SMISAO TURČINA U ČETIRI ČETVERCA

I dalje smo neporaženi – zvuči gotovo nevjerojatno. Tri utakmice u kvalifikacijama i dvije u glavnom turniru bez poraza. Evo nas upravo pred četvercima u utakmici protiv Elafita, ako pobijedimo na kaznene udarce, po prvi put u historiji Turčina, plasirat ćemo se u četvrtfinale Divlje lige. Regularni tijek utakmice je završio 6-6, a kazneni udarci će izravno odlučiti o putniku u posljednjih osam. Naime, Šeherezada je odustala od natjecanja, pa će se sve utakmice registrirati 5-0 u korist njihovih protivnika što znači da ćemo mi i Elafiti imati na kraju jednaki broj bodova, jer samo Najveće Čudo može Turčinu podariti bod u posljednjoj utakmici grupe protiv branitelja naslova Kamena Malog. Stoga su ovi četverci presudni – ako svladamo Elafite – ući ćemo u povijest kao najgora ekipa koja je ikada igrala u četvrtfinalu Divlje lige ne računajući nekoliko prvih, porodiljnih sezona. Tako su i na prvim Mundijalima u nogometu, nastupale samo one reprezentacije koju su mogle priuštiti avionsku kartu za Urugvaj – jer Montevideo, Bog te video – nije blizu.

 

 

 

ČETVERAC ZA ELAFITE – IZVOĐAČ MATEJ VUKOREP

Tisuće svjedoka pričalo je kako se u sudbonosnim situacijama – kad se čovjek suoči s nekom velikom prijetnjom, gubitkom života ili daljnjeg natjecanja u Divljoj ligi, svejedno – čitav život odvrti pred očima. I stvarno ti svjedoci ne lažu. Dok sam gledao kako lopta Vukorepa leti prema Turčinovom golu kojeg je branio b/a, sve je na trenutak stalo – kao da je netko pritisnuo pauzu. Evo me tu u Platu, u srcu Župe Dubrovačke, nakon točno dvadeset godina otkako sam debitirao u Divljoj ligi – koje li koincidencije, također u Župi – samo nešto zapadnije, u Mlinima. Gledam zaustavljenu loptu i čitav film mi se vrti pred očima – kako smo se nas par totalnih vaterpolskih nesposobnjakovića te 1994. godine, prije točno okruglih dvadeset godina, skupili i osnovali Špilju – ekipu koja je prvih par godina izazivala podsmijeh, ne samo na terenima diljem Županije, već i na onom domaćem. Prve utakmice koje smo gubili sa stotinu, tisuću razlike – bilo je to vrijeme kad je Tonči Vlašić razmišljao da ukine titulu za najboljeg strijelca – jer će najbolji strijelac biti onaj igrač koji je igrao protiv Špilje, pa je to nepravedno prema svim ostalim igračima koji neće imati tu priliku.

Bila je to Špilja predvođena Biletom, Maroletom, i drugima nesposobnjakovićima koji su tih godina ostali upamćeni kao jedini tim koji je legendarnog Suhu, u njegovim najboljim godinama, natjerao na riganje. Ne, ni slučajno, ako ste to pomislili, vaterpolskim umijećem, već onim alkoholnim – naime na utakmicu protiv KIKS-a u Mokošici igrači Špilje su došli mrtvi pjani. Utakmica se prvotno trebala igrati na nekom drugom terenu, ali vremenski uvjeti to nisu dopustili, pa se utakmica prebacila u Mokošici, a pošto smo mi u to vrijeme bili kao maloljetnici, organizatori su nam dali lovu za autobus. Mi smo, naravno, imali motore, a dobijenu lovu smo potrošili na pive. Toliko nam je tijekom utakmice smrdilo iz usta, da se Suha morao izrigati u Rijeku dubrovačku, inače zaštićenu kao posebni rezervat prirode.

Naravno da takva Špilja nije mogla ostvariti nikakav ozbiljniji rezultat – primjerice da uđe u četvrtfinale Divlje lige – pa je nezadovoljna Uprava počela te nesposobnjakoviće tjerat ili na klupu, ili iz kluba, jer je bilo očigledno da tamo gdje nastupaju igrači poput Maroleta, nema sreće.

