Zašto volim Danče

    Kraj godine me onako tjera da se preispitujem i gledam što nisam učinio…. pa se tako sjetim ovoga teksta kojega obećah Bracu / Cobri prije već dosta vremena.
    Referat odn. ova školska zadaćnica bi se zvala Zašto volim Danče? ili nekako slično.
    Sami odgovor na ovo pitanje je jednostavan za svakoga Dančara ili Dančaricu, a istovremeno i unikatan, krojen prema osobnome gledanju na život,  prirodu, ljubav, prijateljstvo, drugarstvo.


    Ja sam uvijek govorio da sam ponosni Gružanin i Konavljanin čije je srce zarobljeno u zidinama, a naučio sam plivati na plaži Sv. Jakov gdje sam se kupao godištima, sa svojim roditeljima i sestrom, i o toj bih plaži mogao napisati jedan uradak.

    Jednostavno, more, ljeto izvuku iz tebe ono gdje si «najtanji», tako da se emocije množe i množe, često  toliko da postanu nepodnošljivo intenzivne. Svi volimo taj osjećaj slobode koji se rađa kad dođeš na kupanje, skineš robu (posebno ako si došao s posla izravno) i uroniš u taj modri svijet, nekako….. kao da se vraćaš u posteljicu, gdje si siguran i gdje je toplo u krilu majke, kao da se vraćaš doma. More je medij koje čini da se tako osjećam. Doživljavam ga kao živoga stvora, sa divnim i manje divnim karakteristikama, no ono što uvijek imam prema njemu je poštovanje.

    Nisam neki Dančar dugoga vijeka, tu sam možda nekih 4 ili 5 godina, neusporedivo s onim gosparima koji dolaze desetljećima, i svaki put kao da silaze niz skale ko prvi put. Prvi put sam na Dančama bio negdje tijekom srednje škole, jedan je prijatelj slavio rođendan, imali smo neki minimalni tulum gore na taraci poviše gambuže i kasnije dolje na taraci gdje je stvari ostavljao pok. g. Đuro.
    Osjećaj je bio…..pa gdje sam ovo, u centru grada, a nikad nisam ovdje sišao, polumrak, sve sve zvijezde na nebu vide, more tuče stijenu, sol u zraku, divna ljetna noć, lijepe cure na tome tulumu….što mislite kako mladi dečko u tim srednjim 90tim godinama nakon rata može gledati na situaciju – večer za pamćenje. Teško je to dočarati današnjim generacijama koji izlaze «ko veliki» već od 14. godine.
 
 
    Nakon toga puta, dugo nisam dolazio na Danče. Životni put me naveo da pred kraj srednje škole upoznam braću Zečeviće, preko njih Žexa, Mihovila, Radu, Điva, Stijepa, Rakovicu i da se stvore ta poznanstva (veze 🙂 ) koje su me kasnije vezale uz sveti klub Turčin Danče, ponajprije kao navijača i podržavatelja, a u kasnijim godinama i kao (polu)igrača. Kupanja su se intenzivirala, kao i neka prijateljstva, dok su se neka oslabila, kako to u životu obično i biva.
    Preko Turčina sam upoznao još dosta krasnih ljudi, a prvenstveno dosta zanimljivih karaktera i ličnosti.
Uglavnom, usidrio sam se na Danče, iako mi nikad nije bilo jasno što me tamo vodi, baš iz razloga tih zanimljivih ličnosti, koje moraš znati istrpjeti, što sam ja, naravno, sporo učio, i nikad ne mogu reći da sam skroz naučio.

    Bubam svašta, a nisam još odgovorio na pitanje sa početka teksta…

    Zašto volim Danče…… neka Vam odgovor bude……subota jutro, 7. mjesec, lagano mrzlo more kad skočiš, lagani đir uz kraj do Turčina, stati na one podove (skale) u moru na Turčinu, pogledati prema vali i reći….ima li bolje od ovoga?
    Plivanje sa Turčina do vale, zaobilaženje žute bove, pa do rta Pobjede, kako ga je nazvao Žex (ponta gdje je prije bio nosač viseće bare)….
    Onda izlazak vanka i neizbježno drski voljeni Ado koji te zajebava kad ti vidi padele na rukama («koji će ti to k….? izgledaš ko’ tuljan»), tuširanje pod uvijek hladnim tušem i onda jedna ili dvije breskve, sušenje na betuli s najboljim pogledom na svijetu i odlazak doma na objed.

