Dan kad je Jug od kante za napucavanje napokon postao vaterpolo institucija
Točno je 20 godina od Final4-a 2001. godine u Gružu kada je Jug po drugi put postao prvak Europe. Marole se za Dubrovački dnevnik prisjetio tih trenutaka i njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti:
Prije točno 20 godina, u svibnju 2001. godine igrao se Final Four vaterpolske Lige prvaka. Mečevi protiv Bečeja i Olympiakosa zauvijek su se urezali u memoriju Grada, a mi ih se prisjećamo ovim osvrtom.
Mladost, kakva god bila, je prekrasna. Čak i da si je proveo u Auschwitzu sa sjetom bi se prisjećao kako je bilo divno. Sjećaš li se onog dana kada smo skupa s ona dva Židova iz Varšave zajebavali njemačkog čuvara da je svastika istočnjački simbol sreće, a ne Trećeg Reicha? Ili kada smo zavrnuli plin na dovodu u onu baraku pa taj dan nitko nije stradao?
Tako se i nama, danas sredovječnim gunđalima, čini(lo) da su devedesete u Dubrovniku bile sretne godine. A u biti bile su teško sranje, pune jada i čemera, u koji su nas doveli rat i privatizacija. Stariji su tijekom devedesetih stalno govorili kako je prije sve bilo med i mlijeko, jadni mi što ih nismo doživjeli. Najgore od svega što su bili u pravu, nije za takvu ocjenu bila kriva nostalgija. Ne samo da su govorili kako je bilo para i turistkinja – svi su živjeli kao kraljevi okruženi bogatim strankinjama – nego su i spominjali nevjerojatne dubrovačke sportske uspjehe.
Jug je prije devedesetih bio institucija, govorili su oni, jedan od najvećih klubova na planeti, a Dubrovnik je, zna to čitav svijet, najvaterpolskiji grad na Google Mapsu. Riječ je bila, tek ćemo kasnije shvatiti, o velikom mitu, najvećem u povijesti slavnog grada pod Srđem. Naime, službene statistike jesu govorile kako je Jug bio super trofejan klub, ali statistika je oduvijek bila kuja lažljiva. Gotovo sve svoje dotadašnje naslove Jug je osvojio u intervalu između 1925. i 1951. godine – u vrijeme kada se vaterpolo igrao jedino tijekom ljetnih mjeseci u morskoj vodi – i to protiv protivničkih momčadi koje su jedva znale plivati.
Klub bez bazena
Već od ranih godina komunističke Jugoslavije, kada se vaterpolo pomalo počeo prebacivati u slatke vode i igrati tijekom zime – i kada su više-manje svi vaterpolisti svladali do tad nepoznatu tehniku kraula – Jug puna tri desetljeća nije osvojio apsolutno ništa. Gdje god da je došao bio je kanta za napucavanje – bilo da je riječ o Splitu, Zagrebu, Beogradu ili Herceg-Novom. O neozbiljnosti kluba u tom vremenu najbolje govori činjenica da Jug – klub iz navodno najvaterpolskijeg grada na svijetu – nije imao bazen. Doduše imao ga je, ali bez krova, što znači da je utakmice mogao igrati jedino po zvizdanu. Preko zime nastupao je u bazenu wellness i spa centra hotelskog resorta u Kuparima gdje je sve skupa moglo stati deset gledalaca uključujući kozmetičarke. Neke utakmice iz tog doba – kruže legende za koje je (ne)upitno jesu li istinite – slavni Jug je morao otkazivati, jer je drug Tito baš tada iz svoje rezidencije u Kuparima odlazio na bazen švalerisati maserke.
