Donosimo vam prvi dio razgovora sa legendom svjetskog vaterpola, Vladimirom Vujasinovićem koji još uvijek odlično igra iako će ubrzo napuniti 38 godina. U karijeri je osvojio gotovo sve što se može osvojiti, izdvojit ćemo 3 klupska naslova Europe, 2 LEN kupa, 3 zlata sa EP, 1 zlato sa SP, te 3 olimpijske medalje.

    Kada sam došao na mjesto sastanka u predvorju hotela su stajali policajac, Šoštar i Milanović. Upitao sam dvojac iz Partizana “Je li tu negdje g. Vujasinović, imam dogovoreni intervju? On su me malo čudno pogledali, a Milanović kaže “Pa ako ste se dogovorili onda će doći. A ovdje nije, kao što vidiš.”

1. Vaterpolski počeci u Rijeci, zašto ste uopće izabrali vaterpolo, i sa koliko godina ste debitirali za prvu momčad Primorja?
Prvo sam počeo sa plivanjem, išli smo na bazen sa školom. Kada sam imao osam godina plivački treneri Primorja su mi predložili da počnem trenirati plivanje. Također sam imao i problema sa kičmom i ortoped mi je također preporučio da idem na bazen. I tako se jedno spojilo da drugim i ja sam došao na bazen. Nisam bio perspektivan za plivanje i poslije dvije, tri godine su mi isti ti treneri preporučili da pređem na vaterpolo. I odmah nakon prvog kontakta sa vaterpolom sam se zapitao “Pa što sam izgubio ovoliko vremena na plivanju” (smijeh). Tek kasnije u karijeri sam shvatio da to nije bilo gubljenje vremena, i da su mi te tri godine puno pomogle jer sam naučio da dobro plivam. U vaterpolu se dešava da ima odličnih igrača koji plivački nisu obučeni i to ih dosta koči u karijeri. Za prvu ekipu Primorja sam debitirao sa 14 godina, u sezoni 87/88. Tada se prvi tim zbog besparice praktički raspao na pola prvenstva i pola ekipe je otišlo. Mi mladi smo dobili šansu, i od tada više nisam izašao iz prvog tima.

 
2. Početak rata i prelazak u Crvenu Zvezdu.
To je bio moj prvi definitivni odlazak od kuće, prvi put bez roditelja itd.. Bio sam sam nekih 5,6 mjeseci, što nije dug period, ali  meni je to kao momku od nepunih 19 godina ipak bio šok i nije mi bilo baš svejedno. Srećom sam znao dosta igrača iz juniorske reprezentacije i sa priprema A selekcije tako da su mi oni dosta pomogli u novoj sredini. Imali smo izvanrednu ekipu (Milanović, Jelenić..) trener je bio Stamenić koji je istovremeno bio i selektor. Ali nažalost tada su bile uvedene sankcije, a po meni je bilo potpuno suludo uvoditi sankcije u sport. Mi tako nismo mogli nastupati u Ligi prvaka, i to je bio razlog što se ta ekipa pomalo razišla. Osvojio sam dvije titule i otišao u Španjolsku.

 
3. Barcelona.
To je za mene bilo neviđeno iskustvo. Prvi odlazak u inozemstvo, druga kultura, jezik… Sva sreća, inače uvijek govorim da sam kroz karijeru imao dosta sreće jer inače ne bi još igrao, da me tamo dočekala nevjerojatna količina dobrih ljudi. Tu je bilo dosta španjolskih reprezentativaca (Gomez, Rollan, Oca, Garcia, Morro..) Osim dobre ekipe, treba spomenuti i sami grad u kojem je bilo dosta vaterpolo ekipa, viđao si ostale igrače po gradu, tako da sam se za nekoliko mjeseci osjećao kao kod kuće. Tamo sam osvojio prvenstvo, kup LEN, a 1997.g. smo se plasirali na prvi Final 4 koji se održavao u Napulju. Tamo smo poraženi u polufinalu protiv Posillipa koji je napokon osvojio naslov prvaka koji im je izmicao iako su imali neviđeni kvalitet.

6. Roma.
Tamo sam proveo tri godine, i to je opet bila druga zemlja, drugi jezik, drugi stil vaterpola. Prve godine smo bili prvaci (Feretti, Angellini, Gandolfi, Mangiante..) imali smo ekipu punu bivših i aktualnih talijanskih reprezentativaca. Poslije toga ništa, dvije godine smo se mučili, pokušavali. Rim pamtim po rođenje prvog djeteta, sin mi se rodio 1999. g. Posljednju godinu u Rimu sam imao sreću da ponovno, nakon onih dana iz Primorja, igram sa Igorom Hinićem.

