Grande Xavi Garcia

Iznenada, tijekom priprema za Olimpijske igre Xavi Garcia objavio je kraj igračke karijere u Tokiju. Odigrao je zadnje utakmice daleko od nas, otišao doma u Barcelonu i ostavio nas malo nespremne za takav rasplet. Stoga, nije bilo druge nego potegnuti u prijestolnicu Katalonije i malo porazgovarati s velikim Xavijem.

S 37 godina na leđima, ovog ljeta, Xavi Garcia završio je svoju veliku igračku karijeru. Jedan je od najuspješnijih igrača, a osim toga iznimno simpatičan i uvijek nasmijan čovjek. Igrao je zadnjih 11 godina svoje karijere u Hrvatskoj; prvo u Primorju 5 godina, pa u Juga 6 gdje je bio i kapetan momčadi zadnje 3 sezone. Bezbroj je velikih utakmica, poteza i trofeja skupio tijekom svoje dugačke karijere.

Nije bilo druge, nego potegnuti do Barcelone, popiti pivu s Xavijem i zaokružiti jednu veliku karijeru.

  • Puno pozdrava Xavi. Evo došao sam u Barcelonu, tvoj grad. Kako se vratiti doma nakon toliko, punih 11 godina života prvo u Rijeci pa onda u Dubrovniku?

Mi smo stvarno mislili da ćemo ostati u Hrvatskoj. To je bila najrealnija opcija. Djeca su, najmlađa se i rodila u Hrvatskoj, druga je došla sa 6 mjeseci i najstarija je imala 5 godina. I cijeli život su živjele u Hrvatskoj. Naravno, dok smo bili u Rijeci nije bio plan ostati u Hrvatskoj, ali smo tamo bili 5 godina i bilo nam je odlično. Tu smo vidjeli kako je Hrvatska dobra zemlja i kako su ljudi otvoreni. Kad god smo imali neki problem, a u početku ti uvijek treba više pomoć, uvijek, baš uvijek nam su nam svi pomagali. To nam je jako olakšalo život. Poslije, kada smo se preselili dole, u Dubrovnik, to je već bio nekakav kontinuitet života u Hrvatskoj. I tu klubu, u Jugu, sam počeo osjećati da ćemo možda ostati i nakon igračke karijere. Plan u klubu je bio da ostanem, a i ja sam isto to htio. Mislio sam igrati još jednu godinu, ali na kraju pričao sam s klubom. Na kraju, otvorila mi se ova opcija, ne povratka u Barcelonu, nego da dođem u moj prvi klub. Nije bilo lako odlučiti, nismo spavali dosta vremena, ali smo se ipak odlučili vratiti doma. Ne znam je li to najbolja, ali je dobra opcija. Moram reći da moram biti sretan što sam mogao izabrati, jer kad sportaš završi karijeru uvijek ima problem, što ću raditi sutra. Imao sam baš dobre opcije i ne želim misliti da sam pogriješio, ali znam iako nije bilo lako odlučiti da nam je ovdje dobro i da smo sretni.

  • Spomenuo si kćeri, kako su one prihvatile odlazak iz Dubrovnika, jasno, dolazili ste svake godine u Barcelonu, ali ipak one su ipak praktički čitav svoj život živjele u Hrvatskoj?

Da, kako sam rekao. Kad smo se odlučili i kad smo rekli djeci, bilo je točno tjedan dana prije nego što smo i inače trebali otputovati na godišnji odmor u Barcelonu. Najmlađa naravno nije ni skužila što je to vratiti se doma jer je ljeto i ide se u Barcelonu, to je to. Elsa je bila malo tužna. A najstarija, ona ima 15 godina, počela je već srednju školu u Dubrovniku. Mijenjala je školu, prijateljice su joj u Dubrovniku. Njoj je baš teško bilo, ali ona je i razumjela, ima 15  godina i shvaća da u životu sportaša nikad ne znaš gdje ćeš biti sutra. Imala je tjedan dana za pozdraviti se sa svima, ali i dalje ima kontakte s prijateljicama, još je u grupi od škole, svaki dan priča s prijateljima i prijateljicama iz Dubrovnika. Mi i želimo da i dalje ima te kontakte, ne želimo da zaborave gdje smo živjeli 11 godina. Jer smo svi mi bili sretni što smo imali tu priliku i živjeli tamo.