Sve što je Jug u četrdeset godina Jugoslavije osvojio bio je jedan naslov prvaka Europe u wellness bazenima i još par titula šampiona države. Nije naravno za bacit te uspjehe iz osamdesetih godina koje je Jugu donijela sjajna generacija Đuha, Sukna, Savinovića i ostalih, ali realno, Jug u ta četiri desetljeća SFRJ, od 1950. do 1990., nije bio najbolji ni u Dalmaciji, a kamoli šire. U istom intervalu, Partizan i Mladost čak šest su puta bili prvaci Europe, plus su još igrali tri finala. Od Juga su bili bolji ne samo jugoslavenski i europski klubovi, nego čak i azijski (!). Naime, Dinamo iz kazahstanske Alma-Ate 1982. godine igrao je finale Kupa prvaka i izgubio od njemačkog Spandaua nakon produžetaka, a te godine u istom natjecanju nastupao je i Jug kao prvak Jugoslavije, ali nije uspio ući ni među četiri najbolja. Kazahstanski Dinamo nije jedini vaterpolski Dinamo koji je bio u finalu vaterpolskog Kupa prvaka – osim njega bila su još tri – onaj Moskve, onaj iz istočnonjemačkog Magdeburga, te onaj iz Bukurešta. Svi ti klubovi koji danas uopće ne postoje – iz zemalja koje danas uopće ne igraju vaterpolo – bili su strah i trepet za najvaterpolskiji grad svijeta. Jebajiga, nije Jug navikao da protivničke momčadi uopće znaju plivati, a kamoli pucati plisku. Otkako se protivnici nisu utapali, trofeji za Juga bili su rijetki kao golovi kroz noge vaterpolskim vratarima.
Mile za novi milenij
A onda su došle devedesete. Već početkom novog desetljeća Jadran iz Splita okitio se s dva uzastopna naslova prvaka Europe prešišavši za duplo uspjehe Juga u manje od 365 dana. Potom je u drugoj polovici devedesetih još jedan klub iz Splita, ovaj put POŠK, osvojio naslov najboljeg na Starom kontinentu. Naravno da je i Mladost u tom razdoblju dodala još jednu kantu postavši najuspješniji klub Europe svih vremena. Jug, u međuvremenu, jasno nije osvojio ništa, ako ne računamo dva naslova u kupu, a naravno da ne računamo, jer kup odavno više nitko ne konta kao važan trofej.
Mladost, kakva god bila, je nepobjediva. Tko god da je devedesetih igrao za Žapce, nevažno je li riječ o Bukiću, Šimencu, Vegaru ili Kobešćaku, redovito je šamarao Jug. Pobjede protiv rivala iz Zagreba bile su rijetke kao driblinzi u vaterpolu. Ipak, nas mulce ti loši Jugovi rezultati nisu demotivirali u dolascima na utakmice. Pametnijeg, a pogotovo posla, nismo imali. Kupili bismo pivu i odlazili ubiti popodne na bazen u Gružu koji i dalje nije imao krov. Onako polupijani slušali smo starije kako se s nostalgijom sjećaju finala Kupa prvaka u Kuparima 1981. godine. Sreća Božja da je Tito umro godinu dana prije, jer da je bio živ, sigurno bi bario maserke, pa ni taj jedan jedini spomena vrijedan trofej Jug ne bi osvojio. Sanjali smo tako da i mi jednog dana doživimo nešto slično, da Jug usred Dubrovnika osvoji naslov prvaka Europe, pa da i imamo materijala za priče djeci ispred šanka kada ostarimo. Druge snove nismo posjedovali, jer se sve oko nas ionako raspadalo, a Google još uvijek nije bio ni u povojima garaže, pa da možemo vidjeti da ipak postoji neki ljepši svijet izvan ovog našeg kutka gdje caruju plač i škrgut zubi.