U isto vrijeme kad Bile i Marole preuzimaju funkciju nošenja vode mlađima i boljima u momčadi, na Dančama se stvara nova ekipa – Turčin. Kao da se povijest ponavlja – i ta je ekipa sastavljena dobrim djelom od vaterpolskih nesposobnjakovića, koji nikad nisu trenirali taj sport, a bili su mladi i nadobudni, misleći da mogu.

Upravo u vrijeme dok Turčin započinje svoj put, Špilja 2002.godine, s Maroletom i Biletom daleko od sastava, osvaja Divlju ligu. Ego trip dvojice osnivača ne miruje – lako prodavaju priču neiskusnim momcima iz Turčina da su oni kvalitetni, a ovi, naravno nemaju vaterpolsko znanje da prepoznaju njihovo vaterpolsko neznanje, pa oduševljeno primaju otpatke Špilje misleći kako su napravili sjajan posao što su u svoje redove doveli osvajače Divlje lige. Doduše samo na papiru, ali ne i u bazenu.

Nisu samo Bile i Marole bili otpaci iz Špilje koji su završili u Turčina – bilo je tu i drugog vaterpolskog smeća  – skoro se na Turčinu mogao otvoriti Centar za gospodarenje otpadom koliko je tu bilo neupotrebljivog i odbačenog vaterpolskog materijala (izuzevši b/a).

Smeće iz Špilje i nesposobna mladost iz Turčina (osim nekoliko igrača koji su zaista dobri poput Ogsa, Pavleta, Božonea i nekih drugih) bili su odlična podloga da Turčin nastavi tamo gdje je Maroletova Špilja stala – da gubi utakmice, izaziva podsmijeh i da tjera najbolje igrače protivničkih ekipa na riganje, ali ne zbog vaterpolskog umijeća.

Međutim, taj Centar za gospodarenje otpadom, nevjerojatnim spletom kozmičkih okolnosti, sada u ustima drži bivšu vaterpolsku zvijezdu Juga, legendarnog Đura Musladina, i to bez pive.

Kako smo pobogu, do ovdje došli, leti mi glavom dok lopta Vukorepa stoji u zraku? Ako ovo prođemo, Turčinovo četvrtfinale naći će se među najvećim čudesima koja su se desila u povijesti planeta Zemlje – uz lijevi bok, bek, krilo, kako hoćete – uskrsnuća Lazara.

Ili ipak neće, jer se lopta, naposljetku – nakon što je čitavu vječnost, okruglih dvadeset godina stajala ukopana u platski zrak – zakotrljala u Turčinovu mrežu.

 

ČETVERAC ZA TURČIN – IZVOĐAČ B/A

A mogli su se četverci ni ne izvoditi. Turčin je cijelu utakmicu igrao sjajnu i discipliniranu obranu – da je nekom neupućenom sa strane moglo izgledati kako ti Dančari zaista znaju igrati igrača više i manje, kao da je pred njima poker-aparat, a ne vaterpolo utakmica  – iako 80% Turčinovih igrača doslovno nikad u životu nije odtreniralo takvu i sličnu taktičku postavku u bazenu. Također, i u napadu je Turčin izgledao kao da zna što radi – prebačaji, ubačaji, dupli pasevi, pick and roll, dodavanje u trk, pete, driblinzi, centaršutevi, udarci glavom – doduše bilo je tu i nekih promašaja, ali zar nije ni sam Lionel Messi, prije koji dan, u finalu Mundijala promašio za naslov?

Kako li je ovo samo moguće? Kako li je moguće da otpaci Špilje i ostali nesposobni Turci, bez ijednog suvislog treninga u nekoliko posljednjih godina, izgledaju kao da znaju vaterpolo? Čak je i sam trener Pop poslije utakmice izjavio da nije mogao vjerovati svojim očima kako je Turčin igrao dobro i disciplinirano. A kad trener ne vjeruje svojim očima gledajući sposobnost svoje momčadi, možete samo zamisliti o kakvom se Čudu radi, skoro kao da Ado od dvije ribice i jedne litre vina nahrani i naloče sve proždrljive Dančare, a dobro znamo kakvih tamo sve ima pjandura i gladnih.

