Palace i Štikovica u Sarajevu (dio treći)

    Jutro nakon dolaska je počelo doručkom u hotelu Maršal. Po imenu, a i izgledu očito jedna od starijih građevina na Bjelašnici. Sam doručak nije bio tako loš, tako da nitko nije ostao gladan, barem oni što su mogli jesti :smile:. Bilo je zanimljivo gledat sva ta napaćena i neispavana lica izmorena cjelodnevnim pijanstvom i putem. Ipak, svi koliko god bili umorni, su se pojavili spremni za prvu aktivnost tj. paintball. Iako je bilo najavljeno da će okršaj biti između Palacea i Štikovica, Vođa je poveo i Osječane, treće sudionike vaterpolo turnira koji je bio i razlog ovog putovanja. Nije da su mi ljudi smetali, dapače, ali kao i dosta stvari to nije bilo najavljeno.

No, bilo kako bilo, nas 30-ak je krenulo prema jednoj livadi na kojoj smo mogli provjerit svoje ratne sposobnosti. Nakon kratkih uputa kako nekog pogodit kuglicom boje u glavu i navlačenja sve moguće opreme krenuli smo u boj. Moram priznat da se prvu partiju baš i nisam snašao, imao sam problema s puškom i prilično neslavno me upucao jedan momak iz Osijeka koji je ustvari bio na mojoj strani. Nažalost kako smo kao znak raspoznavanja imali samo traku oko jedne ruke, bilo je još sličnih situacija. Paintball nije igran po standardnim pravilima (suci i zastave) već se igralo do istrebljenja. Kako su ekipe bile ogromne to je potrajalo, a pošto je broj ispalih bio već priličan, druga partiju je počela dok prva još nije bila gotova. Tu sam se bolje snašao i duže izdržao, ali partiju je pokvarila činjenica da sudaca nema, što su neki iskoristili, pa se pravili ludi nakon što su bili pogođeni. Ubrzo je uslijedila još jedna brzinska partija i povratak u hotel. Sve u svemu jedno solidno jutro. Nakon povratka malo uživanja na svježem zraku, priče i sve je bilo spremno za odlazak na ručak. Pošto je sam ručak bio stvar izbora, četvero nas je odlučilo ostat na Bjelašnici i pojest nešto u jednom od restorana i pizzeria. Ipak to se nije svidjelo Gazdarici (vlasnica apartmana) koja nas je svim silama pokušala nagovoriti da idemo na ručak jer ja navodno već bio plaćen, što opet, bar koliko smo mi znali, nije bila istina (provizija je čudo za motivaciju). Ipak to je nije spriječilo da svakom od nas četvero pokuša prodat istu priču i čak nam organizirat poseban prijevoz s kombijem. Nama nije prodala priču, ali se kasnije ustanovilo da nismo bili jedini koji su odlučili ostat, naime još par ljudi je ostalo u apartmanima dok Gazdarica nije uletila među njih i raznim uvjeravanjima i poluprijetnjama ih uspjela natjerati u kombi. Za to vrijeme mi smo prošetali, naišli na neki restoran i fino se najeli. Cijene su negdje kao i kod nas, a rekao bi i kvaliteta hrane. Na kraju se ispostavilo da je ručak bio dosta dobar, ali uobičajeno za ovo putovanje količina hrane je bila nedovoljna.
    Popodne prije utakmica nam je prošlo u iščekivanju rezultata iz Ukrajine, što baš nije bilo uspješno pošto su nam ga Englezi lijepo šuknuli, ali nekako mi se čini da mi je lakše palo nego da sam bio doma i gledao utakmicu. Također sam saznao neke zanimljive detalje od noći prije, naime osim što su cijene same po sebi bile više nego što bi čovjek očekivao, naizgled simpatične konobarice su itekako iskorištavala nemoć dobrih, ali pijanih gostiju te su očito provjerenom taktikom punili džepove. Jedan primjer, račun iznosi 23 marke, čovjek da 50, a dobije nazad 15 uz zahvalu i brzi bijeg na drugi kraj šanka ili čak do WC-a u slučaju da netko ima što za pitat. Dosta puta ipak nije upalilo, te bi uz smiješak i ispriku gost dobio svoje, ali dosta puta bi ljude zbog alkohola bilo briga ili ne bi primijetili, tako da je taktika ipak bila uspješna. Ipak nakon što su ujutro zavirili u novčanik nikome nije bilo svejedno. Inače hit večeri je bila Ciganizacija, simbolično.

 

    Popodne je brzo prošlo i Vođa je zakazao polazak na bazen u 20⁰⁰, a kad upozoren je da je to prekasno (utakmica je bila u 20⁴⁵),  polazak je pomaknut 15 minuta ranije. To je opet bilo prekasno, ali eto nekima ne možeš dokazat. Krenuli smo u 19⁵⁰ i zakasnili, te smo u bazen skočili tek par minuta prije zakazanog  početka utakmice. Odigrali smo dosta dobro tako da veterani Krune iz Osijeka nisu imali neke šanse. Već na poluvremenu je utakmica bila riješena, a mi smo od solidnog suca Bačića bili obaviješteni da će sad malo natezat za njih pošto ne mogu inače zabiti gol. Tako su krenula isključenja, bio je i  jedan peterac, ali gol nismo primili. Tek na kraju su Najbolji igrač i Najbolji golman odlučili zajedno zaronit i omogućit počasni pogodak Osječanima. Konačni rezultat je bio 13:1. Poslije utakmice smo saznali da se Vođa ozbiljno naljutio na nas jer je ovo jedan prijateljski turnir i rezultat je u drugom planu i nikome ne koristi ovakvo razvaljivanje. Čudno, s obzirom da Palace, za razliku od Štikovice, nije u sastav dovodio drugoligaške igrače koji imaju veze s Štikovicom ko ja s Kanadom. Pomislio sam možda da ih je doveo, jer se momci vole zabavljat, ali to mi je palo u vodu s obzirom da su osim međusobno vrlo rijetko pričali, a ni tulumarenje im nije bilo primamljivo. I da ne zaboravim čak je zaprijetio da Štikovica više neće zvati Palace na turnire u njihovoj organizaciji. Ovim putem ga molim da ustraje u toj odluci i zahvaljujem mu se na tome. Druga utakmica je bilo ona između Bosne i Štikovice u kojoj se Bosna predvođena Palašanima Babićem i Brkovićem dobro držala, ali na kraju ipak nije uspjela iznenadit favoriziranog protivnika, konačni rezultat je bio 13:12 za Štikovicu predvođenu Alen Boškovićem u vrlo dobroj formi.
    Nakon toga mogli smo krenut nazad prema Bjelašnici, a kad smo tamo napokon i došli ponoć je već bila prošla. Odmah smo krenuli prema restoranu hotela „Maršal“, a izrazito nadrkani konobari su odavali dojam da kasnimo bar sat vremena i da je Vođa opet zakazao. Večera koja je slijedila je ipak posebna priča koja zaslužuje da bude u zadnjem nastavku ovog putopisa…