Pismo roditelja

Super G, nekoć ogromni talent svjetskih razmjera danas ni u prvih 16 igrača pomalo pomlađenog Juga

 

Kao što je Jugov predsjednik Lukša Jakobušić i istaknuo u intervju Svaka se riječ važe. Nakon ovog razgovora 5 njih će zvat vas, 5 njih zvat mene. Nitko ne želi čut ovu drugu stranu“, tako se i dogodilo. Narednih nekoliko dana primali smo, što usmeno što mailom, brojne komentare. Jedan od tih mailova izdvajamo jer daje jednu drugu pespektivu na hrvatski vaterpolo, na buduću regionalnu ligu. Posebice što je to pogled iz perspektive, vjerujem iz niti jednog od 4 potencijalna hrvatska sudionika te nove regionalne lige. Te pogled jednog roditelja koji nije direktno involviran u rad kluba:

 

 

 

Poštovani,

Pišem vam, jer me ovaj intervju s predsjednikom Juga ponukao da to napravim. Pretpostavljam da vi većinu ovoga što ću napisati znate ili ste svjesni, jer ste pretpostavljam i sami bili sudionici tog procesa. Nemam nikakvih osobnih ambicija, a razlog zašto vam pišem anonimno je mislim razumljiv.

Slažem se sa svim što je predsjednik Juga Jakobušić rekao, ali dodati ću još samo jedan pogled, pogled roditelja vaterpolista, koji to gleda drugim očima. Možda to nije problem Juga, ili ga oni ne vide, ali je svakako problem vaterpola u cjelini.

Zadržat ću se sad na klubu, jer savez i odnose u njemu ne poznajem, ali iz moga kuta nisu niti bitni.

 

Stoji činjenica da je baza mala, ali ipak nije tako mala kao što u konačnici izgleda. Dakle, ja sam roditelj vaterpoliste, koji nije zadovoljan načinom na koji se klub odnosi prema mlađim kategorijama. Moje mogućnosti da nešto promijenim su:

– tražiti objašnjenje od trenera neformalno, tražiti objašnjenje na roditeljskom sastanku formalno (oboje bez bitnih rezultata),

– tražiti objašnjenje od Uprave (njih to uglavnom ne zanima ili štite interes trenera),

– dignuti glas na skupštini jer ona baš tome služi (međutim skupština se održava rijetko ili se ne održava),

– preseliti dijete u drugi klub (ako postoji, odnosno riskirati istu stvar, nakon određenog vremena u drugom klubu).

 

Dakle, rješenja su ograničena, jer tko su roditelji (inače uvjerljivo najvažniji i najveći sponzori ovog sporta, bez konkurencije bilo kroz članarine bilo kao oni koji pune gradske proračune odakle se klubovi financiraju), ne razumiju se oni u ovaj sport, jer je on prekompleksan. Naravno, ne govorim ja ovdje o treningu u smislu treninga, ja ovdje govorim o odnosu prema mladim sportašima u trenažnom procesu i odnosu kluba prema njima.

Baza je mala, a specifična je po tome, što djeca u najboljim godinama prestaju s treninzima, iz raznih razloga, od kojih težina treninga i pubertet (cure) sigurno nisu na prvom mjestu. Dakle, mladi sportaš koji je napunio 14-15 godina (kadet, mlađi junior), kad u mnogim sportovima tek zapravo počinje pravi razvoj, prestaje se baviti s vaterpolom. Nakon toga, kad jednom ode, više nikad se ne vrati, čak niti pogledati utakmicu, a ta statistika nigdje ne postoji, nitko za nju ne pita. Nikome u klubu, niti trenerima niti upravi nije bitno, koliko je igrača otišlo, jer njihov status ne ovisi o tome, nitko ih niti ne pita. Pitanje je zbog čega njima nije stalo?

Naravno nije to uvijek slučaj, ali svakako je u većini. Normalno je, da nakon 5-7 godina treninga, kad djeca dođu do mlađih juniora, njih zanima igra i napredak. Naravno, među njima su već oni koji su stekli status neperspektivnih u kadetima i onih koji su stekli status perspektivnih (upitno po kojem kriteriju). Konkurencija se zaoštrava, što je dobro jer ona donosi kvalitetu, ali uz transparentne kriterije, kojih na žalost nema.

Tu onda nastupaju problemi koje roditelji/igrači ne mogu riješiti, jer psihologa nema (novca nema, odnosno da li nema?), pomoći kluba nema, roditelji se s time nose dok mogu i priča tu najčešće završava.

Drugi dio onih koji odlaze, na žalost odlaze radi ozljede, dakle jednog od bitnih pokazatelja, nestručnog rada. Dakle, nema kontrole stručnosti trenera u provođenju treninga što je opet jedna od konfliktnih situacija gdje se sukobljavaju s jedne strane trener/uprava, a s druge igrač/roditelj. Igrač je ovdje opet upućen na roditelja, jer je trenerski ugled neupitan, a roditelj je u očima trenera, kao što smo to prije spomenuli laik. Roditelj je upućen na Upravu koja se kao što smo već rekli u to ne miješa, a najčešće nema niti informaciju kako se radi na treningu.

 

Znanstvenih radova na temu pripreme igrača je malo, pa i jedan Jug je na okrugli stol na temu pripreme mlađih kategorija doveo profesora s fakulteta u Beogradu (ovo pišem prema sjećanju). O ishrani vaterpolista napisano je jako malo, znanje vjerujem da postoji, ali je nedostupno, a novih radova nema.