Stari od Elvisa nimalo nije pogriješio kada je sinu dao ime po Kralju
A onda, zajedno s dolaskom novog tisućljeća, došao je On – Mile za novi milenij! – kakav poklon uprave Juga navijačima. Mile Smodlaka odmah se uklopio u momčad. Jugu je trebao vrhunski centar, u biti, u vaterpolu ti ništa drugo ni ne treba nego vrhunski centar, ako njega imaš, ove druge pozicije mogu igrati i oni neplivači koje je Jug pobjeđivao u Kraljevini Jugoslaviji. Odmah se vidjela ogromna promjena na rezultatima. Vođeni Miletom novi milenij je otvoren na najbolji mogući način – već 2000. godine dva trofeja – prvi naslov prvaka Hrvatske i pobjednik Kupa LEN-a, to je nešto kao Liga UEFA-e u nogometu. Ali Dubrovčani su željeli naslov prvaka Europe – kad već tih godina nisu imali ništa drugo, ni para, ni poslova, ni putovanja – da barem sutra imaju priču za djecu i unuke – znaš li ti kad je ono…
Final Four u Gružu
U sljedećoj sezoni Jug je imao sjajnu momčad i bez problema je izborio nastup na Final Fouru. Osim njega, među četiri najbolje momčadi Europe uvrstili su se grčki Olympiakos, talijanski Posillipo, te branitelj naslova i najbolja momčad svijeta – strašni srpski Bečej – koji pune dvije godine nije izgubio utakmicu. Atmosfera u Dubrovniku uzavrela je kao Titov jacuzzi u Kuparima kada je LEN odlučio da će Jug biti domaćin finalnog turnira, iako uopće nema zatvoreni bazen. Ali termin odigravanja završnice je sredinom svibnja, valjda će globalno zatopljenje omogućit regularne uvjete. Ostalo je još samo brzo provjeriti treba li Franjo Tuđman koristiti bazen u Gružu za druženje s maserkama, ali nije on taj tip, važnija su mu bespuća povijesne zbiljnosti, a i umro je prije godinu i pol dana, pa neće biti nikakvih problema u organizaciji natjecanja. Donesena je konačna odluka – Final Four igra se u Dubrovniku 18. i 19. svibnja 2001. godine, a u polufinalu se sastaju Jug i Bečej, te Posillipo i Olympiacos.
Sreća da je na dan polufinala svanulo sunce, jer se Final Four uopće ne bi odigrao – onaj wellness bazen u Kuparima stradao je u ratu i godinama ga od onda, pa evo sve do današnjeg, nitko nije obnovio. Rijeke navijača, njih nekoliko tisuća od ranog poslijepodneva slijevale su se u Gruž, a rijeke alkohola slijevala su se niz ruž. Da, istina je, čak su se i uređene navijačice zagrijavale s etanolom, nije im smetala ni šminka na usnama. Glupo je reći da je bazen u Gružu bio ispunjen do posljednjeg mjesta – naime dio navijača bio je i na krovu, a vjerske i svjetovne glavešine poput gradonačelnice Dubravke Šuice i biskupa Želimira Puljića bili su na sklopivim stolicama tik do vode – što hoće reći da je kapacitet bazena znatno nadmašen, a da je sigurnost posjetitelja bila bitna baš kao i sam vaterpolo spektakl Nevenu Ciganoviću i Marku Grubniću. Nikada prije i nikada poslije u Gružu se nije skupilo toliko ljudi – buka je bila jača nego na raskršćima azijskih višemilijunskih gradova – do mene na zapadnoj tribini bio je lik s brodskom trubom od koje nisam čuo ni vlastite misli.
U međuvremenu dole na bazenu, što nitko živ nije primijetio, Olympiakos je svladao favoriziranog Posillipa i ušao u završnicu. Kao uvod u finale prije finala u tijeku je brutalna bakljada na tribinama, požari u suhoj Kaliforniji su za ovo običan nedjeljni roštilj. Svi samo čekaju kada će napokon zaigrati vaterpolisti Juga i Bečeja u dvoboju koji je zbog svježih ratnih rana, sve samo ne običan. Meč je naposljetku počeo i odmah je uslijedilo ludilo. Ognjen Kržić s dva gola donio je prednost Jugu. Bazen je vrištao ‘Tre, tre, trese se’, a onaj do mene umalo me ubio decibelima brodske sirene, koncert Napalm Deatha mila je majka za ovog proizvođača buke… Nažalost, prednost je kratko trajala. Nakon izjednačenja igralo se gol za gol, malo prednost Juga, malo prednost Bečeja, sve do završnice. Pomalo se bližio kraj duela kada je aktualni europski prvak poveo 9-8. Do konačnog zvižduka ostalo je manje od dvije minute. Jug kreće u napad bodren s šest tisuća pijanih grla. Meni se toliko piša da bih mogao poludjet, ali moram se strpjet. Jug desetljećima čeka ovakav spektakl i ja ću ga sad propustiti samo zato jer će mi mjehur puknut. Nekako se kuliram, iako mi ne pomaže što gledam u vodu.
