Golmani bez granica; Šesta epizoda: Tomaž Lašič

Poštovanje svima, danas ćemo opet imati jednog od ponavljača. S današnjim gostom smo imali priliku razgovarati prije četiri godine kada smo u toku raznoraznih lockdowna napravili intervju povodom objavljivanja njegove knjige “The Love of Goalkeeping”. Naš današnji gost je svoj vaterpolo put započeo sa deset godina, igrajući za svoj rodni klub Triglav iz Kranja. Kasnije u svojoj karijeri je s Mladosti iz Zagreba osvojio nekoliko državnih naslova i dvije titule Lige prvaka. Nakon preseljenja u Australiju početkom 90-ih, osvaja nekoliko nacionalnih naslova s Fremantle Marinersima. Između 1984. i 2000. godine predstavljao je bivšu Jugoslaviju, Sloveniju i Australiju na najvišim razinama reprezentativnog vaterpolo natjecanja. Nakon završetka svoje aktivne golmanske karijere započinje raditi kao trener. Trenirao je ekipe u Australskoj nacionalnoj vaterpolskoj ligi, bio glavni trener ženskog vaterpolo programa u Zapadnoaustralskom institutu za sport, te je kao trener vratara pomagao raznim muškim i ženskim australskim olimpijskim ekipama. Dok nije zauzet profesionalnim pedagoškim radom kao mentor školskim učiteljima, vodi Goalie Power – vrlo uspješnu ‘školu’ za vratare i trenere vratara diljem Australije i svijeta. Dame i gospodo, golmani i golmanice, gospodin Tomaž Lašič.

Tomo: Poštovanje Tomaž i dobro nam došao još jednom. Napisao si jednu knjigu o golmanima i na engleski preveo jednu od legendarnijih knjiga, ne samo o vaterpolo golmanima, nego o vaterpolu općenito, “Vratar u vaterpolu” autora gospodina Zorana Kačića. U pripremi za naš prvi intervju smo pričali o tome koliko su zapravo zahtjevni prijevodi na druge jezike, te kako nije samo do doslovnog prijevoda individualnih riječi nego, uz to, još se i mora paziti da se prevede točna autorova misao. Od tog našeg razgovora pa do danas započela je, amo to tako nazvati, AI revolucija. Kako ti, iz perspektive nekoga tko je i objavljivao i prevodio knjige, gledaš na sve što AI kao neki moderni alat, donosi sa sobom? Je li možda i ti planiraš prevesti svoju knjigu na sve svjetske postojeće jezike?

Tomaž: ‘Timing’ tvog pitanja je stvarno perfektan Tomo. Baš sam se prije nekoliko dana za vrijeme vrlo kratkog boravka u Splitu vidio sa Zoranom i on mi se još jednom zahvalio na shvaćanju i par navrata čak, po njemu, i poboljšanju teksta mojim prijevodom. Ali da znaš, taj je prijevod bio samo prvi ‘draft’ kojeg sam poslao Kaći da vidim je li sve u redu a on je to objavio onako iz prve, bez mahanja, hehe… Ja sam se zgrozio jer ima hrpa grešaka ali mi je ujedno naravno jako drago što se knjiga tim putem eto raširila svijetom a sad te greške nemaju veze. Ma perfekcionista vratarski … E sad da sam je stavio u ChatGPT dvadesetak godina kasnije, to bi se naravno sve prevelo u tren. Bilo bi jedno 90-ak posto točno i razumljivo ali bi, bez recenzije naravno, isto bilo takvih gluposti da svatko tko imalo zna vaterpolo i nekakav žargon našeg sporta odmah vidio da se radi o AI prijevodu i da osoba koja je to objavila ili nema pojma ili je jako nemarna. Što se tiče moje knjige, dobio sam ponude da se knjiga prevede na francuski, slovenski, japanski, čak i češki ali eto za sada ostaje samo na engleskom. Pošto je e-izdanje sada besplatno i dostupno svima, može netko slobodno prebaciti na bilo koji jezik (i bilo bi mi jako drago) ali se nadam da ni AI ni ta osoba ne napravi previše gluposti ili da se izgubi originalna misao ili da ja kao autor ispadnem kao neznalica. Ali to je van moje kontrole zato se o tome nimalo ne brinem.

Tomo: “Uz svoje sportsko iskustvo, Tomaž ima magistarski istraživački stupanj u obrazovanju, svom dugovremenom profesionalnom polju, i proveo je dva desetljeća radeći kao srednjoškolski profesor, vođa tima, akademski istraživač i pisac u sociologiji obrazovanja, obrazovni trener i mentor kolegama učiteljima. Ovo iskustvo dodaje značajnu dimenziju i dubinu ovoj knjizi povezanoj sa sportom.” – Taj sam citat o tebi kopirao iz engleske verzije tvoje knjige “The Love of Goalkeeping” i na njemačkom pitao ChatGPT da prevede ovaj tvoj tekst na hrvatski jezik 😀 Kao netko tko radi u obrazovanju, uz pojavu AI tehnologije, tvoje razmišljanje o tome kako ćemo gledati na akademsko obrazovanje i sportsko treniranje kroz sljedećih 10-20 godina? Ne govorim o ovoj trenutnoj generaciji 17-25 godišnjaka kojoj je tokom odrastanja cijeli svijet bio na dlanu. Govorim o današnjim desetogodišnjacima/desetogodišnjakinjama koji tek započinju svoja akademska i sportska putovanja, te koji će imati alat pored kojeg će mobiteli djelovati kao nešto iz kamenog doba. Iz perspektive edukatora, kako pristupiti ovoj novoj nadolazećoj AI generaciji djece?

Tomaž: Još jedno odlično pitanje Tomo ali sa skoro nemogućim konkretnim odgovorom. Zamisli vraćamo se za tren negdje oko prolaza u ovo tisućljeće, a govorimo o internetu kako će promijeniti stvari za klince koji dolaze. Ne bi nam se sanjalo kako klinci pa i mi svi danas možemo komunicirati, dijeliti, vidjeti … Sve to OK ali se brzina kojom ljudi učimo kao živa bića nije promijenila. Promijenili su se alati i s time očekivanja da se informacije prenose brže, bolje, na kraju krajeva jeftinije (vrlo važno kada političari određuju koliko će novca kuda). Ali to je u stvari samo ne stvorilo nego ubrzalo po mom mišljenju ponekad tužno pa i katastrofalno izjednačavanje informacije sa znanjem. Informacija se dijeli momentalno ali da se stvori znanje, da se nauči i dobro internalizira nešto do nekakvog visokog nivoa, trebat će i dalje i vremena, truda a često i novca. Ali se sa novim se alatima brže i bolje blefira, haha … Kao i internet do sada, AI će omogućiti slijedeći nivo kreacije i širenja mišljenja i ideja. Ja nisam nimalo protiv toga ali stvar je u ‘filteru’ kvalitete. Najbolji se filter stvara ne brzim odgovorima nego pitanjima koja postavljamo. Ili kao što je rekao pokojni šef Applea Steve Jobs: Zamijenio bih svu svoju tehnologiju za jedno poslijepodne sa Sokratom. Znači – naučimo djecu da postavljaju dobra, zanimljiva pitanja i razvijaju svoje sposobnosti recenzije i kritike.

Tomo: Na youtube kanalu sam ti vidio neka videa od prije 15 godina, a i pisao si bio neki blog isto prije više od 10 godina. Bio si već u toku i onda. Izvini što ti ovako formuliram pitanje, ali kako ti sa godinama uspijevaš sam sebe natjerati u praćenju novih tehnologija i trendova?

Tomaž: Da, ja sam odavno ‘early adopter’ novih tehnologija i pristupa jer mi je jednostavno interesantno. Ali uvijek, uvijek to radim sa kritičnim postavom ‘na koji način taj neki novi alat pomaže ili meni ili nekom drugom da budemo bolji DO sebe i drugih?’. Mislim da sam vidio dosta tih ‘najnovijih’ tehnologija i obećanja i u sportu i u edukaciji da budem evo malo skeptičan ali istovremeno nisam nikad izgubio pomalo dječačku fascinaciju sa novim tehnologijama i novim putevima što nam mijenjaju život. Nije život lakši nego je jednostavno drugačiji a time se hoćeš-nećeš moramo pomiriti svi.

Tomo: Kakav je bio tvoj prijelaz iz Slovenije u Mladost? Je li to za tebe bio prvi neki veliki, u sportskom smislu, kulturološki šok? Kolika je bila razlika u kvaliteti između ta dva vaterpolo svijeta?

Tomaž: Pa nije tada to bio nekakav ogroman šok. Bio sam tada već u juniorskoj reprezentaciji nekada stvarno moćne stare Juge, Triglav je stalno bio između prve i druge lige i tradicionalno najjači vaterpolo centar Slovenije. Nije svakako bila mala stvar da mali 17-godišnjak iz Kranja brani za Mladost, ali eto, ja sam jednostavno igrao i na svakoj utakmici pokušao dokazati povjerenje jednog slavnog kluba u mene. Bio sam naravno totalno naivan do nekih stvari, ali sam dosta brzo shvatio kako stvari stoje u takvoj sredini. Nije bilo sve lako, ali mogu reći da mi je prijelaz u Mladost stvarno otvorio oči i vrata u vaterpolskom i životnom smislu i da nikada nisam zažalio odluke da igram u Zagrebu. U dijelu sam srca još uvijek, i ostat ću, mladostaš.

Tomo: Malo pomalo sve veći i veći broj vaterpolskog sadržaja se počinje stvarati na internetu. Koliko ovakva “uradi sam” videa i Instagram-savjeti pomažu novijim generacijama, i da li ta videa mogu nekom djetetu nadomjestiti neko znanje koje inače ne bi usvojio ako ima nekvalitetnog, ili nezainteresiranog, trenera, pa možda čak i učitelja u školi, ili profesora na fakultetu? Koliko bi možda tebi takva videa značila da si ih mogao gledati dok si sa 12-13 godina branio za Triglav u Sloveniji? (no offence Triglav)

Tomaž: Ma to je super da se može puno više toga i vidjeti i pratiti, i druge pa i sebe. Ja sam recimo u sklopu evo tog mog Goalie Powera nedavno na YouTube objavio nekakav video osnova vratarstva (link), od rada nogu, do osnovnog položaja itd. Napravio sam to da mi klinci s kojima radim u svakom trenutku znaju i mogu pogledati te osnove koje na treninzima samo uvježbavamo i razvijamo. A imaju informaciju onda ne samo oni, pa i možda njihovi treneri po klubovima ili netko na drugom kraju svijeta, ne samo što da rade na treningu nego i zašto to rade. Ima na internetu puno videa raznih vježbi, ali su te većinom bez konteksta, stupnja razvoja vratara, znači samo informacija koje znanje dapače može pretvoriti u nešto korisno, a neznanje u nešto čak i štetno. Ja sam na svoje oči vidio tipa koji je ‘ubijao’ i doslovno ozljeđivao mlađe kadete sa teškim medicinkama i nekim čudnim stavom jer je ‘on to vidio na YouTube’.

A da ustvari odgovorim na tvoje pitanje – nisam ja sebe vidio na golu dok nisam prešao u Mladost. Isto tako, bez ikakvog YouTubea i videa, znao sam ili bolje rečeno sanjao, vizualizirao kako izgleda dobar golman na golu. Gledao sam utakmice ili uživo ili na televiziji prije i video kazeta (jesam star, hehe). Sjećam se recimo sati i sati provedenih gledajući reprezentacije Juge i Kube prije olimpijade u Los Angelesu 1984 na pripremama u Kranju i znajući u detalje kako se recimo Krivi (Milorad Krivokapić) ili odlični kubanski vratar kreću, skaču, razlikuju. Da sam vidio sebe na nekom videu, ne znam iskreno kako bih odreagirao, a znajući sebe, vjerojatno bih htio napraviti nešto više, brže. Znači, tehnologija bi jeste pomogla ali je stvar motivacije i … evo opet, znanja.

Tomo: Od nedavno postoji sve više i više vaterpolskih kampova koje uglavnom organiziraju, ili su dio projekta, još uvijek aktualni igrači koji imaju neki renome i vrijednost unutar vaterpola. Imaš i ti svoj golmanski kamp. U tvoje, a možemo reći i u moje, vrijeme takvih kampova je bilo jako malo. Ako ih je uopće i bilo. Da li misliš da će u budućnosti nekakvi vaterpolo kampovi možda postati i esencijalni u proizvodnji budućih, usudio bih se čak i reći, reprezentativaca?

Tomaž: Evo opet sam u principu ‘za’ te kampove. Naš je predivni sport toliko mali, u svjetskim mjerilima, da svako pozitivno iskustvo, što kampovi uglavnom jesu ako su dobro organizirani, koristi svima. Ali mislim da nije neko veliko otkriće da svaki veliki igrač ili vratar nije automatski i dobar trener, objašnjivač, motivator, animator, organizator itd. Treba što bi vi Dalmatinci rekli ‘imat mota’ za to. Dobri su kampovi jedna koncentracija toga što recimo djeca koja rastu u rekoh bih idealnim sredinama kao Dubrovnik i recimo neki Cavtat, pa puno mjesta u Mađarskoj imaju nadohvat ruke svaki dan. Španjolci imaju odličan i pametan sistem tih kampova na kojima za svakoga ima mjesta ali se tu razvija i kvaliteta i one prepotrebne ‘zvijezde u očima’ dječaka i djevojčica koji dođu.

Što se ‘mog’ kampa tiče – meni je više stalo do toga da razvijam ljude koji znaju da rade s vratarima nego same vratare. Nije sad da ne volim rad s vratarima, dapače obožavam ga. Ali mislim da kao sport moramo razviti kapacitet i broj ljudi koji dobro rade sa vratarima kao što to rade u drugim sportovima. Pisanje i istraživanje za moju knjigu ‘The Love of Goalkeeping: Many Sports, One Love’ koja znaš da se bavi pitanjem: što je slično vratarima u različitim sportovima? mi je otvorilo oči koliko mi u tom vaterpolu možemo naučit i medjusobno i sa i od drugih sportova. Tako da je meni jedan san da se organizira neki kamp, seminar, konferencija o vratarima gdje možemo popričati, pitati i razviti dalje rad specifično sa vaterpolo vratarima.

Tomo: Koji su sve bili razlozi tvoga prijelaza iz Mladosti u Australiju početkom 90-ih? Osim nastale situacije povodom raspada prijašnje države, što te još natjeralo da odeš sve do Australije? Jesi li samoinicijativno nešto tražio, ili te netko zvao i ponudio ti neku priliku? Jesi li dole otišao kao netko tko je osvojio Ligu prvaka i igrao na najvećem vaterpolo nivou, ili se na tebe gledalo kao na samo još jednog igrača iz Europe? Kako sada, 30 godina nakon, gledaš na tu odluku?

Tomaž: U Australiju me natjerala želja za drukčijim životom. Nije nužno boljim nego drukčijim. Kada sam odlazio, gotovo su mi svi rekli sa sam lud, da odlazim baš kada mi profesionalna karijera stvarno počinje da blista, na rubu stvarno odličnog, za te dane, novog ugovora, medija… Stvarno sam otišao ‘na vrhuncu’ kada smo uz Ligu prvaka uzeli i prvo prvenstvo Hrvatske nakon legendarne borbe sa Jadranom, prepune Save i Zvončaca, a ja neki od najboljih pojedinaca ekipe … da bih nakon doslovno tjedan dana radio kao banjin na jednom bazenu i plaćao (najozbiljnije!) sebi ulaz na neki drugi bazen da bih mogao trenirati kao moji suigrači i to na drugoj strani planete. To je bio puno veći šok nego onaj prijelaz iz Triglava u Mladost. Ali malo pomalo, uz dosta napora, strpljivosti, adaptacije nekih osnovnih razmišljanja pa i sreće koji put, došao sam 1995. do državljanstva i prvog nastupa za reprezentaciju Australije. Prvi mi je turnir bio, sjećam se, u Kaliforniji, a prvo smo igrali protiv – Hrvatske! A tamo sve moji bivši suigrači, prijatelji stari … Odemo mi na piće poslije te utakmice i veli mi Sine Školneković: “Ti si od svih nas najpametnije napravio.” Ja sam si stvorio jedan ozbiljan i stabilan život uz vaterpolo i mogu to reći, ne žalim se. A sve od odlaska u Mladost iz Kranja, ja sam svugdje bio ‘stranac’ pa sam vrlo rano shvatio da moram biti ne samo bolji nego puno bolji od ‘lokalaca’ da bih stao na gol i dobio povjerenje. Kako mi je to otežalo dosta stvari, s druge strane me poticalo na bolji rad. Ying i yang sporta i života, hehe …

Tomo: Imao si čast/priliku/mogućnost/želju da nastupaš za tri različite reprezentacije. Je li ti bila ikakva razlika kada si počeo braniti za Slovensku vaterpolo reprezentaciju nakon što si već 6-7 godina branio za Jugoslaviju? I kako si se osjećao kada si poslije branio za vaterpolo reprezentaciju Australije?

Tomaž: Za svaku mi je zemlju bilo čast igrati. Da, branio sam za Jugu i osvajao medalje puno godina po kadetskim i juniorskim reprezentacijama s vršnjacima kao što su Ivica Tucak, Davor Erjavec, Joško Kreković, braća Udovičić, Viktor Jelenić, Vaso Subotić, pokojni Dušan Popović da ne nabrajam dalje. Sve imena u vaterpolu, predvođeni prvo Nikolom Stamenićem u juniorskoj, a na kratko vrijeme prije raspada Juge i Ratkom Rudićem u seniorskoj reprezentaciji. Za Sloveniju sam ustvari odigrao samo dvije, više manje ‘revijalne’ utakmice, ali prvu u povijesti neovisne Slovenije, protiv Austrije u Kranju. Još danas se sjećam krcatog bazena, himne i ponosa. Zvali su me Slovenci i dalje da branim za njih, ali je Australija tada bila jednostavno predaleka. A 1995. sam sa ponosom zapjevao australsku himnu zemlji, koja me ja primila i omogućila taj drukčiji život i poglede. Lijepa ali i malo divlja vremena, stvarno.

Tomo: U današnjem korporativnom svijetu kojeg vaterpolo sve više postaje dijelom, CV (životopis) je bitan u pronalasku novog zaposlenja. Da li je dobro za trenera malo zujati okolo i učiti od drugih trenera i trenirati druge klubove i reprezentacije? Danas je u vaterpolu puno lakše zujati nego prije 30 godina kada si ti odzujao u Australiju haha. Što misliš kako će ta kultura sve većeg trenerskog zujanja u vaterpolo svijetu imati odraza na vaterpolo i na klubove? Je li dobra velika fluktuacija trenera kroz jedan klub i kakve sve posljedice to može imati na same klubove?

Tomaž: Svakako je dobro učiti, to kao prvo. Čak i da radiš sa nekim koji nema pojma, naučiš to što onda ne smiješ raditi sam. A to što sada ima veći broj trenera, kao i igrača, u cirkulaciji ima svoje dobre i loše strane. Dobro je to što se omogući, ne naravno garantira, veća inovacija, ideje i raznovrsnost pogleda svijetom. Loša je ta opasnost da svakim novim trenerom, pogotovo ako dolaze iz vrlo različitih ‘škola’, započne ‘novi sistem’, koji onda treba objasniti, prihvatiti itd. Puno promjena može jako brzo napraviti to da nestaje ona super važna kohezija unutar ekipe i samog kluba ako nije vođen dugoročno i mudro. A po čemu se zna dobar trener ili igrač? Rezultati su naravno najlakši kriterij ali to je daleko od svega. Dobar trener recimo stvori odličnu radnu atmosferu ili da priliku nekom mladom igraču koji će tek procvjetati za nekoliko godina ili napravi stotinu drugih stvari koja nisu odmah vidljiva po rezultatima na tabeli. A isključivo semaforski rezultati i titule su najčešće gorivo za pokrete tog sve kraćeg i kraćeg ringišpila sponzora i novca, zato dosta puta u vaterpolu donose najvažnije odluke ljudi koji ili nemaju pojma o vaterpolu ili ih samo zanima što brže i bilo kojim putem doći do blještavih naslovnih strana.