    Danče su lijepe i rano ujutro, kad idem na posao i dođem prerano, parkiram, i pođem dolje kod groblja, gdje ostavimo bare, i sjednem na Matku mrski zidić i gledaš more na par minuta, prije intezivnoga radnoga dana. Ima li boljega početka?

    Danče su i pogledi prema nogometnom terenu gdje se ekipa nastoji skupiti za partiju, pa onda se onako «nespretno» dodavaju da bi neizravno rekli ljudima da maknu šugamane…..

    …nalijevo na taraci obično mlađa ekipa, tinejdžeri, uvijek neka ubrzanost, zajebancija, kako i treba biti…..ispod betule, u hladu palmi ili onih crvenih ex VIP reklamnih tendi ekipa teoretizira tko je trebao odigrati koju kartu, uz neizbježne komentare stručnih promatrača. U betuli pjesma (mada je s godinama sve rijeđa) i galama. Najljepše je dočekati suton i onda pogledati sve te likove iz betule kako nakon cijeloga popodneva izlaze iz sjene zidova i banjaju se, predvođeni legendarnim Marom (Fritzom, kako ga je prozvao Žex).

    Ispred betule, na zidiću, ako netko nije ubio oko, mlađa ekipa, lagano kibica tko je ispod tuša.

    S desne strane od tarace betule, na kosini, redovito stranci i par lokalnih faca, i vječna misterija tko se sakrio ispod kosine, u hlad.
    Brojni su likovi na Dančama koje treba spomenuti, i koje bi trebalo zabilježiti fotoaparatom, meni ponajdraži «stari dančar» g. Rastko, galeb Ivo, dundo Ivo…..svaki sa svojom pričom, dragi ljudi.

    Vidim da je tekst otišao već u dugo, no kad mi pada toliko stvari na pamet….

    Trebalo bi tu spomenuti još i roštilje, mlađe živopisne likove na Dančama, grupno plivanje do Turčina, stavljanje vaterpolo terena, pituravanje bara, mahanje cruiser-ima, one ribare prema ponti, časne sestre gore na taraci, gambužu, karakteristički dančarski humor prepun podjebancije i klasičnoga «neš’ti» pristupa, prelijepe Dančarice, dane od maestrala kad more pobijesni, no ja bih priču zaključio sa jednom slikom.

    Rani deseti mjesec, subota, ti na Dančama oko 11 ujutro, vrećica freško ubranoga grožđa, plivanje do Turčina, more predivno toplo, povratak, a vidiš da se spuštaju prijatelji niza skale, pa onda opet s njima u more….pa lagano prženje na suncu koje je blago ko majčina ruka, smijeh, zafrkancija, a možda 10 ljudi ukupno na kupanju……ovo je dančarenje, ovo je život.

    Brige si pospremio na 1 mjesto, ništa nije važno osim toga trenutka.

 

10 komentara na “Zašto volim Danče”

  1. prije svega svaka čast josh, napisano sa puno emocija, koje su vrlo slične mojima, zato me sada u kišnom sarajevu hvata nostalgija za onim zadnjim, već jesenskim danima baš opisanim u zadnjem odjeljku.
    svaka čast za tekst, opiso je moje “zašto volim danče” osim posla i jutarnjeg kupanja, jer neki održavaju celu:D hahahahahah BRAVO!

    1. kaš ti balvane napisat nešto o studentskom životu u Sarajevu 😉

  2. Jedva cekam i nastavke od istog autora “Zasto volim Banje” i “Zasto volim Sv. Jakov” :)))

  3. Kakvo razočarenje !!
    Kada si najavio romantični tekst o Dančama očekivao sam gay priču sa Radom i Mihom, pa za to ne može više nego jedinica

    *

  4. drago mi je da se sviđa postojećim dančarima, a i da će nagnati neka nova lica da dođu na ovo kultno kupalište. trebati će vremena da vam uđe pod kožu, ali onda, gotovo je…..
    zdravi bili

  5. odlican tekst, bravo josh.

    nastavak zasto ne volim dance bi bio puno intrigantniji, mislim da bi se pricalo o gore spomenutim karakterima 😉

  6. rade ja pisem sastavak “život u sarajevu” kada ti napišeš “paličnjak-najbolji čovjekov prijatelj”