Šapić u ništa
Po prvi put na utakmici je totalni muk – čuju se jedino čiope kako prelijeću gruški suton – Jug je izgubio loptu u napadu, a Bečej kreće u kontru. Poput torpeda prema golmanu Dubrovčana Goranu Volareviću – koji je danas jedan od najgorih pojedinaca na utakmici, jer je skupio svega tri obrane – pliva najbolji napadač svijeta Aleksandar Šapić, čovjek koji umjesto ruku ima pliskobacače. Nitko od Jugaša ne može ga ni pogledom sustići, a kamoli plivanjem – nažalost nije ovaj Aleksandar igrač iz doba kralja Aleksandra kada su protivnici Juga igrali s pojasom za spašavanje – evo ga već je tu blizu našeg gola, sad će se poput Tarzana dići iz vode sve do koljena i šutom ubiti i Volarevića i naše snove o krovu Europe. Do kraja je manje od minute, točnije 54 sekunde. Sve je gotovo, ne može nas spasiti čak ni da Goran Đerek ode dole, ubije suca i prekine utakmicu.
Ali Volarević, koji danas uopće nije stigao na utakmicu, ne zna ni on kako – brani kontru najboljem igraču svijeta i evo Juga opet u napadu, a evo i sirene ponovno na mom uhu. Karač nošen suludom energijom zabija za izjednačenje i delirij na tribinama – tre, tre, trese se bazen u Gružu, doslovno se trese, nije ovo stilska figura za potrebe teksta, jebo mater ako će ova prahistorijska konstrukcija izdržati. A trešnja je tek počela.
Jug prima trofej za prvaka Europe
Naime, Bečej u sljedećem napadu opet gubi loptu, i Jug ima posljednji napad na utakmici. Naravno točno se zna što će se odigrati – lopta leti ka Mili Smodlaki – nije još ni pola puta prešla, a suci već sude isključenje. Bolje da ih ubije 14 igrača Bečeja, logično zaključuju, nego šest tisuća luđaka s tribina i još par stotina s krova. Trener Veselin Đuho zove time-out, a ja brže-bolje pišam s najvišeg vrha tribine dole na cestu kojom patroliraju članovi reda Sigurnost i povjerenje – jednostavno nema vremena za odlazak u WC. Đuho objašnjava svojim suigračima kako izvesti posljednju akciju na utakmici, ali ovi ga od buke uopće ne čuju. Ionako znaju što će napraviti – dat će loptu kapetanu Elvisu Fatoviću, pa neka se njemu publika najebe matere i oca ako fali.
Posljednjih je dvadeset sekundi susreta. Volarević izvodi loptu s centra, igrači Juga nervozno je prebacuju iz ruke u ruku – kao da do auta nose vrući burek iz Pekare Klas – sve dok je ne hitnu do svog kapetana. Elvis Fatović s lijevog krila šuta na prvu prema najboljem vaterpolskom vrataru svih vremena Aleksandru Šoštaru – koji je posljednji gol s krila primio baš u doba kralja Aleksandra dok je još bio junior SSU Sombora, jedine ekipe koja je bila kakva-takva prijetnja ondašnjem Jugu – sve na trenutak staje, lopta se zamrzava u zraku gruškog bazena, sekunde traju kao vječnost – stari od Elvisa pita se je li dobro postupio ili jebeno pogriješio kad je sinu dao ime po Kralju – a onda se sve u hipu odmrzne, a stara, dobra Mikasa koprca se u mreži, kao nosorog pred Nadanom Vidoševićem.
