Samir Barač – Interview sa kapetanom reprezentacije

Po povratku hrvatskih vaterpolista iz Londona, iskoristili smo priliku i zamolili za intervju prvog među jednakima, kapetana hrvatske vaterpolo reprezentacije, Samira Barača. Mislili smo da je Samir postigao sve što se u vaterpolu može postići (zato smo ga uostalom i zamolili za intervju), no u razgovoru smo saznali da ima jedan trofej koji nije osvojio…

mk: Samire, hvala na tvom vremenu za ovaj intervju i velike čestitke na osvojenom olimpijskom zlatu. Ima li nakon ovoga u vaterpolu nešto što nisi osvojio? Samir Barač: Pa neznam, možda da dođem na Divlju ligu, to još nisam osvojio… hahahaha. Možda bi mi još to predstavljalo izazov i pošto sam veteran mogu doći. mk: Mislim da sada iduće 2 ili 3 sezone nemožeš igrati pošto si igrao profesionalno, ali nakon toga može… Samir Barač: Odlično, dobro ću se pripremiti onda… hahaha.

mk: Nego reci, kad pogledaš u nazad, imaš europsko i svjetsko zlato, zlato sa olimpijade gdje si bio i kapetan reprezentacije, u klupskom si vaterpolu osvojio Ligu prvaka, LEN kup, prvak hrvatske sa POŠK-om… Sve što se može osvojiti. Samir Barač: Je, istina. Moram reći da je taj sportski put vrlo vrlo čudan. Ja sam se trudio gdje god sam bio i gdje god sam igrao; i u POŠK-u kada smo osvojili Ligu prvaka i prvenstvo nakon što smo s Mladosti osvojili LEN kup, kao i kada sam igrao za Bresciu gdje smo osvojili prvenstvo i 3 LEN kupa, zatim kroz reprezentaciju, da ne zaboravim i Primorje i osvojeni kup. Ali svugdje sam se nekako bojao i uvijek mi je bio neki strah da li ću ostaviti neki trag kao igrač. Toga me uvijek bilo strah, dali ću uspjeti gdje god da odem (otkada sam otišao iz Primorja) i dali je to bio pravi potez. Uvijek je taj neki strah bio prisutan. Moram reći da su sportski putevi čudni, treba biti uporan i nikad ne odustajati od nekih svojih snova i ciljeva; treba biti discipliniran (naspram sebi najviše), priznat sebi gdje griješiš i gdje si kratak jer te to samo motivira za daljnji trening.  mk: …a ispalo je ne da si ostavio ‘neki’ trag, već si postao najtrofejniji riječki vaterpolist, jedan od najvećih svih vremena koji ima apsolutno sve trofeje. Tvoj je trag neizbrisiv. Samir Barač: Pa je, ispalo je da je ova Olimpijada kruna toga, da smo kako ste i Vi rekli vječno zapisani i to je ono najvažnije. mk: Nadam se da ćeš sada uskoro dobiti svoje mjesto ovdje u počasnoj vitrini Primorja pored Ćire Kovačića, Jobe Curtinija, Roja, Hinića,Glavana … Samir Barač: Pa ja se sjećam te ’96 i naježim se dan danas kada sam dočekao Igora i Damira kada su donijeli srebrnu olimpijsku medalju. Plakao sam zajedno s njima kada su došli, vidio sam ta lica i rekao sam ‘da mi je samo doživjeti taj osjećaj’. Mislim da mi još nismo ni svjesni šta smo napravili.

mk: A reci kakav je osjećaj kad ti kao kapetan ekipe stupaš gore na pobjedničko postolje, primaš zlatnu medalju i slušaš himnu koja svira tebi u čast? Samir Barač: Pa toliko smo željeli taj trenutak… Nikada nismo govorili u reprezentaciji o tome, ali vidjelo se u očima cijelo ovo ljeto da samo to želimo. Nismo se bojali protivnika, respektirali smo mnoge, ali smo najviše vjerovali sebi i potajno smo se nadali tom zlatu. mk: Kada govoriš o toj pripremi i želji, mogu li te pitati riječ-dvije o stručnom stožeru, o novom kondicijskom treneru kod kojeg plivate znatno manje, a opet ste pripremljeni više nego ikada prije; malo o atmosferi među vama igračima te između vas i stručnog stožera? Samir Barač: Važno je reći da iza tih kulisa i rezultata koje javnost vidi stoji jedan ogroman rad i suradnja svih igrača i stožera. Atmosfera u reprezentaciji je bila nevjerojatna. Od početka se priprema se vidjela jedna velika energija koja je ušla u svaki trening. Komunikacija sa Perom Kuterovcem je bila fenomenalna, i od samog se početka znalo gdje mi idemo i što želimo. I ta atmosfera koja među nama vlada već dugi niz godina je uvijek bila odlučujuća. Ratko Rudić je sa svojim autoritetom dodao još taj jedan fini sjaj. Znate, ja sam tamo među igračima najstariji i u pripreme sam ušao sa strahom. Nikad me nije bilo više strah priprema. Prvo me bilo strah dal ću uopće izdržati pripreme mk: Zbog godina? Samir Barač: Da, zbog godina. Ali čak nisam razmišljao o godinama toliko koliko o tome koje sam imao takmace sa sobom. Imate jednog Jokovića, Sandra Sukna koji kada bi se spremali 6 mjeseci za plivanje bi sigurno bili među 8 najbržih plivača u Hrvatskoj. I rekao sam ‘idemo, idemo’, bodrili smo se ja i Igor koji smo tu najstariji da idemo i da pokušamo barem parirat koliko je moguće. Teško je, ali vidjelo se da smo gorili za tim uspjehom i u svaki smo trening stavili jednu veliku dozu energije koja se nije gubila tokom priprema.