7. Rim ili Barcelona?
Rim je prelijep grad, ali Barcelona mi je bila uvjerljivo najbolja od svih gradova. To ne kažem samo ja, to je jedan grad koji je poseban, grad u kojem baš svatko može živjeti kako želi. Oni imaju neki mentalitet prihvaćanja stranaca, ipak mnogo stranaca prođe kroz taj grad. Za strane igrače je vrlo bitno kada te odmah prime i prihvate.

8. Pro Recco.
Tu sam proveo sedam godina, i to su bile moje najbolje igračke godine. I ovdje opet trebam spomenuti sreću. Kada sam odlazio iz Rima pregovarao sam mjesec dana sa četiri kluba: Bresciom, Savonom, Posillipom i Reccom. Mi nismo sport koji barata puno sa menadžerima već sami pričamo sa klubovima. Tako sam u jednom trenutku bio najbliži prelasku u Savonu, pa zatim u Posillipo. Čak sam bio došao u Napulj sa namjerom da potpišem ugovor. Recco je tek počeo stvarati ekipu, ali bili su dosta ozbiljni u početku i tako sam ipak završio u Reccu. Kažem sva sreća, jer tko zna da li bih ikada otišao tamo.
Tamo su mi najviše u sjećanju ostale prve dvije godine. Mi smo skupili ekipu “zbrda zdola”, tu je bilo nevjerojatnih pojedinaca, a mi smo u kratkom vremenu uspjeli napraviti tim koji je igrao kao da je skupa deset godina. S obzirom da je došlo jedno deset novih igrača, i to je bio jedno čudo. Te prve dvije godine su povezane i sa Jesusom Rollanom, eto imao sam sreću da mi je on bio golman dvije sezone. Osim što je bio fantastičan golman, on je bio čovjek koji je imao nezapamćenu energiju, on je nekako zbližavao ljude… Sa njim je sve bilo mnogo lakše, on je bio jedan poseban čovjek i vjerojatno je zbog toga završio kako je završio.

9. Jug  i Recco su igrali tri finala Eurolige u nizu. Jug se u Barceloni 2008. g. dosta bunio na suđenje. Iskopali smo ovu Vašu izjavu na netu. “Ko izgubi, uvek može tako da priča. Šta smo mi sve trebali da kažemo u Dubrovniku prošle godine kada su oni slavili, pa nismo, samo smo im pružili ruku”.
Jest, ma čuješ, kada tek izađeš iz bazena često ti dođe da poludiš, tada je čovjeku najlakše da psuje okolo. Ma ja skoro nikada ne krivim suce za poraz, sjećam se možda jedne takve utakmice, a to je bila utakmica u finale EP protiv Crne Gore u Malagi. Kasnije pogledaš snimku, pa kažeš pa nije to bilo baš toliko… Sva tri finala su bila jako teška, takve su sve utakmice koje sam u životu igrao protiv Juga. To su utakmice koje se odluče na samom kraju, pune su naboja i baš se, ono muški, umoriš.  To je ono što sam ti rekao, bolje je da sada pričamo nego sutra poslije utakmice (smijeh). Te utakmice su iscrpljujuće do samog kraja, ali su i najljepše za razliku od utakmica za koje unaprijed znaš da ćeš pobijediti. U Barceloni smo malo stali, trojica iz Jugove prve postave su dobila po tri isključenja a mi smo vodili, čini mi se, četiri gola razlike. I mi smo jednostavno stali, da smo nastavili igrati kao do tada, ne bi bilo neizvjesne završnice, ali izgleda da tako mora da bude u sportu.

10. Nakon odlaska iz Recca ste dobili ključeve grada i titulu počasnog gradonačelnika.
To je jedna od najljepših stvari koje sam doživio u karijeri, i to zato jer se, za razliku od drugih nagrada, ova ne odnosi samo na igru i bazen nego i na dio van bazena. To je nešto što čovjeku ostane u najboljem sjećanju za čitav život.  

11. Kako komentirate politiku Recca posljednjih godina, da li oni uništavaju vaterpolo?
Kada sam ja igrao u Reccu mi smo imali samo jednu ekipu i nije bilo igrača koji su samo igrali Euroligu. Ja i ne znam kako oni točno funkcioniraju sada kada imaju po 7-8 igrača na tribinama. To im doduše dozvoljavaju pravila, ali mislim da su pretjerali sa kupovinom jer se gubi interes. Euroliga se svela na nekih 4-5 klubova, a koliko sam ja čuo što dogodine namjeravaju kupiti oni i Primorje, onda će se svesti na još manje ekipa. Gubi se smisao takmičenja, i kada se to izgubi onda ti džabe što imaš takvu ekipu, a trofeji koje popišeš u biti ničemu ne vode. Ja sam sa njima u odličnim odnosima, ali ja se ne slažem sa njihovom trenutnom politikom. Oni imaju svjetske klase koje uopće ne dođu do izražaja, a možemo i reći da npr. imamo i kaznu da ne možemo gledati jednog Kasasa cijelu godinu.  

