazno de jedes kebab nego ko ga pravi

  7. Ljudi sto ste stali pljuvati po autoru, pa ovo nije tako lose za Popa, bolje ce znati njegovi bivsi kolege iz razreda, pogledajte samo Hrvojevu pohvalu, ali ja isto cekam Mihov komentar…..

    1. Otkrio sam da postoji još jedan Majmun osim našeg marine biologist-a. Sumnjam da je i nogometaš što bi se dalo zaključiti po imenu i inteligenciji.

  8. zanimljiv putopis, slažem se s marinom, ipak je miho pravo oličenje kritike pa čekam njegov.

  9. putopis je dobar, ali predug, trebalo ga je podijelit u barem dva dijala.
    a mihajlo nije ‘debeli kaka’ otkad je isti prešo real.