mk: A reci, čuli smo neke najave za koje se nadamo da nisu istinite, a to je da se opraštaš od reprezentacije. Jeli ovo tvoj definitivni oproštaj, hoće li biti kakve oproštajne utakmice? Samir Barač: Znate šta, godine čine svoje i mislim da nisam mogao izabrati bolji trenutak za oproštaj. Pripreme mi nikada nisu predstavljale problem, međutim sada sam došao u neke godine. Uvijek sam gurao svoje tijelo koliko god je moguće, ali mislim da je ovo ipak fenomenalan trenutak za kraj. mk: Je li riječ i o kraju tvoje klupske karijere? Samir Barač: Pa igrat ću još. Dogovorio sam se vaterpolo klubom Primorje. Ja sam dijete ovog kluba, odrastao sam ovdje te živim i gorim za ovaj klub definitivno. Moje igračke usluge nikada nisu bile upitne. Međutim ja se u svakom smislu nudim klubu. Sandro je došao u Primorje tako da je na toj strani sada velika gužva. Ma znate šta; na mladima svijet ostaje, i ja sam svjestan toga i ne guram se niti u jednom trenutku. Ali ako bude potrebna i jedna sekunda pomoći, ja ću pomoći. mk: Vidiš li se možda (ni danas ni sutra ali možda u neko dogledno vrijeme) u trenerskim vodama ili u strukturama vaterpolo saveza? Samir Barač: Znate da je u vaterpolu vrlo teška financijska situacija. Ja sam se odlučio da bih htio prenijeti ovo znanje koje imam na mlade i velika mi je želja raditi sa mladima. Međutim život piše jednu drugačiju priču. Kad se ostavite igre niste prepušteni nikome. I do sada smo imali neki zagarantirani život i zagarantirane plaće međutim to više nije tako. I meni je sada u prvom planu da diplomiram na Poslovnoj akademiji u Rijeci. Najvažnije mi je dobiti tu diplomu i pokušati naći posao u struci i onda se pokušati isprofilirati. Volio bih raditi kao profesionalac u klubu, ali za to je potrebna velika energija i čovjek mora biti adekvatno plaćen da bi mogao provoditi 24h dnevno na bazenu. Volio bih to raditi i to mi je velika želja, ali onda bih volio da budem profesionalac.

