Srbija olimpijski pobjednik!

Srbija je konačno osvojila i olimpijsko zlato, zasluženo i očekivano. Trebalo se stvarno dogoditi čudo u Riu da se to ne dogodi. Hrvatska je predala naslov porazom 7:11. A Olimpijski pobjednicu su postali: braća Mitrović, Branislav i Stefan, braća Pijetlović Gojko i Duško, Nikić, Filipović, Mandić, Prlainović, Ćuk, Aleksić, Ranđelović, Jakšić i kapetan Gocić. Uz izbornika Dejana Savića.

Čudo se nije dogodilo, Srbija je toliko dominantna zadnje četiri sezone, nitko im nije bio ni blizu. Ali Srbija je ponudila nadu protivnicima. Način na koji su krenuli u ovaj turnir s tri utakmice bez pobjede, zatim mučenje protiv Australije i čak i Japana. Uvukla se nesigurnost i u njihove redove. I da je Hrvatska ovdje išla na zlato sigurno ne bi u tom trenutku izbjegavala Srbiju, već bi je željela dotući prije nego se kroz tada eventualne četvrtfinalnu i polufinalnu pobjedu dignu do finala. Ali Tucak je želio medalju, a ne zlato. Za taj scenarij Brazil je bio puno bolji odabir.

Od početka je Srbija povela, samo smo izjednačili na 1:1, a iza toga je Srbija stalno bila u vodstvu. I to većinu utakmice 3 razlike. Uz potpuno kontrolu utakmice, u svim segmentima. Nije Srbija odigrala perfektno kako inače zna, recimo realizacija igrača više samo 2/6. Mitrović na golu je bio loš, nemojte da vas zavara statističkih 63 % (12/19) jer golovi koje je primio od Burića s desnog krila i čini se Garcie su bili tragikomične reakcije. Sve obrane koje je imao bile su plod odlične obrane, dva i nekad i tri bloka koja pokrivaju sve osim same sredine gola.

Vjerojatno je zbog izostanka tih nekih detalja Srbija pobijedila „samo“ 4 razlike u ovom finalu. Jer sjetimo se prije godinu dana i prije 7 mjeseci na SP-u i na EP-u gubili smo sa 7 razlike. 18 razlike u tri utakmice.

Odmah prvi gol Pijetlović zabija sa stative na odličan asist Prlainovića. Pričao je Kobešćak o tome u najavi, ali Srbija je u tom segmentu stvarno moćna. Kad igrač tolike snage poput Pijetlovića može toliko iskočit, nekad ni ne pomaže i ako si mu na ramenu. Ali ovdje je bio ipak previše slobodan. Sukno je izjednačio uz pomoć Mitrovića kojemu se lopta od leđa odbila u gol. Zabila je Srbija i drugog igrača više, ovaj put Mitrović s lijevog krila. Trećeg igrača više Mandić je šutirao nerezonski i brzopleto iz potpuno glupe situaciju. Posebice što su do tada lakoćom izradili obje situacije.

S druge strane Hrvatska je imala 2/12 igrača više. Zabili smo šestu i desetu akciju. Samo smo kod tog gola Šetke s lijevog kila za 3:5 uspjeli bar malo pomaknuti srpsku obranu van balansa. Sukno i joković na vanjskim i Garcia na desnom krilu su dosta dobro mahali, i imali nekoliko brzih dodavanja i na kraju prebačaj s krila na krilu i pored bloka Mandića Šetka je zabio. Sve ostalo, pa i kada je Sukno zabio kroz Mitrovića, nismo uspijevali apsolutno ništa. Svi udarci u ostalim situacijama bili su čak i protiv dva ili tri bloka, a imali smo igrača više. Nijednom nismo izigrali na stativu što nam je inače jača strana. Nemamo drugu opciju, sve igrače više smo igrali na potpuno isti način, a nije prolazilo – samo smo tu i tamo mijenjali čovjeka i poziciju koja zavšava akciju bez akcije. Redom smo imali:

–          Garcia s dk u blok Prlainovića

–          Joković s dv po sredini u Mitrovića

–          Bukić s lk pored gola

–          Joković s dv u blok koji skreće loptu ravno u Mitrovića

–          Gol Šetke s lv

–          Šetka u blok s lv

–          Garcia u prečku s dv

–          Joković s dv ravno u Mitrovića

–          Petković s dv u prečku

–          Gol Sukna s lv

–          Sukno u blok s lv

–          Garcia u Mitrovića s dk

Sukno je zabio 3 gola, prvi, peti i šesti. Šutirao je ukupno 6 puta. Ali najbolji pokazatelj bio je kada je Garcia bio pušten na desnom vanjskom, a Sukno je morao šutirati s druge strane i s igračem na vratu. Osim toga Srbija je imala razumljivu taktiku, poslali su Mandića da ulazi kao drugi sidrun sa Suknom, posebice neposredno nakon doplivavanja u napad. Jednom je Mandić zabio gol, drugi put je zaradio izbačaj. Sve u prvoj četvrtini. Početkom treće Mandić opet zarađuje izbačaj Sukno koji je tada na dvije osobne. I u ostalim situacijama umarali su Sukna u obrani, primjerice i Mitrović je pokušavao s njime ući u jednoj situaciji. Kad je Sandro bio u napadu pomno su ga pazili, jasno tu i tamo malo žešće ulazili u njega. Svatko ko pozna ovaj sport tako bi igrao protiv Hrvatske.

Utakmicu su riješili golovi Mandića i Filipovića. Mandić je zabio 4, iz dva, pa dva iz faula (drugi atraktivno šraubom) i zadnji na zonu sa 8-9 metara. Filipović je dodao dva, u nizu za 4:7 i 4:8 (prvo odvajanje na plus 4). Prvi iz faula,a drugi put Petković čak nije mogao napraviti niti faul. Istaknuli bi i gol Nikića sa dva metra pored Bukića koji jednako tako nije stigao niti mogao napraviti čak ni prekršaja za isključenje. Za kraj nabrajanja, atraktivna parabola Gocića s desnog krila.

Mi smo po najavi složili brzu momčad, međutim Srbija je nama napravila 4 (polu)kontre. Pijetlović je zabio jednu, Mitroviću je obranio Bijač s krila, dva puta su Srbi krivo dodali na kraju. Mi niti jednu. Petković je najavljen kao opasan strijelac, kao igrač koji će nam donijeti golove. Na svih 8 utakmica on nije imao 2 opasna udarca koji bi primorali obranu da mu obrate malo pozornosti, a kamoli da je bio strijelac. I danas je Krapić izborio tri igrača više, posebno se istaknuo u početku kada je zaradio dva u prvih 10 minuta utakmice. Svaki put jasno bez lopte, ali sa puno borbenosti i koprcanja. Nije bilo podvodnih snimki iz tih duela, ali pretpostavljamo da je sve odradio ispod vode. Ove gornje najave o brzini i Petkoviću bile su Tuckove. Naše su, između ostalog govorile da Krapić neće moći ništa donijeti našoj reprezentaciji. Međutim, Krapić je i na ovom nivou vaterpola svojom borbenošću, što smo mu uvijek priznavali, uspijevao donijeti korist za momčad. Čak je dao doprinos i na beku u polufinalu. Opravdao je poziv i medalju.

Nakon utakmice Tucak je čestitao Srbiji na zasluženoj pobjedi uz jedan ali. Suci, odnosno kriterij mu nisu pasali. Kriterij je bio očekivan, možda je trebao drugačije posložiti momčad. Inače taj kriterij je donio 12 igrača više Hrvatskoj, duplo manje Srbiji, samo 6. Iako su recimo Pijetlović i Nikić osjetno bolji tandem od našega. Bekovski smo slični. Inače, naši bekovi u obrani su možda jedini segment igre koji nam je bio dobar u ovoj utakmici. Statistika kaže da smo mi imali 4 kontrafaula, Srbija 6. Sad što mi ne možemo napraviti kontru, što ne možemo zabiti iz faula s 5 metara, ili realizirati igrača više nije kriv kriterij.

Srbija je igrala s jednim igračem manje, Ćuk nije uopće ulazio u igru. Očito je u pitanju neka ozljeda. Stoga je Prlainović odradio sve 32 minute. Stefan Mitrović 28. Nismo ih uspjeli natjerat na dodatni angažman, igrali su komotno i bez nervoze. Standardno kompaktno i sa puno dobro držanih blokova s igračem manje. Nekad se čini da bi bilo lakše šutirati kad nije igrač manje, bar nema često trojicu u bloku, a redovito po dvojicu.

Tucak je mijenjao Bijača 2 minute prija kraja treće četvrtine, kada je Filipović zabio za 4:8. Nije Bijač radio čuda u ovoj utakmici jer mu realno protivnici nisu dali šansu za to. Njegovih 5/13 je bilo realno u tom trenutku. Pavić je do kraja imao 2/5.

Sve u svemu, srebro je osvojeno. Trebali smo malo drugačije posložit momčad da bi napali zlato. Zašto nismo drugo je pitanje. Srebrenu Olimpijsku medalju imaju:

Pavić, Bijač, Burić, Bušlje, Macan, Lončar, Krapić, Sukno, Šetka, Bukić, Joković, Garcia i Petković. Uz vodstvo izbornika Tucka.

Statistika klikom na sliku: