Damir Burić – treći laureat Trofeja „Rudi Reš“

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
    Nakon što su objavljeni glasovi šesnaestorice članova žirija, Damir Burić je sa 85 bodova osvajač Trofeja „Rudi Reš“ za 2010. godinu. Bio je bolji za 3 boda od lanjskog osvajača Nikše Dobuda.

    Damir Burić rodio se u Puli i nedavno je napunio 30 godina – rođen je 2. prosinca 1980. Trenirao je u rodnom gradu do 17. godine kada ga je zapazio trener Primorja Tonković. Zanimljivo je da Pula nije imala (nema ga ni dan danas) zatvoreni bazen i da se vaterpolo mogao trenirati samo u ljetnim mjesecima. U početku je samo vikendima dolazio u Rijeku, a onda je ljeto između trećeg i četvrtog razreda gimnazije proveo u Rijeci stalno trenirajući u Primorju. Tada je definitivno preselio u Rijeku gdje je završio 4. razred gimnazije i nastavio s ozbiljnim treniranjem.
    Prvi trener, kojega ističe kao najvažnijega i zbog kojega je nastavio trenirati vaterpolo unatoč lošim uvjetima, je Robi Dorić koji je danas trener u VK Arsenalu iz Pule (postoji i drugi klub, VK Pula). Burić je u Primorju ostao do završetka sezone 2004/05. Najveći uspjeh s riječkim klubom bilo je 3. mjesto u Euroligi 2004. godine (prolaz Mladosti u 1/4finalu, a poraz od kasnijih pobjednika i domaćina final4-a, Honveda 7:6 u 1/2finalu) i drugo mjesto u Prvenstvu Hrvatske iste sezone – poraz od Juga u finalu sa 3:0. Sljedeća sezona bila je manje uspješna, tek 4. mjesto u PH i ispadanje u grupi Eurolige, te uz financijske probleme dolazi do raspada ekipe Burić i Franković odlaze u Mladost, Car u Juga, Premuš u Jadran HN, a odlaze i Burburan, Beltrame i Kacijančić.
    Naredne četiri sezone igra u Mladosti. Ni tu se nije naosvajao trofeja, tek po jedan kup i prvenstvo. Treće mjesto u Euroligi ostalo mu je najbolji plasman u Europi (s Mladosti dva puta 4.) sve do prošle sezone kada prelazi u Pro Recco. U svibnju 2010. godine na Final4-u u Napulju postaje klupski prvak Europe. Pro Recco je osvojio i oba domaća naslova, ali ne možemo ih pripisati i Buriću jer nije imao pravo nastupa u domaćim natjecanjima. Upravo je to izazvalo veliku buru u ljeto 2009. jer se Burić odlučio napustiti reprezentaciju (Burić je krivio HVS, a Bukić kroz izjave i Bauer kroz članke u SN su mu zajedničkim snagama odgovarali) kako bi mogao kao naturalizirani Talijan igrati i domaća natjecanja za svoj novi klub. Postojale su naznake da bi mogao početi nastupati za talijansku reprezentaciju. Međutim, ponajprije uz posredovanje Predraga Slobode (kao i na Rudićevo inzistiranje), taj je problem riješen i nakon skoro jednogodišnjeg izbivanja iz reprezentacije, točno pred EP reprezentativna kapica broj dva je opet u Burićevom vlasništvu.
    
    U reprezentaciju je ušao 2003. godine i od tada je uz ovu spomenutu pauzu (nije bilo nikakvih natjecanja, nego samo kvalifikacije za Svjetsku ligu) stalni član. „Otkrio“ ga je, točnije prvi pozvao u reprezentaciju tadašnji izbornik Veselin Đuho. Međutim, Đuho je vrlo brzo smijenjen zbog nereda u zadnjoj utakmici finala PH te sezone. Reprezentaciju je preuzeo Roje i odmah na prvom natjecanju Burić osvaja prvu reprezentativnu medalju, srebro na EP-u u Kranju 2003. Uslijedio je sušni period i tek 2007. Burić osvaja sljedeću medalju, zlato na SP-u u Melbourneu. 2008. je opet bez medalje, a 2009. osvaja broncu na SP-u u Rimu. Prošle 2010. za koju je i dobio Trofej „Rudi Reš“ je osvojio drugo reprezentativno zlato na EP-u u Zagrebu.
    Prošla godina mu je tako bila daleko najuspješnija u karijeri. Osim dva europska zlata, sa Pro Reccom je osvojio i europski Superkup. A sada je dobio i prestižno priznanje, trofej „Rudi Reš“.