Koja je optimalna dužina trenažnog procesa, odnosno koliko je potrebno trenirati i kako, da bi se kontinuirano napredovalo, a da se napredak ne odvija nauštrb zdravlja, ne postoji, odnosno, ako postoji nije javno dostupno.

Pretpostavka je da je dobro ono što se radi u reprezentaciji, dakle gdje treninzi traju dugo, jer vremena ima dovoljno, pa sad svi to kopiraju (vidim tu dosta potencijalnih tema za vašu stranicu o kojima bi mnogi voljeli znati više).

Kad nema protoka informacija, tada se stvaraju lažne veličine. I lažni autoriteti. Psihofizička provjera i mentalni kapacitet igrača se ne provjeravaju (izuzimam reprezentaciju gdje ne znam radi li se to) pa se ne može procijeniti u kojem smjeru treba raditi s igračima da bi se optimalno razvili. Stvara se fama da je individualni rad jako težak i da je jako teško pokazati kako se neke stvari rade na pravilan način, pa igrači nakon 5-7- godina treninga većinu tehničkih stvari izvode na krivi način, što je još jedan put prema mogućim ozljedama. Kad se ozljede ipak dogode igrači su prepušteni sami sebi u procesu oporavka, naravno kako materijalno tako i moralno, lutaju od liječnika do liječnika i pokušavaju ustanoviti pravu dijagnozu i terapiju. Nije se svih ovih godina uspio uspostaviti sustav zaštite vaterpolista s referentnim centrom (ostavljam mogućnost da ja za to ne znam), pogotovo preventivni pregledi muskulature i praćenje razvoja mišića i skeleta, odnosno potencijalnih nepravilnosti u razvoju koje mogu dovesti do ozljede.

Rad u teretani, za koji svi znaju da je potreban, ali uz pravilno izvođenje, program za individualni razvoj ne postoji. Dakle, svi rade iste vježbe bez obzira na fizičke kapacitete (brzina, snaga, izdržljivost itd…). Treneri, opet bez generaliziranja, rade bez pretjerane kontrole. Osim nužne izobrazbe dalje su bez nadzora stručne komisije i uglavnom čuvaju jedni drugima leđa, što je možda i razumljivo. A i ne postoji način da se utvrdi rade li pravilno, a rade s djecom u razvoju?!

I na kraju, Uprave klubova, obično iz osobnog interesa te prijateljski povezane, kao prvi interes imaju svoje privatne brige, oni koji žele raditi na dobrobit svih su manjini.

 

Evo i primjera, klub u kojem svi članovi uprave imaju djecu koja bez obzira na godište igraju u seniorima, u kojem je trener juniora nema formalne uvjete, u kojem je sportski direktor čovjek koji osim toga što mu je sin igrač vaterpola nema pojma o vaterpolu. Novac kojim oni raspolažu dolazi većinom od grada (društveni novac) te roditelja za članarine. Koja je to poruka koja se šalje mladim sportašima. Vaterpolo savez ne reagira, gradski vaterpolo savez ne reagira (ili kako se već to zove), a ne reagiraju niti druge strukture koje brinu o sportu.

Dakle, u jednom klubu, koji je objektivno mali, ne može se napraviti ništa. Klub ne saziva skupštinu, dakle ne ispunjava osnovne statutarne odredbe i ne događa se ništa.

To su problemi ovog sporta, kojem je budućnost upitna, upravo iz ovih razloga. Sigurno je tako i u drugim zemljama u regiji, jer drugačije ne može biti, pa je to i jedan od razloga zašto ćemo sad imati regionalnu ligu, koja će biti najjača na svijetu (kao što je bila i Jadranska dok nisu propali crnogorski i pola naših klubova).

Svatko tko se bavi ozbiljnim poslom zna da kad se jednom napravi kvalitativna razlika, u ovom slučaju između četiri kluba i ostatka naših klubova, za prebroditi tu razliku, trebat će uložiti duplo više napora i sredstava, što se nikad neće ostvariti i ta razlika će ostati zauvijek. Ostali klubovi, neće biti u fokusu niti medija niti Saveza, pa će razlike i biti još i veće, a time i razvoj još i lošiji, a baza još i manja. Reprezentacija, od toga neće imati velike koristi, jer će tu nositelji igre biti proslavljeni internacionalci, gdje ćemo mi naravno kaskati, jer nam je rad u klubovima to smo više puta napomenuli, s mlađim kategorijama loš.

Zato bi bilo dobro da se vratimo korak unazad, da bi napravili dva velika koraka naprijed, da se analizira situacija u mlađim kategorijama i klubovima. Da Savez pomogne da se isprave nepravilnosti, da se pomogne nama roditeljima, da teret uspjeha/neuspjeha naše djece ne bude samo na našim leđima. Budućnost je uvijek na mladima, jer ovi sadašnji koji se bave, stvaraju prostor onima u budućnosti, jer ako ova sadašnja djeca budu zadovoljna i sretna time što se bave vaterpolom, a mi roditelji ne budemo frustrirani što im ne možemo pomoći u razvoju tada je budućnost zagarantirana.

 

Želim vam puno uspjeha, rado vas pratim i sad vas pozdravljam.

Roditelj vaterpolista