12. Povratak u Partizan.
Mnogi su me pitali zašto sam se vratio s obzirom na jačinu Recca, i da su mi oni nudili novi ugovor na dvije godine. Vratio sam se u dogovoru sa obitelji, sin mi je imao već 8 godina, a dogovor je bio da napravimo drugo dijete kada se vratimo. Ja sam prije planirao da ću se vratiti sa 32, 33 godine… I eto vratili smo se, i odmah smo dobili drugo dijete (kćer). Drugi razlog je bio taj što mi je normalno da se vratim nazad nakon što sam godinama igrao u inozemstvu, i da kući napravim taj prelazak iz igračkog u drugi dio života. Vrijeme će pokazati da li sam dobro uradio, za sada je sve u redu.

13. Imate li šanse ove godine u Euroligi?
S obzirom na naše prošlogodišnje polufinale i veliku šansu (ispustili vodstvo 4:0 i 5:3),  s obzirom na ono što je napravio Primorac prije dvije godine, mislim da svi koji izbore nastup imaju šansu. Najveća greška je ako se dolazi na F4 sa mišljenjem “Ajde da izgubim što manje od Recca”. Oni jesu jaki, sve ekipe će se složiti da su oni favoriti, ali na jednu utakmicu se može igrati sa njima.
 
14. Avanture u Malti i Brazilu.
Na Malti sam igrao dva ljeta. Prvi put sam pošao kada sam dobio odmor u reprezentaciji, i tamo sam u biti održavao kondiciju za sljedeću sezonu. Za mene je to bilo odlično iskustvo, uz to što upoznaš nove ljude, u profesionalnom smislu njihovo prvenstvo je zanimljivo i stresno. Ljudi misle “A, Malta, ljeto…” ali tamo postoji veliki rivalitet i uopće nije lako osvojiti to prvenstvo. Na finale dođe 4 000 ljudi i ne možeš da igraš tek tako.
A u Brazilu se igra turnir koji traje 5-6 dana, nije neki nivo vaterpola, nema baš puno publike, ali evo tamo se vraćam i ove godine.

15. Koliko ste puta igrali u Dubrovniku i kako ste do sada prolazili?
Igrao sam sa dosta puta sa Primorjem, finale F4 sa Reccom i uzvrat četvrfinala sa Partizanom i koliko se sjećam svaki put sam poražen. (razgovor je odrađen dan prije utakmice Jug – Partizan 10:13)

16. Kojem ste golmanu najteže mogli dati gol?
Prvo moram izbaciti naše golmane, jer ako spomenem jednoga naljutit će se ostali (smijeh). Spomenut ću Rollana i Tempestija koji je izrastao u odličnog golmana. Rollan je protiv nas znao imati napade nenormalno dobrog branjenja. Sjećam se jednog polufinala i jednog finala Svjetskog prvenstva gdje je bio najzaslužniji za naš poraz, mi mu jednostavno nismo mogli dati gol.  

17. Kojeg centra vam je bilo najteže čuvati?
Opet ću izbaciti naše, a izdvojio bih Hinića i Pereza koji su ponajbolji centri u zadnjih 10-15 godina.

 

 

18. Najbolja utakmica u kapici kluba?
Ne znam, ja igram evo 24. sezonu u klubovima (smijeh). Ajde izdvojit ću cijelu sezonu 06/07, tada mi se najviše dopala vlastita igra.

19. Najveća pobjeda/trofej u kapici kluba?
Cijeli F4 u Genovi 2003. g.. Pred F4 smo izgubili 5. utakmicu finala protiv Brescie, Calcaterra uopće nije igrao zbog uha, Ikodinović je zajedno sa trenerom pao sa motora pa je igrao sav u nekakvim krastama, ja sam u finalu dobio udarac u bedru i imao sam hematom veličine šake i samo sam mogao raditi biciklu, a ne noge kraul. I kada smo takvi osvojili Final 4, pogledali smo se na kraju i nismo mogli vjerovati da se ovo desilo. U finalu smo dobili Honved (9:4) u kojem je igralo pola mađarske reprezentacije.

20. Koji vam je poraz najteže pao u kapici kluba?
Prošlogodišnje polufinale protiv Recca, to će mi dugo ostati u sjećanju. Da ti pravo kažem trebalo mi je jedno mjesec dana da dođem sebi.

21. Da li vam je ovo posljednja sezona u karijeri?
Pa nisam još siguran kada ću prestati igrati, to zavisi i o tome kako će ova sezona završiti. Mislim da bih mogao igrati i slijedeće sezone.