  • Čitali smo da si se osim povratka u svoj Grad, vratio i u svoj matični klub što si i sam rekao. Nakon 21 godine opet si dio kluba Horta. Nismo baš najbolje shvatili koja ti je točno funkcija i zadaci u klubu?

Koja je moja funkcija i zadaci, ovo je dobro pitanje jer još ni ja ne znam, haha. Moja funkcija u klubu, u biti može se reći da imam dvije funkcije. Jedna je pomagati i naučiti kako klub funkcionira. Blizu sam predsjednika i dopredsjednika. Klub ima 4.000 članova i nije jednostavno. Vidio si kako je velik klub. A druga funkcija je vezana za plivanje i vaterpolo, ja sam obično popodne na bazenu s njima i probao sam napraviti jedan program, zajedno s trenerima, kako želimo da svaka kategorija radi. Napravili smo za muške i za žene. Imamo u svakoj kategoriji obje ekipe. Napravili smo program treninga za svaki tjedan. Nije to koja vježba, koliko metara moraju preplivati. Nego, ako recimo treniraju 10 sati ovaj tjedan, plan je da plivaju 4 sata, 2 sata rade tehniku, 40 minuta šutiranje itd… Uzeli smo za svaku kategoriju u obzir raspored treninga, koliko mjesta imaju na bazenu. Pa npr. ponedjeljak moraš prvo sat vremena plivati, pa pola sata radiš vježbe, znaš. I onda sam s njima na bazenu. I ja ne korigiram djecu, nego trenere jer važno je da oni sve to znaju jer oni su svaki dan s djecom. Imamo mi u klubu i koordinatora koji je zadužen za raspored i takve stvari, a ja sam zadužen za ovaj stručni dio.

  • Možeš li nam malo približiti taj klub. Sada se nalazimo na klupskom bazenu. Počeli smo lani malo pratiti Hortu jer je tu došao naš Cukrov. Nedavno ste osvojili katalonski kup za klubove iz „primera division“ i to je prvi trofej u povijesti. Koliko je klub star, kako funkcionira, koje su ambicije?

Klub ima skoro 70 godina, osnovan je 1953. godine. U klubu imamo 5 sportova; plivanje, vaterpolo, košarka, dvoranski hokej i rolanje. Vaterpolska momčad je u drugom rangu natjecanja. Sada smo osvojili katalonski kup. Igra se jedan kup za klubove iz prve lige, a drugi kup za klubove iz druge i treće lige. Da, Cukrov, Cuki je ovdje. Ovu sezonu igra fantastično i jedan je od najboljih igrača. Dominantan je na dva metra. Prošle godine kad je došao, Leu je bilo teško u startu. Ali završio je sezonu baš dobro. Sretan je i sad kad pričam s njim vidim da mu je super ovdje. Lakše mu je jer je cijela ekipa skoro ista generacija i imaju super atmosferu. Naša ambicija je ući i biti u prvoj ligi. Sljedeću godinu ili za pet godina. Zadnjih 10-20 godina, uvijek kad smo imali opciju ulaska u prvu ligu, nismo htjeli jer smo bili svjesni da će to biti samo jedna sezona i odmah nazad u drugu ligu. A sad želimo biti u prvoj ligi i ostati.

  • Cukrov je tu već drugu godinu, a sada je došao i Radić koji igra u jačem klubu u Mediteraneiju. Mogu li oni i kroz ova dva kluba razviti svoju vaterpolsku karijeru?

Naravno. Oni su došli ovdje studirati, ali htjeli su i igrati vaterpolo. Za Roberta smo našli klub u prvoj ligi i mislim da na svojoj poziciji on može i igra dobro. Za Lea smo odlučili da je bolje da počne u drugoj ligi jer je bio i još je mlad jer pozicija centra je drugačija od vanjskog igrača i treba više vremena. Kako sam već rekao, ovaj početak sezone igra fantastično. Ako bude ovako igrao cijelu godinu, ne znam hoćemo li ga moći zadržati ovdje u Horti. Ali, ja ću biti prvi, ako budem mislio da ovdje ne može više ništa naučiti, ja ću biti prvi koji će mu reći da mu je vrijeme za odlazak i pomoći ću mu da nađe novi klub. Ne želim da ostane ovdje, nego da napreduje. I ovo ljeto smo pričali o njegovom rastu kao igrača i kako će završiti na boljem nivou. To je naš cilj.

  • Poslali smo vam sad i Elvisa u Barcelonetu, tako da je formirana prava mala kolonija Jugaša ovdje u Barceloni?

Haha, da. Vidio sam se s Elvisom. Baš na našem bazenu se igrao ove godine Španjolski super kup što je prvi Elvisov trofej ovdje. Ok, igrao je prije, mislim točno sedam dan ranije, osvojio je i Katalonski kup, ali taj prvi Španjolski trofej bio je ovdje na našem bazenu. Zafrkavao sam se s njim, da sam mu organizirao to ovdje jer je iz Dubrovnika pa da se bar malo osjeća kao doma. Bila je to jasno zafrkancija, ali osvojili su ovdje na našem bazenu. Išao sam gledati utakmicu protiv Jadrana u Ligi prvaka. Elvis je super trener i naravno, znam da mu je ovdje u Barceloni dobro i nadam se da će imati dobre rezultate s Barcelonetom

  • U Kataloniji je velika većina španjolskog vaterpola. Koliko otprilike klubova imate u Kataloniji i koliko se djece bavi vaterpolom, ako možeš povući i neke usporedbe s Hrvatskom.

Kako bih rekao, recimo 80% ljudi koji igraju vaterpolo u Španjolskoj su ovdje. Gledajući viši nivo, to je i više, negdje 90%. U prvoj ligi od 12 ekipa, 9 su iz Katalonije. Onda imamo jednu iz Madrida, jednu iz Pamplone i jednu s Kanara.  I te tri ekipe su u zadnjih 5 pozicija na tablici. Znači u prvih 8, 7 je iz Katalonije. U ženskoj ligi mislim da su 4 ekipe izvan Katalonije.

Ne znam točno koliko se djece bavi vaterpolom, ali ovdje je to mali sport i ne igra puno ljudi vaterpolo. Šteta.

Xavi još uvijek drži rekorde na 50 m kraul s vremenom 31.76 i 100 m kraul s vremenom 1.07.95 za 10 odnosno 11 godina
  • Španjolska je zadnjih godina ponovno gradi veliku generaciju, Granados, Munarriz, Tahull, Sanahuja, Aguirre svi oni jesu i tek će biti top zvijezde u vaterpolu. Što očekujete od njih, mogu li dosegnuti zlatnu Estiarteovu, Rollanovu generaciju iz 90tih? Ili će otići više u smjeru generacije vas, Perronea i Moline koji ipak niste kroz Španjolsku reprezentaciju dosegnuli taj nivo zlatnih olimpijskih i svjetskih medalja.

To nikad ne znaš. Ova ekipa imat će dobre rezultate, ali pitanje koliko dobre. Generacija Estiartea i Rollana mijenjala je Španjolski vaterpolo. Oni su osvojili Olimpijadu, bili drugi pa i dva puta svjetski prvaci. Bolje je za Španjolsku da ne misli da moraju biti kao oni nego moraju ići korak po korak. Mislim da iduće godine kada je Svjetsko prvenstvo i Europsko u Splitu su jedan od favorita. Definitivno. Puno ekipa je dosta mijenjalo, Hrvatska, Srbija, Mađarska i Italija. Svi oni su mijenjali puno glavnih igrača. A Španjolska i Grčka su jedini koji su ostali iste ekipe i mislim da su oni favoriti za osvojiti iduće godine. Mislim da će se do iduće Olimpijade na svakom natjecanju boriti za zlato.

  • Moramo istaknuti da su Estiarte i ostali imali tu sreću da igraju u doba kada je Barcelona organizirala Olimpijske igre pa je sigurno i to umnogome utjecalo i na razvoj vaterpola u to doba?

Olimpijada u Barceloni je promijenila puno stvari. Prva stvar koja se promijenila je grad. Barcelona kao grad prije olimpijade je kompletno drugi grad u odnosu na poslije Olimpijade. Kao i svaki grad kad organizira Olimpijske igre uložilo se jako puno novaca i kompletno se promijenio kako se kaže za 180 stupnjeva. Tako se uložilo jako puno novaca u sport i dosta sportova je napredovalo. Tako je bilo i u vaterpolu. Naravno, moraš imati i kvalitetu, ali naravno da je to što su igrali olimpijadu doma da je toj generaciji dosta pomoglo.

  • Kakve su vaše ambicije za daljnji ostanak u vaterpolu. Svakako se nadamo da ćete ostati još jako dugo u ovom sportu. Je li Horta samo prvi korak? Tu ste i kao igrač krenuli i dosegli najviše razine u drugim klubovima.

Sad ne mislim kakav će biti moj život u budućnosti. Znam da mi je Horta dala ovu priliku. To mi je sad najvažnije i baš mi je drago da su mislili na mene nakon toliko puno godina. Sada vidim budućnost samo ovdje. Želim vratiti bar malo onoga što su oni meni dali, želim pomoći ne toliko prvoj ekipi, nego moj cilj su mlađe kategorije, djeca. Mi smo klub gdje i prva ekipa živi 80-90% od djece.

  • Možda se jednog dana vratite i u Hrvatsku kao trener ili u nekom drugom svojstvu rada u vaterpolu?

Nikad naravno ne možeš reći ne, haha. Kad sam bio dijete sigurno nisam mislio da ću 11 godina živjeti u Hrvatskoj. Tako da ne mogu reći ne. Posebice kad znam kako je dobar život u Hrvatskoj. Ali moj plan sad nije da se vratim. Neka djeca bar malo odrastu, haha. Još jedna promjena…

kompleks bazena U.E. Horte
  • Vratimo se malo na kraj igračke karijere. Nekako naprasno ste objavili taj kraj, usred priprema za Tokio? Je li to bila neka iznenadna odluka, ili ste tek tada prelomili da je dosta, ili je nešto treće u pitanju?

Poslije final8, dva dana poslije sjeo sam s klubom. Pričali smo, imao sam i ovu opciju ovdje. Jug mi je dao opciju da ostanem u Dubrovniku. Kako sam već rekao, zamolio sam 10 dana da razmislim i odlučim. Tada su i počele pripreme s reprezentacijom. I kad sam odlučio, znao sam da će u Tokiju biti moja zadnja utakmica. Tužan sam što moja zadnja utakmica nije bila za Jug i teško mi je da nisam mogao igrati s publikom. Jebiga, 6 godina tamo, jako puno dobrih stvari smo doživjeli. I to mi je na kraju falilo, ali tako je u životu.

  • Igrali ste u Jugu 6 godina, bili kapetan zadnje 3, i završili karijeru kao kapetan Juga. Nekako nam se čini da je taj kraj malo bezvezno odrađen. Mogao se završetak karijere i prije objaviti. Ako ne već na početku sezone, a ono bar prije finalne serije protiv Mladosti, pa da se malo i medijski piše o vašim zadnjim utakmicama u kapici Juga.

Da, slažem se. Ali tako se dogodilo i ne možemo to sad promijeniti. I kako sam već rekao, baš mi je falilo odigrati zadnju utakmicu s kapicom Juga. Kao kapetan i s publikom. Ako ćemo imati opciju, vratit se i napraviti nešto u Dubrovniku.

  • To bi bilo odlično. Kako vi gledate na Jug kao klub. Mi smo subjektivni, mi Dančari smo ga i osnovali. Vi ste bili dio kluba dosta dugo, prvi kapetan stranac u povijesti. Iz vaše perspektive, kako bi opisali Jug? I objašnjenje ovog stranac, nama je recimo i Smodlaka stranac jer nije ponikao u Dubrovniku 🙂

Onda nisam prvi kapetan stranac, hahaha. Bila su već dva igrača kapetani koji nisu iz Dubrovnika. Ponosan sam, ponosan sam što sam igrao u Jugu. Za mene je Jug, ako ne najveći, a onda jedan od najvećih klubova na svijetu. Meni je nevjerojatno koja je sportska kultura u Dubrovniku, koliko je Jug važan. Ponosan sam da sam to doživio. To što sam bio kapetan Juga je jedna od najvažnijih stvari koje sam postigao u karijeri. Nikad nisam mogao ni zamisliti da ću to doživjeti obzirom koliko je puno odličnih igrača iz i u Dubrovniku. Za mene je to nevjerojatno, ali tako se dogodilo i to mi je baš drago. Uvijek sam se osjećao kao doma u Dubrovniku i mislim da ste i vi to primijetili.

  • Evo jučer (op.a. intervju vođen 11.11.) je Jug izgubio od Marseillea u Gružu 14:9. Zadnjih godina ekipa je sve mlađa i mlađa. Čekaju se bolja vremena da se opet dovedu neki novi Xavi i Perrone i napadne naslov prvaka Europe. Igrao si s tim mladićima, možemo li očekivati uskoro nove Jokoviće, Bušlje, Sukne, Obradoviće u Jugu.

Da, svake godine u zadnje vrijeme ekipa je sve mlađa. Svi klubovi u današnje doba su u problemima, ali Jug je i dalje na visokom nivou. Vidite što se recimo događa s Mladosti. Jug i kad ima i kad nema problema, uvijek je gore. Što je nevjerojatno. Svi želimo da se može osvojiti Liga prvaka, ali ne možeš svake godine biti toliko dobar. Najvažnije je da ne padneš puno, nego da imaš taj kontinuitet na vrhu. Ovo se sada može smatrati kao neka priprema za budućnost kad imaš ovako mlađu ekipu. Ako svi ostanu na okupu imaš momčad za idućih 10ak godina. Ne znam hoće li nova generacija biti kao Joković, Bušlje, Sukno, Obradović, Marković, Miho Bošković…ima puno igrača Dobud, Bijač ma ima ih baš jako puno. Mislim da nikad, nikad više ne možeš imati takvu generaciju. Ali ako budu i upola dobri kao oni mislim da moramo biti jako zadovoljni. Kao kad smo pričali o Estiarteu. To je samo jedan takva generacija. Možda i možeš ponoviti rezultat, ali nije realno da opet imaš takvu generaciju. Jug svakako ima budućnost. Dobro se radi, dobri su treneri, ima djece. Jug će u budućnosti, siguran sam, opet probati osvojiti Ligu prvaka.

Doček zlatnih jugaša na Stradunu 2017.
  • Kad smo već spomenuli Jokovića. Jednom je rekao da mu je tvoj dolazak u Juga i Hrvatsku reprezentaciju puno značio. U smislu, da je s tobom, i vas dva takva ljevaka u paru, bilo lako igrati. Možeš li izdvojiti neki detalj iz neke utakmice ili nešto što te najviše asocira na igranje u paru s Jokovićem?

Naravno, pričali smo o tome puno, puno puta. Možda sam takav osjeća u igri imao još samo s Felipeom. Ali Felipe i ja smo igrali i ne znam koliko godina zajedno. A s Jokovićem sam to imao od prvog dana. Obično kad igraš zajedno, mislim zajedno na 1 i 2 (op.a. desno krilo i desni vanjski) ili 4 i 5 (op.s. lijevo krilo i lijevi vanjski), moraš imati osjećaj jer se u vaterpolu sve događa na pola sekunde i u tom kratkom vremenu moraš donositi odluke. A nas dvojica nikad nismo morali puno pričati, čim bi se pogledali znali smo, gdje će on kad ja promašim, što moram ja raditi kad on radi nešto. I to smo imali, taj međusobni osjećaj, od prve sekunde. Nikad to nisam imao s nijednim drugim igračem. Naravno, igrati s Jokovićem, jednim od najboljih ljevaka na svijetu, ne mogu reći da je teško. Realno, lako je. On sve napravi lako i sve izgleda lakše kad to čak i nije. Puno, puno mi je pomogao Joković i opet, baš sam ponosan što sam bio toliko puno godina i u Jugu i u reprezentaciji s njim. Takav odnos koji smo imali, ne znam koliko to igrača ima.

  • Osim njega, koga bi mogli izdvojiti kao igrača s kojim ste najviše voljeli igrati u ekipi. I zašto?

Meni je najlakše igrati s igračima, koji su napadači jer sam ja asistent. Kad imaš centra kao što je Lončar, Vrli ili Cosmin. Ili kad imaš u vanjskoj liniji Sandra, Felipea, Lola ili Denesa Vargu. Općenito igrače koji uplivavaju, koji stalno rade kako bi se oslobodili, meni je onda lakše igrati. Imao sam puno sreće da sam mogao igrati sa svima njima i s puno odličnih, najboljih igrača na svijetu. Sa Sandrom, Felipeom i Lolom imao sam baš dobar odnos. Čim bi se pogledali znao sam gdje žele loptu i kad je trebaju dobiti.

  • Pričali smo malo ranije o djeci u Barceloni koji se bave vaterpolom, kako ste se vi uopće odlučili za vaterpolo? Jeste li probali i neke druge sportove kao dijete?

Odlučio sam se..ovo je dobro pitanje i odgovor će biti malo duži. Ovo ovdje pored nas je moj klub. Kad sam bio dijete nije se moglo početi s plivanjem dok nisi imao 2 godine. Kad još nisam imao niti godinu dana, moji roditelji su uzeli jednu babysittericu. Ona je bila trenerica plivanja. Razgovarali su s njom, dok još nisam ni hodao, da me ne vodi u park ili na ulicu, zašto ne bi išli na bazen da naučim plivati. I tako, još sam bio u mjesecima, nisam imao ni godinu dana, već sam išao u bazen s njom. Stariji ljudi su joj govorili, pa što radiš s njim, vidiš kako mali plače. Hahaha. Ona i danas radi ovdje u klubu i svaki put mi to priča kad se sretnemo. Kasnije sam nastavio trenirati plivanje. Imam starijeg brata, 4 i po godine starijeg i on je igrao vaterpolo. Bio sam visok, a kako je ovo mali klub nedostajalo je djece. I dobro sam plivao i sa 6 godina mi je trener rekao zašto ne bi počeo igrati. A igrao sam tada s djecom od 11 godina i bila je velika razlika. Pričali su mi roditelji, kad je bila moja prva utakmica, da su ostali plivali gore dole, a da sam ja samo njima mahao i pozdravljao ih, hahaha. Kad sam bio na pola terena, da sam samo napravio krug u vodi kad je pao gol, da je to bio show. Tako sam počeo igrati, hahaha. Trenirao sam i košarku. Bio sam u Joventutu, klub iz prve lige. Godinu dana sam paralelno igrao košarku, plivao i igrao vaterpolo. Tada sam sjeo s roditeljima i rekli su da se moram odlučiti za jedno. Imao sam tada 13 godina. I ostao sam na bazenu i mislim da sam dobro odlučio.

  • Danas, ako ste uspjeli sumirati svoju dugačku karijeru, što vam je najviše ostalo u sjećanju u ta zadnja dva desetljeća igranja? Jesu li to trofeji, neki uspjesi, važne utakmice, golovi, asistencije, suigrači ili sve to skupa kao neki miks uspomena?

Uh, nema šanse da se odlučim. Sad kad pomislim na jedno, odmah mi dolazi u sjećanje drugo, pa treće. Trofeji su vrlo važni. Melbourne (op.a. SP 2007.), brončana medalja sa Španjolskom, i godinu ranije u Beogradu (op.a. EP 2006.). Poslije u Rimu (op.a. SP 2009.), izgubili smo finale, što je bila moja najbolja utakmica i što mi je otvorilo mogućnost za dolazak u Hrvatsku. Kasnije, kad sam bio u Hrvatskoj, Liga prvaka s Jugom, pa godina kad smo sve osvojili, pa Budimpešta svjetsko prvenstvo, Olimpijada drugo mjesto. Puno je trofeja bilo. I naravno, puno, puno prijatelja s kojima sam i danas kad više ne igram i dalje u kontaktu i bit ću to zauvijek. Ali ono najvažnije, vaterpolo je, kako bi to rekao, baza za budućnost. Naučio me dijeliti. Da radim sve s ekipom, a ne da gledam mene. Dao mi je ritam u životu, kad sam bio mlad nisam imao puno slobodnog vremena. Svaki slobodni trenutak sam morao učiti. I naučio me raditi stvari konstantno i stalno. Za to postići svejedno je koji si nivo, ne moraš igrati olimpijadu, to i ovdje kad radim s djecom kažem im da se takve stvari nauče kroz sport. Mislim da su takve stvari u ovih 20 godina kojih sam igrao najvažnije, stvari koje ću moći koristiti cijeli život. A to mi je dao sport. Trofej koji sam osvojio, on je ostao u tom trenutku, a ovo što sam kroz sport naučio, to mi je zauvijek.

  • Kad opet stižete u Hrvatsku, u Dubrovnik? Prošli put kada smo vas zvali na našu plivačku trku na Danče, odmahnuli ste glavom, plivanja vam je i preko glave bilo u tom trenutku, ali naš poziv je uvijek otvoren. Prvi vikend u kolovozu svake godine. Pa i ne morate plivati, možete dijeliti medalje najbržima 🙂 . Ma, poziv na Danče je uvijek otvoren, bilo koji dan u godini 🙂

Ako sve bude u redu s pandemijom, ako se što ne promijeni, već imamo karte za dolazak na Toma u Dubrovnik. Dolazimo na turnir s dvije ekipe. Plivat, ovaj prvi vikend u kolovozu nema šanse, haha. Sada mi je voda samo za tuširanje i za piće, haha. Mogu reći da mi još ne nedostaje treniranje, naplivao sam se za cijeli život hahah. Dosta zafrkancije, na Danče ću sigurno doći. Ali na kupanje, roštilj, ali plivanje sigurno ne. Ponijet ću i moju majicu, haha.

  • Puno hvala na razgovoru, iskreno se nadamo da ćete ostati u vaterpolu još dugo. I uvijek biti ovako nasmijani i pozitivni.

Hvala puno i pozdrav svima koji čitaju Danče. I hvala da me još niste zaboravili. I naravno, znate da sam ovdje u Barceloni i da ćete opet doći i baš mi je drago da se možemo malo družiti.

Za kraj možemo se prisjetiti, 13. srpnja 2021. Xavi je ovako obznanio kraj karijere:

„Došao je trenutak za reći zbogom, ili još bolje do viđenja. živio sam san igrajući više od 20 godina na visokom nivou i dijelio svlačionicu s mnogo fantastičnih i vrhunskih suigrača. Kroz sve te godine uspio sam ostvariti rezultate i ciljeve o kojima sam na početku svoje karijere mogao samo sanjati. Nisam ni slutio da će mi godine mukotrpnog rada, žrtve i truda u ovolikoj mjeri omogućiti da se razvijem kao vrhunski sportaš, ali i kao osoba.

Zadovoljstvo mi je da mogu završiti sportsku karijeru u jednom od najboljih sportskih klubova i činjenica da sam bio dio povijesti Juga me ispunjava neizmjernim ponosom. Ovo je najteži trenutak u karijeri svakog sportaša. Vrijeme je da se zahvalim ovom klubu i ovom sportu.  Nažalost, nije mi se pružila prilika da se oprostim sa momčadi i navijačima na način koji sam htio i priželjkivao.

Imam samo rijeci zahvale onima koji su mi od početka dali povjerenje, ali prije svega onima s kojima sam radio svaki dan, dijelio iskustva na mnogobrojnim putovanjima te nadasve jedinstvene trenutke. Svakome od njih želim sve najbolje i od srca im se zahvaljujem. Nikad neću zaboraviti što ste mi pružili.

Naravno, ne mogu (niti želim) zaboraviti na svoju veliku podršku tijekom svih ovih godina, svoju obitelj (iako ne zaslužuju samo nekoliko rijeci, zaslužuju spomenik). Trpjeti me i pratiti toliko godina sigurno nije bilo lako…neizmjerno vam se zahvaljujem.

Zauvijek ću ovaj prekrasan grad i predivne ljude nositi u srcu i Dubrovnik ću zauvijek smatrati svojim drugim domom.

Nakon Olimpijskih igara u Tokyu se moram suočiti s novim izazovima kojima ću pristupiti s jednakim žarom i entuzijazmom i koji će mi omogućiti novi život nakon toliko godina.

Do viđenja. Vidimo se uskoro…“