Ili ipak neće biti moguće, jer vratar Elafita Vinko Brajević brani četverac b/a.

 

ČETVERAC ZA ELAFITE – IZVOĐAČ ĐURO MUSLADIN

Poraz se već pomalo nazire, jebiga trebat ćemo sad naći krivca. S obzirom da je riječ o vaterpolu, sudac se čini najidealniji kandidat. Pred sam kraj utakmice, sudac Dario Bojčić daje loptu Turčinu, čiji igrači hitaju u kontru, ali nitko od naših ne uspijeva izvesti prekršaj. Kao da je u pitanju sklapanje atomske bombe, a ne dodavanje prvom slobodnom suigraču. Bojčić, kako će nam kasnije pojasniti Pop i Braco, postupa u skladu s pravilima. Ako nitko nekoliko sekundi ne izvede loptu, ona se oduzima.

O jebemti ovaj sport, o jebemti ova(kva) pravila. Sve bi to bilo divno što je sudac postupio po vaterpolskim pravilima, da se Divlja liga uopće igra po – vaterpolskim pravilima. Naime, dok se u onom pravom vaterpolu, kazneni udarac izvodi s pet metara, u Divljoj ligi, to se radi s četiri. Dok se tamo može pucati iz faula, u Divljoj ligi je to zabranjeno i kažnjava se oduzimanjem lopte. Isto vrijedi i za pravilo kornera, i za mnoga druga – ali kako je Turčin osjetio na vlastitoj koži, po prvi i vjerojatno posljednji put u povijesti – lopta je nekoj ekipi oduzeta, jer je nisu izveli na vrijeme.

A da nam je Bojčić nije oduzeo, možda bismo iz kontre, poveli i osigurali prolaz. Ali to već spada u rubriku ‘Što bi bilo kad bi bilo’? Tako bismo isto mogli reći ‘Što bi bilo kad bi bilo da Turčin zna igrati vaterpolo?’ Bilo kako bilo – i bez Bileta – ovako smo primili gol i morali smo se spašavati u zadnjem napadu.

Jesmo u tome uspjeli, ali kako stvari stoje, izgubit ćemo na peterce, pardon četverce, jer vaterpolska Divlja liga, nevjerojatno, ali istinito,  ima drugačija pravila od vaterpola, samo izgleda da Bojo to ne zna.

Đuro ga zabija, b/a je opet nemoćan. Bile baci s tribine pivu, da mu puhnem u nos, da se barem još jednom, izriga.

Što bi Bile kad bi Bile da je Bile branio?

Ili bar pivu bacio?

 

ČETVERAC ZA TURČIN – IZVOĐAČ OGS

Ako ga Ogs promaši – bit će to kraj najluđe priče u povijesti Divlje lige – bajke koju bi, umjesto Tisuću i jedne noći,  majke pričale svojoj djeci diljem država sa polumjesecom i vaterpolskom loptom na zastavi. Priča bi počinjala riječima: ‘Bio jednom jedan Turčin’…Djeca bi im na to odgovorila: ‘Koji Turčin, je li naš tata?’, a majke bi objasnile: ‘Ne, sine, ovaj Turčin je puno luđi od tvog tate Turčina’.

Ali život nije bajka – u realnosti se sportske priče poput Turčinovog ulaska u četvrtfinale događaju jednom u povijesti čovječanstva – a ima bit da se to već ispunilo s Ivaniševićevim osvajanjem Wimbledona.

Život je, za razliku od bajke, često surov i okrutan – sirotinja u realnosti uvijek ostaje sirotinja, gladni teško postaju siti, a otpaci Špilje, u stvarnom životu, ne postaju vaterpolski igrači.

Život je, prilikom Ogijevog četverca još jednom pokazao da je takav – ispružio mu je ruku i zaustavio loptu, tik pred četvrfinale, tik pred vaterpolske anale. Tako je blizu Turčinu bio taj Montevideo, da smo na trenutak pomislili da nas je sam Alah video.

Ali jebiga, Alah je taj dan bio iz Gornjeg čela.

