Marš na Savu i Dunav
Dubrovački dio ekspedicije Danče hr-a s tri člana je krenuo na finalni turnir Lige prvaka u Beogradu. Prije puta smo uspješno nadglasali b/a i uzeli smještaj u centru grada umjesto u blizini bazena u Novom Beogradu.
Put nije krenuo dobro za Prezidentea. Sjeli smo na ručak u Užicama, i janjetina je po njegovim riječima bila „skupa i ispod njegovih očekivanja“. On s godinama postaje sve osjetljiviji na hranu tako da smo direktno na Juga došli u ne potpuno veselom raspoloženju.
Od LEN-a smo dobili mail da imamo pravo izabrati jednoga igrača i da će nam on doći na intervju. Brzo smo se složili da bi najbolji izbor bio Joković, a da ga s druge strane čeka Prezidente. Ne znam zašto, ali od plana se odustalo.
Stižemo na Juga, preuzimamo akreditacije i sjedamo u kafić pokraj bazena. Pokraj nas prolazi Sandro i pozdravlja nas sa „Gdje ste Dubrovčani“. Malo je bilo usko u novinarskoj loži pa smo teškog srca pošli na gledateljski dio tribine po sredini gola. Jug je odigrao odlično prvo poluvrijeme i tako zajebao b/a koji je uplatio na kladionici poluvrijeme/kraj 1/1.
Nakon utakmica b/a i Roberto se bave izvještajem, Prezidente je u mix zoni, a mene nažalost bole leđa.
Navečer smo se smjestili u apartmanu, i prema Prezidenteovoj verziji čekali b/a da dođe u stan pa da pođemo svi skupa s kolegama novinarima na večeru. B/a nikako ne dolazi, Prezidente postaje vidno nervozan. Prošla su 23 sata, zove b/a koji je već u restoranu, a hrana je već odavno naručena!?! Navodno nam je b/a poslao poruku (nije) i Prezidente vidno uzrujan kreće prema restoranu, strahujući da će ostati gladan, i kaže ako su i naručili hranu kaže sigurno nisu uračunali nas troje. Dolazimo, hrane ima više nego dovoljno i nije hladna (mišljenje svih osim Prezidentea). On cijelu večer prigovara i najavljuje „To je to, ja više ne idem na bazen“. Kolega novinar zaključuje „Em ste najbrojnija delegacija, em ste najnezadovoljnija“ Noć je završila u obližnjem kafiću gdje ni par koktela nije oraspoložilo Prezidentea jer su po njemu bili „tanki“. Na kraju smo ekipi otkrili i šokantnu informaciju da on više i nije Prezidente udruge, ali mu to nije smanjilo ugled u društvu, dapače.
Sutradan ujutro smo ostavili b/a da se u stanu bavi vaterpolom, a Prezidente i ja smo prošetali Kalemegdanom i uživali u kontrastima kao što su velike grupe Ukrajinaca vs specifični merchandise koje se prodaje po štandovima. Također smo obišli odličnu izložbu srednjovjekovnih sprava za mučenje te upoznali stare metode penetriranja, kidanja, natezanja, nabijanja skupa s jezivim zvukovima u pozadini.
Popodne po nas dolazi auto i vodi nas u restoran. Bilo je vrijeme da Prezidente napokon nešto i pojede, a domaćin je bio takav da su šanse za novi debakl bile ravno 0 %. Odlični restoran se zove Nota a usput smo i dogovorili da nas čeka loža ako dođemo na utakmicu KK Partizana.
Navečer opet vaterpolo, Jug igra protiv Olympiakosa, igraju očajno, a u jednom trenutku gube s nevjerojatnih 13:1. Pošto i u debaklu treba naći malo humora nadali smo se da će i do kraja jedini strijelac Juga ostati Joković. Naslov je već bio spreman: Usprkos kapetanskom nastupu Jokovića koji je dao sve golove, debakl Juga. Nažalost plan se izjalovio, a Joković je poslije uspješno pobjegao Prezidenteu u mix zoni.
Zanimljivo je zato bilo u polufinalu u kojem je domaćin prošao u finale na peterce. Iz nekog razloga organizatori nisu osigurali da se za loptu pliva sa sredine terena nego je sudac bacao lopte sa strane kao u mlađim kategorijama. Ali zato smo zbog toga dobili vrhunski komentar s tribina. „Vidi ovog Hrvata kako njima baca lopte“. Loptu je inače bacio Margeta.
Nakon utakmica, sve isto. B/A i Roberto gore, Rade dole, mene boli koljeno.
Navečer smo pošli do Skadarlije, Prezidente ostaje u apartmanu. Obavještavamo dančarski i širi puk da Prezidenteu treba oporavak te, naravno, dobijamo veliki broj upita i dobrih želja za njegov brzi oporavak.
Sljedeći dan smo opet odlučili ne ometati b/a te smo skovali odličan plan. Ujutro idemo u Novi Sad i vraćamo se na vrijeme za once in a lifetime opportunity – prosvjed Ravnozemljaša u blizini apartmana.
Sa zvukom sirene hvatamo vlak na novoj modernoj liniji Beograd – Novi Sad. Vlak je odličan, cijena povoljna, malo više od 4 E po glavi, wi fi, sve novo i čisto te samo pola sata vožnje. Plan je bio da uzmemo taxi do Petrovaradinske i da se polako spuštamo nazad. Ipak cijelo rutu kolodvor – šetalište – tvrđava – park – ručak – kolodvor odrađujemo pješke. Novi Sad je lijep i ima totalno drugačiju vibru od Beograda. Na kraju marša (cca 3 sata) sjedamo na ručak. Lokalni novinar nam je rekao da on uvijek jede u restoranu Sokače pa smo ga odlučili poslušati. Restoran je za svaku preporuku, od ambijenta do hrane, kažu da meso kuhaju 2 do 3 sata. Konobar nas je pitao dali želimo pola porcije ili cijelu porciju po glavi. Prezidente je prelomio i rekao „Dajte dvije cijele pa što bude“ Nije bilo lako, ali sve smo pojeli, i teškom mukom prošetali do Dunavskog parka pa nazad do kolodvora.
Prema planu u 17h smo bili nazad u centru grada, bilo je kamera, ali braće Ravnozemljaša nigdje. Na kraju smo otišli na Cvetni trg na piće, lokalni kolega nam je rekao da ide sutra na novi prosvjed protiv nasilja.
Zadnji dan je, ujutro nas čeka još jedna once in a lifetime opportunity – tura Hramom sv. Save s lokalcem. Obilazimo impresivni hram, a on nam pokazuje ono što naše oko nije moglo vidjeti: masonske piramide ispred hrama, te katoličke prozore na obližnjoj zgradi koja je u sklopu hrama. U bizantskoj gradnji kaže nema četverokutnih prozora, nego oblih i poluoblih oblika. Također nam priča da je najjeftinija ponuda za unutrašnje uređenje hrama odbijena iako je bila besplatna. Radilo se naime o Vatikanu. Saznajemo i za rastuće utjecaje nekih lobija, da se od rata doselilo 150.000 Rusa, te da treba biti oprezan s Kinezima.
Stajemo na semaforu pokraj nas staje bicikl s dostavljačem hrane Wolt. Objašnjava nam da je ovaj nekada bio glavni kriminalac (krimi Jimmy) u selu pokraj Beograda, ali jebiga došli novi ljudi. A kćer mu puna silikona i nastupa u realityjima. Rezignirano kaže više nitko ne kuha, nema više na kašiku. Domaćice su nestale.
Ipak nisam otišao na prosvjed jer mi je lokalna veza otkazala zbog obaveza s djecom ?!? Toliko o revoluciji i promjenama.
Ništa, promjena plana idemo do Zemuna jer ćemo tako izbjeći gužve po gradu i vidjeti Stari Zemun te naravno obilno ručati. Ukrcavamo se u autobus koji je – besplatan. Naime još traje usklađivanje novog sustava nakon izbora Šapića za novog gradonačelnika. Hvala! Šetamo Zemunom i vidimo legendarnog bivšeg igrača Juga. Ne znamo da li je on vidio nas, ako jest sigurno je promislio pa ne možeš nigdje pobjeći od ovih s Danača. Na putu do restorana prolazimo ulicom zanimljivog imena
Ovaj put na preporuku Roberta jedemo u restoranu Slonče, hrana opet odlična. Prezidentea je nešto mučio stomak, pa smo naivno promislili da će jesti nešto na kašiku. Ali on je popio par probiotika i junački nastavio u jakom tempu.
Navečer vaterpolo, malo gledamo utakmicu za 3. mjesto, malo pratimo prosvjede online
Ugođaj pred finale je bio odličan. Pune tribine, lijepo vrijeme, bengalke, u pozadini standardno Marš na Drinu. I nekako u tim trenucima vaterpolo nije izgledao kao glup sport.
Sama utakmica nažalost nije bilo baš zanimljiva pa su se domaći navijači odlučili zabaviti kidanjem zastave Pro Recca i gađanjem njihovih navijačima s dijelovima iste. Utakmica je odlučena kada je Echenique dobio crveni karton, a Recco je te 4 minute s igračem manje odigrao 2:2.
Na kraju utakmice smo svi u mix zoni, najviše čekamo izjavu Sandra. Da ne ispadne da nisam ništa sudjelovao u radu stranice predlažem da pitamo Echeniquea je li zadovoljan s današnjom minutažom. Prijedlog je odbijen. Na kraju smo svi otišli, a Sandra dočekali nismo. Što ćemo, težak je ponekad novinarski kruh.
Na kraju večeri dijelimo bočicu domaće rakije, odlazimo do pivnice u Dorćolu te raspravljamo o navijačkom folkloru, medijskim temama… Sutradan ujutro nažalost krećemo nazad, na radiju svira prigodna The thrill is gone…