Damir Burić – treći laureat Trofeja „Rudi Reš“

    Nakon što su objavljeni glasovi šesnaestorice članova žirija, Damir Burić je sa 85 bodova osvajač Trofeja „Rudi Reš“ za 2010. godinu. Bio je bolji za 3 boda od lanjskog osvajača Nikše Dobuda.

    Damir Burić rodio se u Puli i nedavno je napunio 30 godina – rođen je 2. prosinca 1980. Trenirao je u rodnom gradu do 17. godine kada ga je zapazio trener Primorja Tonković. Zanimljivo je da Pula nije imala (nema ga ni dan danas) zatvoreni bazen i da se vaterpolo mogao trenirati samo u ljetnim mjesecima. U početku je samo vikendima dolazio u Rijeku, a onda je ljeto između trećeg i četvrtog razreda gimnazije proveo u Rijeci stalno trenirajući u Primorju. Tada je definitivno preselio u Rijeku gdje je završio 4. razred gimnazije i nastavio s ozbiljnim treniranjem.
    Prvi trener, kojega ističe kao najvažnijega i zbog kojega je nastavio trenirati vaterpolo unatoč lošim uvjetima, je Robi Dorić koji je danas trener u VK Arsenalu iz Pule (postoji i drugi klub, VK Pula). Burić je u Primorju ostao do završetka sezone 2004/05. Najveći uspjeh s riječkim klubom bilo je 3. mjesto u Euroligi 2004. godine (prolaz Mladosti u 1/4finalu, a poraz od kasnijih pobjednika i domaćina final4-a, Honveda 7:6 u 1/2finalu) i drugo mjesto u Prvenstvu Hrvatske iste sezone – poraz od Juga u finalu sa 3:0. Sljedeća sezona bila je manje uspješna, tek 4. mjesto u PH i ispadanje u grupi Eurolige, te uz financijske probleme dolazi do raspada ekipe Burić i Franković odlaze u Mladost, Car u Juga, Premuš u Jadran HN, a odlaze i Burburan, Beltrame i Kacijančić.
    Naredne četiri sezone igra u Mladosti. Ni tu se nije naosvajao trofeja, tek po jedan kup i prvenstvo. Treće mjesto u Euroligi ostalo mu je najbolji plasman u Europi (s Mladosti dva puta 4.) sve do prošle sezone kada prelazi u Pro Recco. U svibnju 2010. godine na Final4-u u Napulju postaje klupski prvak Europe. Pro Recco je osvojio i oba domaća naslova, ali ne možemo ih pripisati i Buriću jer nije imao pravo nastupa u domaćim natjecanjima. Upravo je to izazvalo veliku buru u ljeto 2009. jer se Burić odlučio napustiti reprezentaciju (Burić je krivio HVS, a Bukić kroz izjave i Bauer kroz članke u SN su mu zajedničkim snagama odgovarali) kako bi mogao kao naturalizirani Talijan igrati i domaća natjecanja za svoj novi klub. Postojale su naznake da bi mogao početi nastupati za talijansku reprezentaciju. Međutim, ponajprije uz posredovanje Predraga Slobode (kao i na Rudićevo inzistiranje), taj je problem riješen i nakon skoro jednogodišnjeg izbivanja iz reprezentacije, točno pred EP reprezentativna kapica broj dva je opet u Burićevom vlasništvu.
    

    U reprezentaciju je ušao 2003. godine i od tada je uz ovu spomenutu pauzu (nije bilo nikakvih natjecanja, nego samo kvalifikacije za Svjetsku ligu) stalni član. „Otkrio“ ga je, točnije prvi pozvao u reprezentaciju tadašnji izbornik Veselin Đuho. Međutim, Đuho je vrlo brzo smijenjen zbog nereda u zadnjoj utakmici finala PH te sezone. Reprezentaciju je preuzeo Roje i odmah na prvom natjecanju Burić osvaja prvu reprezentativnu medalju, srebro na EP-u u Kranju 2003. Uslijedio je sušni period i tek 2007. Burić osvaja sljedeću medalju, zlato na SP-u u Melbourneu. 2008. je opet bez medalje, a 2009. osvaja broncu na SP-u u Rimu. Prošle 2010. za koju je i dobio Trofej „Rudi Reš“ je osvojio drugo reprezentativno zlato na EP-u u Zagrebu.
    Prošla godina mu je tako bila daleko najuspješnija u karijeri. Osim dva europska zlata, sa Pro Reccom je osvojio i europski Superkup. A sada je dobio i prestižno priznanje, trofej „Rudi Reš“.