EPILOG

Duhovni učitelji uvijek govore kako je život, bez obzira na sve katastrofe i neprilike, savršen i da baš takav treba biti.

Teško je naći Smisao u riječima –  koje je Život, 5. kolovoza na plivalištu u Platu,  na sam Dan pobjede – preko poraza uputio vaterpolskoj ekipi s Danača: ‘Turčine, napuši se, znaš već čega’.

Nisam duhovni učitelj, pa ne znam jesam li u pravu, ali čini se da je Smisao ovog posrtanja ipak smislen – otpaci Špilje i drugi nesposobni Turci natjerali su Đura Musladina na riganje, i to bez pive.

Turčin, iako poražen, pokazao je da skup vaterpolskih neznalaca, ipak ne mora značiti da ekipa ne može igrati odličan vaterpolo. Bitna je samo pozitivna energija, a Turčin ju je uvijek imao. U takvoj atmosferi, smeće iz Špilje može postati upotrebljivi reciklirani otpad, a Lukša Benić skoro uzeti naslov najboljeg igrača Divlje lige.

Nismo ispisali bajku, ali mali Turčini će svejedno prije spavanja slušati majku. Ona će im tiho pričati o legendarnoj ekipi s Danača koja je ispala iz natjecanja bez ijednog poraza, ne računajući Kamen mali.

-Bio jednom jedan Turčin…

-Mama, je li to naš tata?

-Ne sine, to su bili Turci s Danača, koji nisu imali vaterpolsko znanje, ali bili su ekipa. Borili su se kao lavovi, ali ipak su ih pobili gusari s Elafita. Danas žive u srcima svih malih ljudi, koji nemaju talenta i sposobnosti postati veliki u nečemu, ali to ih ipak ne smeta u pohodu prema nečemu velikom.

Sinu će navrnuti suze dok majka bude pričala tužnu, ali u isto vrijeme i veselu priču o (ne)sposobnoj vaterpolo družini s Danača.

 

 

GLAVNI TURNIR, SKUPINA ‘A’, 2. KOLO

Turčin Danče – Elafiti 6:6

PLAT Sudac: Dario Bojčić.

TURČIN DANČE: Misla, Stijepo, Maro, b/a (1), Mark, Žex, Vlaho vrati se, Bena, Brena, Ogs (2), Bani (1), Marole (2), Boro. Treneri – Pop i Braco Pomoćni trener – El Presidente

ELAFITI: Vinko Brajević, Matej Vukorep (1), Đuro Musladin (2), Filip Gvozdenović, Ante Matijević, Ivo Palunko, Nikola Zelen (1), Renato Špilar, Lukša Đilović (1), Nikša Labaš (1), Marin Dobrojević, Vlaho Dobrojević, Dario Vuleša, Maro Cvjetković.

Četvrtine: 1:1, 2:2, 1:0, 2:3.

 

Četverci: 0:2/rezultat se uzima u obzir ukoliko momčadi na kraju natjecanja u skupini imaju isti bodovni učinak/, prva serija: 0:1 Matej Vukorep, 0:1 Andrija Martić (obrana Vinko Brajević), druga serija: 0:2 Đuro Musladin, 0:2 Hrvoje Ogresta (obrana Vinko Brajević), treća, posljednja serija se nije trebala izvoditi

 

2 komentara na “SMISAO TURČINA U ČETIRI ČETVERCA”

  1. jedan od, ako ne i najjači tekst na stranici. bar što se tiče vaterpola. svak čast marole.

    nakog što sam gotovo odustao od igre zbog manjka motiva nakon prošle sezone, ove godine sam baš guštao u nastupu u divljoj ligi. iako sam povećao kilažu za gotovo 20 % u odnosu na lni, iako sam nakon prošle, a prije početka ovogodišnje divlje lige preplivao ukupno 300 metara, dakle bio sam poptuno nespreman, baš sam guštao. sve dok nisam vidio bojčića u platu uoči utakmice. ali i ovu smo utakmicu odigrali pametno i dobro.

    detaljnija analiza nakon zadnjeg ovogodišnjeg nastupa protiv kamena malog.