mk: A reci mi, hoće li sada i tvoja lijeva ruka dobiti tetovažu? Samir Barač: Hahaha, a nešto ćemo napraviti sigurno. Ja kažem, kada vam se ovako nešto lijepo u životu desi i kada ostvarite neki svoj cilj, onda mislim da čovjek treba prebaciti u neku nižu brzinu. Volio bih da mi sve sad pomalo ide i želim maksimalno uživat u ovom uspjehu. mk: Da se malo slegnu dojmovi? Samir Barač: Da da, tako je… mk: Htio sam te pitat još malo o Olimpijadi, onako u par crta – Lajtmotiv obrana i maestralan Pavić na golu, zatim koja misliš da je najbolje odigrana utakmica i na kraju jeste li nakon osvojenog zlata izdržali u ‘cjelonoćnom slavljeničkom tempu’? 🙂 Samir Barač: Haha…Za početak, Pavić je napravio jedan nevjerojatan iskorak, on je branio cijeli turnir toliko konstantno dobro i mi smo igrali na njegovim krilima. Pokušali smo mu pomoć svojom igrom u obrani da stvorimo taj jedan zid ispred njega i u tom smo pokušaju uspjeli te je njegov talent još više došao do izražaja. Zatim, najbolja i najteža utakmica koju smo odigrali je bila protiv Crne Gore. Statistički je najbolje utakmica bila protiv Amerike, ali ja na to ne gledam tako jer su Amerikanci u četvrtfinale došli potpuno ispuhani. Protiv Crne Gore je bila fizički najzahtjevnija utakmica, najteža i možda i naša najbolja. mk: Kakav je bio osjećaj u finalu kod 0:2 što ti je tada prolazilo kroz glavu, što kod 2:2, a što prilikom tvog gola za 3:2 nakon kojega više nismo ispuštali vodstvo? Samir Barač: Dogovorili smo se još prije utakmice da ćemo izdržat nalet Talijana. Prvu četvrtinu da igramo gušće obranu igrača manje, to je bio dogovor. Na 0:2 rekli smo neka bude i 0:3, neka bude i 0:4, nema veze samo neka izdržimo taj prvi nalet i onda ćemo polako počet graditi igru. Svaki gol je bio važan pri povratku, Buljubašićev pogotovo. Poslije je to samo jedan kontinuitet. Na 3:2 mi smo vidjeli njihova lica, vidjeli smo šta se dešavalo. mk: U kom si trenutku postao svjestan da ste olimpijski prvaci? Na 8:5, kada je Joković zabio onaj gol ili? Samir Barač: Pa kad je Joković zabio onaj jedan gol sa krila mislim da smo mogli pomalo počet slavit. Ali šta se dešavalo. Mi smo bili toliko uvjereni u pobjedu kroz sve te utakmice, da smo npr. kod 7:2 protiv Amerikanaca (a do kraja 2 minute, dakle utakmica praktički gotova) da smo igrali s tolikim žarom i nervozom u obrani jer smo se ‘bojali’ da ne dobijemo 5 golova u 2 minute…Hahaha.

mk: A kakvo je bilo slavlje nakon finala? Nemoraš baš sve detalje ako nisu za javnost… 😉 Samir Barač: Hahaha… Ma bilo je fenomenalno, dočekali su nas rukometaši i ostali sportaši, slavili smo. Bili smo umorni i vidjelo se da su nas emocije preplavile da nismo mogli ni iskazat ništa. Kad bih mogao opisat koliko energije ti oduzme slušanje himne, toliko je te pozitivne energije izašlo iz nas…To je ono što čekaš cijeli život i jednostavno se čovjek ispuše kao balon.  mk: A reci kakav je osjećaj sjest na miru, udahnut i onako ‘trezveno’ postat svjestan da si olimpijski pobjednik i da imaš tu medalju? Recimo ja sam se jučer na dočeku na Korzu slikao sa medaljom od Bure i sav sam se naježio, a kako tek mora biti kada stvarno osvojiš tu medalju, kada je to tvoje i kad si zapisan za sva vremena? Samir Barač: To je neki ogroman osjećaj i teško mi je uopće objasnit i opisat to. Kad bih mogao iskočit iz svoje kože od sreće ja bih iskočio. A da mogu opisat kako se osjećam – nemogu. To je jedinstven osjećaj. Već sam u par medija izjavio da mi je to pored rođenja djece najljepši trenutak u životu. mk: Prilikom dodjele medalja neki su imali suzne oči, neki su ljubili medalju i okretali ju, gledali ju, dizali ruke u vis – ti si pak bio skroz miran- primio si medalju, rukovao i poljubio se sa gospodinom koji ti je dao medalju i nastavio dalje mirno gledat okolo… Samir Barač: A jednostavno mi je prošao kroz glavu taj jedan film od početaka karijere, sve ono što sam ugradio u tu medalju. mk: Kako je sada sa silnim čestitarima, evo u ovih par minuta svi koji su prošli pored nas su te poljubili, čestitali? Samir Barač: A nemogu proć nigdje… Sad sam stao na benzinskoj natočit benzin, a bolje i da nisam. Nisam mogao ni izać iz auta, a kamoli natočit benzin…Hahaha. mk: Hahaha… Ništa, da te ne gnjavim još i ja previše, može još samo za kraj ako želiš komentar na trenutnu situaciju u klupskom vaterpolu; odustajanje od Eurolige Recca i Primorja, sukob LEN-a i klubova, pokušaj osnivanja Superlige… Samir Barač: Što se tiče kluba samoga, ja ću se složiti sa klubom koju god odluku donese. Volim svoj klub i kao navijač od sveg srca želim sve najbolje svom klubu. Ako će ova odluka donijeti prosperitet kroz jedan duži period, onda ću se ja sigurno složit s tom odlukom. Što se tiče odnosa LEN-a i klubova, mislim da se nešto mora mijenjat. LEN mora imati drugačiji pristup. Mislim da je to velika greška da nije bilo nikakve reakcije na odustajanje klubova, 2-3 najveća kluba u Europi koja imaju veliku tradiciju igranja Eurolige. Sama ta činjenica da LEN nije reagirala pokazuje koliko im u biti nije stalo do lige prvaka.