Anonimno sa potpisanom fotografijom?!

Već u tekstu „Pismo roditelja“ stoji da se radi o roditelju čije dijete igra u nekom „manjem“ klubu, dakle definitivno ne u Juga koji je kroz povijest poznat po kvalitetnom radu s mlađim uzrastima. Ali s obzirom na na fotografiju Antuna Gorete, tj montažu „Super G-ija“ netko može doći u zabludu da se možda radi o njegovim roditeljima. Zbog toga se ispričavamo Antunu i familiji, ali fotografija je samo htjela prikazati jednog ekstra talentiranog igrača koji je jedini došao u Juga sa strane i to već sa 16 godina. Doduše, povezan je s Jugom još preko djeda.

 

Ali ako se iole razmisli onda se može bez većih problema zaključiti da nitko ne bi objavio anonimno pismo pa onda uz njega stavio fotografiju sina tog „anonimca“. Nismo baš toliki idioti. Ali u današnje doba „gdje se svaka riječ važe“, „gdje nitko ne želi čuti drugu stranu“, kada su često veze i „sponzori“ važniji od kvalitete pojedinog djeteta kad se odlučuje kome se hoće, a kome neće dati šansa, kad je za poziv u juniorsku i kadetsku reprezentaciju bitnije iz kojeg kluba dolaziš, odnosno još više tko ti je otac, imaš li bilo kakve veze s nekim iz vodstva HVS-a, nego jesi li bolji ili lošiji od konkurencije. U takvim okolnostima je možda potrebno direktno napisati; Ne ovo pismo nije od Goretine familije.

 

Uostalom ne moramo mi o pisat o nepotizmu u savezu, o tome najbolji svjedoče lanjski prijepori koje je pokrenuo, s potpunim pravom, Zdeslav Vrdoljak tada izbornik juniorske reprezentacije. To je notorna činjenica koju će vam svatko iz vaterpola neslužbeno, a mnogi i službeno kazati.

I onda u takvom okruženju, koje ne vlada samo u vaterpolu nego u cijelom društvu uopće, lako dođe do pogrešnih zaključaka ljudi koji ili ne čitaju s dovoljno razumijevanja ili im je od silnih „zakulisnih igara“ u kojim velika većina njih samih i ne sudjeluje, mozak previše zatrovan. Pa se mora bit bukvalan.

Uostalom, vrijeđanje je i zdravog razuma da netko tko čita ovaj portal uopće može pomisliti da bi na ovaj način pisali o Jugu. Bezbrojni primjeri dokazuju da smo uvijek bili direktni i prozivali osobu imenom i prezimenom. Zašto bi netko pri zdravom razumu za direktora Kržića napisao da nema veze s vaterpolom? Mi to sigurno ne bi objavili, bez detaljnije argumentacije.

Uostalom u Juga ne igraju u prvoj momčadi djeca svih članova uprave bez obzira na godine, kao što stoji u pismu. To je uostalom u Juga i nemoguće s obzirom na brojnost Uprave :wink:. A i s obzirom na činjenicu „da djeca članova uprave bez obzira na godište igraju za seniorsku momčad“ rekao bih da se uopće ne radi o niti jednom od 8 hrvatskih prvoligaša.

 

I za zaključak, pismo smo objavili samo kao jedan drugi pogled na vaterpolsku zbilju u nas. Možete se slagati ili ne slagati s ovim roditeljem (koji je s pravom anoniman jer ne želi da njegovo dijete ispašta zbog njegovog prava na mišljenje), kao i uostalom sa drugim tekstovima koje objavljujemo, ali ne i insinuirat potpuno pogrešne zaključke koji ničim nisu potkrijepljeni u tekstu.

Fotografija možda nije najsretnije odabrana, ali zar je kultura današnjih hrvatskih novina toliko srozala čitateljstvo da se pročita naslov i pogleda slika i donese cjelokupni zaključak bez da se uopće pročita što piše?!

 

p.s. Fotografija je odabrana zbog toga što je Goreta danas simbol lošeg rada s mladim talentima u Jugu, kluba koji se uvijek dičio radom s mladim igračima. Antun je stigao kao 15-16 godišnjak koji je sa 14 godina igrao bez problema sa 4 i 5 godina starijim momcima, i ne samo to nego i bio prvak Hrvatske do 19 godina kao član prve postave Šibenika. Njegov talent je bio (i jest) neosporan, pa i kad je došao tu u Dubrovnik sa 16 godina je zabijao primjerice Pro Reccu pri rezultatu 0:4 u Gružu. Onom Pro Reccu prije odlaska Volpija.

Dakle, Jug kao klub koji zna kako je to napraviti vrhunskog igrača od talentiranog djeteta nije, bar zasad uspio s Goretom. Jer danas igra manje i lošije nego prije 2 godine. Kao što je uostalom pogriješilo sa razvojem Benića, Bautovića i Ivankovića koje je slao na posudbe u Jadrana, POŠK-a i Medveščaka gdje su samo izgubili dvije godine i nazadovali. I samo to što se i u ovom slučaju radi o radu s mladima, doduše sad već u seniorskom uzrastu, povezuje tekst i fotografiju.