Nije ni mladi, a bogme ni stari Fatović falio, Fatovići nikad ne faljivaju – Elvis je Kralj – u finalu smo, ljudi moji, izborili smo ga u najluđem mogućem scenariju – bengalke šište na sve strane, navijači padaju s krova, sirene zavijaju kao da se na horizontu pojavljuju Junkers Ju 87 njemačkog Luftwaffea, biskup dubrovački dere se ‘Ježa će gutati’, suci slave što su preživjeli, Tito i Tuđman smješkaju se s onog svijeta – jedini koji bi volio da nije u grotlu Gruža nego u mirnoj atmosferi prometa u New Delhiju jest Aleksandar Šapić, Bečejev tragičar. Slavlje traje do dugo u noć, a sigurno bi se produžilo i do jutra da se jedan lik iznebuha nije sjetio: ‘Ej, čekaj, ovo je bilo tek polufinale, sutra je utakmica za prvaka Europe, amo leć’ da se naspavamo’.
Čudni ljudi čudnog imena
Olympiakos, svi su mislili da je to samo formalnost. Šta će ti Grci, jadna im pamet? Tko uopće za njih igra? Sokrat, Platon, Aristotel…? Kako god bilo, dobit će po turu. Ako smo svladali najveću momčad Europe predvođenu ne jednim Aleksandrom Velikim, nego čak dva, onda ćemo i ove jadne Grke, koji nikad u povijesti nisu imali vlastitog Aleksandra Velikog, već su ih morali uvoziti prvo onomad iz Makedonije, a sada iz Hrvatske. Naime, jedini veliki u momčadi Grka je hrvatski trener Dragan Matutinović, čovjek koji je podario POŠK-u naslov prvaka Europe izjednačivši ga na vječnoj tablici s Jugom. Osim njega od grčkih igrača znamo još jedino hrvatskog reprezentativca Tea Đogaša, vječitog talenta koji nikada do kraja nije ispunio potencijal.
Utakmica će, u stvari, biti samo dosadni uvod u ogromnu proslavu koja će uslijediti. Ajde da je Posillipo prošao, to bi još bilo neizvjesno, ali ovako se šampion Europe unaprijed zna. Međutim, kreće utakmica, a čudni ljudi, čudnog imena mi kunu što je svetinja – nekakav Theodore Hatzitheodorou igra kao mahnit, kao Spartanac iz Termopolija na steroidima i metamfetaminima – uvaljuje nam golove sa svih mogućih pozicija, Volarević opet ima loš dan, Jug nikako da se odvoji. Osim njega tu je i neki grčki psiho imena Giorgos Psihos koji neprekidno davi Smodlaku u dva metra. Umjesto obične formalnosti, dobili smo neobičniju utakmicu čak i od one protiv Bečeja, što je zaista teško za povjerovati.
Gotovo da smo ušli u fazu zlatnog gola, dere se na rubu infarkta komentator Mićo Dušanović u slušalice Hrvatske radiotelevizije. Manje je od dvije minute do kraja, a rezultat je 4-4. Jug kreće u napad, a Ivaniš ostaje sam na lijevom krilu. Kržić mu dostavlja loptu kao Amazon sredstvo za potenciju. Ivo sam k’o duh cima Voltyrakisa, ali ovaj ne pada – kao da je prije utakmicu popio čitavu baksu Afričke šljive – Ivaniš ne zna kako da mu zakuca, jer ovaj neće pasti nikad, a onda se odlučuje na parabolu – lopta leti preko Voltyrakisa sporo kao list na jesenjem povjetarcu, a onda upada u malu mrežicu grčkog gola.
Urnebes! Je li ovo gotovo, hoće li se obistiniti proročanstvo Mića Dušanovića o zlatnom golu? Do kraja, pardon raja, je minut i pol. Konačno vodimo, govori Mićo, dok Olympiakos kreće po izjednačenje. Dobiva isključenje, a Veselin Đuho vadi iz igre indisponiranog Volarevića i na gol postavlja Mara Balića, koji djeluje kao da se tek digao iz kreveta. Jugaši s igračem manje, jasno, pokrivaju čudne ljude čudnog imena, ali lopta dolazi do Đogaša koji zabija svoj prvi gol na utakmici. ‘Ko će kome, ako neće svoj svome?
