VLASTITI RAD TREBA NAPLATITI

    U zadnje vrijeme u medijima često čitamo priče o kršenju prava radnika, koliko mjeseci čekaju na zarađenu plaću, o novim firmama u stečaju, o prekršenim Vladinim obećanjima.
    Vaterpolo se, očekivano, uklapa u sivu sadašnjost. Tu je, kao i u ostalim domaćim sportovima, već godinama uobičajeno kvalitetnog igrača privući određenim uvjetima i onda obećano prekršiti. Dok je u normalnim zemljama potpisani ugovor svetinja, ovdje su igrači prilično nezaštićeni. Zakon klubovima gleda kroz prste tako da mnogi od njih godinama posluju tako kada im se zbog duga blokira račun, oni nastave poslovanje preko drugog računa i prave se ludi.

Tako KK Zadar i Cibona i dalje normalno nastupaju iako nisu podmirili dugove prema mnogim bivšim igračima i trenerima. Cibona je čak nedavno ponudila vjerovnicima da uzmu 50 % u novcu, a ostatak u dionicama kluba, ili će u slučaju stečaja ostati bez ičega. Eto tako posluju naše „institucije“, dok u pristojnim zemljama u slučaju kašnjenja na duže vrijeme sud na glavnicu uredno uračuna i pripadajuće kamate.
    Zanimljiv je primjer Dinama koji je preoblikovanjem u Udrugu građana (nakon povratka imena) zakinuo legende kluba za zarađene plaće, a tu nepravdu je potvrdio i sud. Njihovim stopama je krenuo i VK POŠK, koji je osnovao novi klub OVK POŠK, a odmah je primljen u 1. Ligu. Na istoj toj skupštini HVS-a javno su obećali vratiti dugove starog POŠK-a, barem one prema trojci iz Mornara (Kreković, Oreb i Vrdoljak). Liga je počela, dugovi nisu vraćeni i nikome ništa, tek par članaka u „Slobodnoj Dalmaciji“.
    Zanimljivo je i što je Joško Kreković izjavio u jednom od tih članaka (http://slobodnadalmacija.hr/Vaterpolo/tabid/111/articleType/ArticleView/articleId/125963/Default.aspx): 

„Prije nego što su primljeni u Hrvatski vaterpolski savez smo se čak i našli nekoliko puta, gotovo sve dogovorili, zapelo je na nekim garancijama, ali sve smo se mogli dogovoriti i riješiti. Ni dinamika isplate ni rokovi, ništa nije bilo upitno. Od kada su primljeni u HVS ignoriraju sve živo, uopće nema nikakvog kontakta. Uzimaju igrače sa strane, šest – sedam njih, a nama ništa.“

Znači, umjesto da sustav, u ovom slučaju HVS, pomaže prevarenima da nakon 10 godina čekanja dobiju svoj novac, savez je primivši „novi POŠK“  u članstvo i odmah u 1. Ligu pomogao da grupica vaterpolskih anonimaca prevare trojicu bivših reprezentativaca.
    A i koji je bio cilj tih „velikih ljubitelja vaterpola i POŠK-a“ kad vidimo da ponovno varaju igrače (koji igraju za 2-3 000 kuna mjesečno) kojima su već dva puta iz uprave jednostrano odlučili skresati stipendije igračima za 50%. Prvo za jedan mjesec, a nedavno sve do kraja sezone. I to sve jer su, navodno, rezultatski podbacili. A što su očekivali, pa nekoliko dana uoči početka JVL-a nisu ni znali hoće li igrati. I još su igračima ostavili mogućnost žalbe. Oni ih kaznili, i sad bi se trebali njima žalit. Varaju ih pa ih još i podjebaju.  Kapetanu Rabadanu i Amerikacu Wallu su i jednostrano raskinuli ugovor. Rabadanu koji je tu 3 sezone najviše i duguju, još od ranije. Možda će morati osnovat i treći, ŽNJVK POŠK. Glavno da su dobili bazen na Zenti s pripadajućim poslovnim prostorima, čiju rentu ubiru, na korištenje. A kad ih se prozove, čude se i govore:

„To što se klub zove OVK POŠK samo je radi prepoznavanja, te poticanja osjećaja pripadnosti. Mogli smo se zvati Zenta, Firule i slično. Kakve su naše obaveze prema vjerovnicima? Čije neznanje, nesposobnost, nekompetentnost i druge još gore ljudske karakteristike mi moramo servisirati?“.

Kao da ih je netko (možda Ashley Cole) puškom prisilio da uđu u upravu kluba.

     VK Šibenik je nedavno imao velike ambicije, izborili su i Euroligu i na kraju ostali dužni mnogima. Ponudili su modele isplate duga, a znamo da im model ima jednu manu – Šibenik se ponovno ne drži dogovorenoga. I splitski Jadran je prošle sezone krenuo s velikim ambicijama, doveo Matutinovića za trenera, brojne igrače i najavio napad na 3. mjesto u ulazak u Euroligu za 90 rođendan. Matuta je nakon 7-8 kola smjenjen, a igrači su u ožujku krenuli u štrajk zbog neisplaćene 4 plaće. I kad je postalo upitno kako će nastaviti natjecanje u Jadranskoj ligi, vodstvo lige je dopustilo naknadnu registraciju juniora Jadrana čime je štrajk ugašen. Igrači su pristali na 50%-tno smanjenje plaća jer bi u drugom slučaju „pristali na 100%-tno smanjenje“.
     U Crnoj Gori imamo primjer VK Primorca koji već dvije godine nema novca, ali njihova (ne)sposobna uprava nekim čudom uspijeva zadržati  više nego respektabilni sastav. Očigledno su odlični u pričanju bajki. Igrači povremeno štrajkaju i ne idu na gostujuće utakmice, a trenutačno je klub bez uprave.

    Što se tiče Juga, oni su jedni od najpozitivnijih primjera jer se očigledno pazilo što se obećava. Ali da i oni nisu savršeni pokazuju primjeri davno obećanih stanova (tu je sukrivac i Grad) te primjer Azeveda koji ja napustio klub, iako je imao još jednu godinu ugovora, i to nakon što mu je, po njegovim riječima, na SP-u u Rimu direktor Sukno pričao bajke.
    Što igrači mogu učiniti po ovom pitanju? Mogu npr. osnovati sindikat (možda i na razini svih sportova u državi), ali prije svega je potrebna zakonska regulativa i sudovi koji će štititi oštećene u sporovima, te SANKCIONIRATI klubove. Pa će se onda paziti što se obećava jer svi mi, bez obzira na profesiju, volimo da nam se obećano i izvrši.