Jug kreće u posljednji napad, šest tisuća fanatika s tribina vapi prema nebesima: ‘Pomozi Bože, pomozi Bože!’ Ali Bog ima važnijeg posla – priprema Gorana Ivaniševića za Wimbledon i najluđu sportsku priču otkako je stvorio svijet. Ići će se u produžetke. Ovo je sada ruski rulet, svašta se može dogoditi, dere se Mićo pred srčanim udarom jadan ne znajući da će mu za mjesec dana herc biti pred još gorim iskušenjem kada Ivanišević bude servirao za pobjednika All England Cluba.
Počinju produžeci. Elvis je još jednom s lijevog krila otpjevao My Way – spojilo se nebo sa zemljom, Stankoviću, poviše toga ne postoji ništa više, tako je Mišo Kovač opisao taj zgoditak u Nedjeljom u 2 – Jug opet vodi. Ali u sljedećem napadu, Hatzitheodorou negdje s centra igrališta, na pola puta između Termopolija i Sparte, provlači loptu pored Balića i opet je egal. Pet sekundi je do kraja prvog produžetka, a Mile Smodlaka daruje besplatnu kartu grčkom centru za vožnju rollercoasterom – vrti ga na sve strane i zabija za ponovno vodstvo.
Mjesta za mene
Ali, ne treba to uopće pisati – početkom drugog produžetka Theodore Hatzitheodorou opet zabija – da ga je kralj Leonida onomad imao Spartanci bi još uvijek igrali produžetke s Perzijancima. Hoće li ova utakmica ikada završiti? Sada bi neki trećerazredni pisac stavio opasku da bi ovako nešto mogao samo Hitchcock režirati, ali kako mu ne povjerovati u taj nemaštoviti opis, kada je jedan od glavnih glumaca Giorgos Psihos? Do kraja drugog produžetka i utakmice je minuta i 24 sekunde. Jug je u napadu, publika ponovno pokušava dobiti na mobitel Boga da pomogne. Ovaj se ne javlja, zauzet je posljednjim kolom Serie A i utakmicom Roma – Parma. Naime, procijenio je da je važnije dati prvi i jedini scudetto u životu Gabrielu Batistuti i Francescu Tottiju nego naslov Jugu.
Katastrofa je na vidiku, do kraja je manje od minute, a trupe Dragana Matutinovića uplivavaju na polovicu Juga. Ovi igraju strašan presing, Olimpyakos nema lagan šut, na kraju ipak uspijevaju opalit, ali Balić je u međuvremenu popio kafu, razbudio se, pa s tom loptom nema problema.
Jug kreće u posljednji napad na utakmici. Naravno točno se zna što će se odigrati – lopta leti ka Mili Smodlaki – nije još ni pola puta prešla, a slovenski sudac Boris Margeta svira isključenje. Bolje da ga ubije 14 igrača Olymiakosa, racionalno zaključuje, nego da više nikad ne može doći ljetovati na hrvatsku obalu. Trener Veselin Đuho zove time-out, a ja brže-bolje stavljam novu vatu u uši kako ne bih oglušio od onog bolesnog člana Sepulture koji i dalje svira jedan te isti akord na brodskoj sireni. Đuho objašnjava svojim suigračima kako izvesti posljednju akciju na utakmici, ali ovi ga od buke uopće ne čuju. Ionako znaju što će napraviti – dat će loptu kapetanu Elvisu Fatoviću, pa neka se njemu publika najebe matere i oca ako fali.
Posljednjih je dvadeset sekundi susreta. Balić izvodi loptu s centra, igrači Juga nervozno je prebacuju iz ruke u ruku – kao da do auta nose vruću pancerotu iz Pekare Glavinić – sve dok je ne hitnu do svog kapetana. Ali nije Fatović lud šutnuti – zna da Bog ima pametnijeg posla i da pomaže Hajduku u Varaždinu osvojiti naslov prvaka – pa vraća Ivanišu. Ivanišu je vruća pancerota progorjela prste, pa je dodava Alenu Boškoviću, Boškoviću su draže kifle, pa se odmah rješava pancerote do Kržića. Ognjen cima na desnom krilu, pa perifernim vidom ugleda Smodlaku na stativi koji se visoko uzdiže poput svjetionika na Pharosu pred Aleksandrijom, pardon Voltyrakisom, dostavlja mu Mikasu kao naručenu s eBaya, Mile podiže desnicu kao da salutira Mussoliniju, da bi zatim svom snagom tresnuo plisku o vodu gruškog bazena. Lopta kreće ka sićušnom prostoru, užem i od termopilskog tjesnaca, kojeg je na prvoj stativi ostavio grčki vratar – ima li tu mjesta za mene, dere se komentator Damir Urban Dušanović dok se scena zamrzava pred njegovim očima – lopta pokušava proći tim usjekom kao špiljski ronilac, češe se od ruku grčkog vratara da bi se naposljetku zakoprcala u mreži, baš kao vepar pred Ivicom Kirinom i Mladenom Markačem.
Prvaci Europe
-Prvaci smo Europe, bravo, tisuću puta bravo – vrišti Mićo dok trenera Đuha bacaju u bazen. Napokon smo uspjeli – klub bez krova na bazenu je na krovu Europe!
Publika urla na tribinama, pada preko reklama HT isdn – nitko ne zna što to uopće isdn znači, ali nije ni bitno – bengalke šište na sve strane, sirene zavijaju kao da se na horizontu pojavljuju nacističke V2 rakete, HDZ-ova gradonačelnica Dubrovnika pjeva ‘zna se, zna se, se’, sudac Margeta slavi što mirne duše može na hrvatski Jadran, Tito s maserkama u jacuzziju na onom svijetu otvara šampanjac, a Tuđman kreće u prepravljanje bespuća Jugovih povijesnih zbiljnosti – jedini koji bi voljeli da nisu u gruškom vulkanu nego u mirnoj atmosferi kupaonice Alfreda Hitchcocka su Theodore Hatzitheodorou i Giorgos Psihos.
Tako je prije točno 20 godina Jug postao upravo ona institucija o kojoj su nas lagali tijekom Mladosti. Paradoksalno je da nove generacije predvođene Suknom, Jokovićem, Dobudom, Bušljom i svima ostalima koje su poosvajale sve živo, učvrstivši Jug na poziciji jednog od najboljih i najvažnijih vaterpolo klubova svijeta, nikad nisu imale ni približnu podršku kao slavnog 18. i 19. svibnja 2001. godine. Tako ti je to, Google je iz garaže došao do najveće svjetske korporacije, onaj HT-ov isdn prvo je postao adsl, a onda i ultrabrzi Internet, pa su neki novi mulci vrijeme radije provodili pred monitorima nego na bazenu gledajući kako da se što prije dočepaju svjetskih blagodati. A i turisti s lovom stigli su u Grad. Jednostavno, vremena su se promijenila.
Moja generacija toga je dana dobila materijal za priču – znaš li ti kako je Jug postao prvak Europe pred 100 tisuća gledalaca? – ali kada je danas za šankom krenemo pripovijedati novoj dubrovačkoj mladosti, oni okreću glavu i međusobno se podsmjehuju kako smo potratili najbolje godine. Šprdaju se s našom nostalgijom, ali mi im ne zamjeramo.
Mladost, kakva god bila, je prekrasna. Čak i da si je proveo na tribinama gruškog bazena sa sjetom bi se prisjećao kako je bilo divno. Sjećaš li se onog dana kada smo skupa s Elvisom Fatovićem i Milom Smodlakom zajebali Aleksandra Šapića i Theodorea Hatzitheodoroua?