DO YOU SPEAK RAGUSIAN?
Dubrovačko je narječje nerijetko prilično prepoznatljivo u tuzemnoj i inozemnoj javnosti. Ljudi primjerice gledaju otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara, gledali su „Okupaciju u 26 slika“, ili su upoznali realno biće iz svjetski poznatog grada, pa raspoznaju specifično naglašene samoglasnike, pa se proglašavaju lingvističkim ekspertima za grad pod Srđem.
Međutim, upravo izvori na kojima su se ovi usko specijalizirani lingvisti školovali u prepoznavanju Dubrovčana i svega dubrovačkog, u praksi dovodi do česte zbrke: mnogi su neDubrovčani prepoznati kao Dubrovčani, dok su brojni iskonski Dubrovčani prepoznati kao Eskimi.
Što je tome razlog, ispitala je naša novinarska ekipa u glavnom gradu Hrvatske, koji je pravo stjecište ljudi tko-zna-sve-otkuda, među kojima je i dosta onih mili-bože-kud-sam-zaš’o, ali i onih koji su zaista došli možda na pravo mjesto. Jedni su primjerice oni iz Sabora, među kojima ima jednih i drugih, kojima opet možemo pronaći odgovarajući smještaj, primjerice u Vrapču ili Remetincu…
No da se vratimo na pravu temu: naša novinarska ekipa je utvrdila da Dubrovčani zbunjuju, jer u različitim omjerima pokazuju svoje pravo lice. Logičan potez za bilo koga tko je došao u neku novu sredinu bio bi prilagoditi se onim ljudima i podneblju tamo gdje si došao. Primjerice, tunguzijski doseljenici u Švedsku trebali bi naučiti osnovne riječi tipa HVALA, MOLIM, ABBA ili IBRAHIMOVIĆ…na švedskom, jer je malo vjerojatno da će ih lokalci razumjeti na tunguzijskom. S druge strane, dobro je i etično zadržati neki temeljni lokalni identitet, da nisi viđen kao netko tko je bez boje, okusa i mirisa, i tko-zna-otkud.
U prijevodu, dobro je zadržati lokalni naglasak, a birati riječi koje okolini neće biti posve nerazumljive: primjerice, reći u dućanu iskonskoj (Mariji Jurić) Zagorki da ti da „štrucu satelita, pipun i kilo patata, i jedan saket“ vjerojatno ne bi rezultiralo uspješnim trgovanjem. A uz malo književnog jezika, uz sav domaći karakteristični naglasak, situacija je puno elegantnija i obostrano profitabilnija.
Kad bi svatko odabrao ovakvu formulu očuvanja lokalnog identiteta uz prilagođavanje okruženju u kojem trenutno živiš, svi ovi navodni strani lingvistički eksperti za dubrovački ne bi imali nikakvih prepreka u dokazivanju vlastite stručnosti. Međutim, postoje dva ekstrema koje je naš istraživački tim uočio, zbog kojih to nije posve tako.
Jedni su oni koji totalno mijenjaju lokalni akcent u megapurgerski: u prijevodu, nekoliko mojih surazrednjaka iz srednje škole je nakon par mjeseci boravka u Zagrebu govorilo zagrebački bolje od mnogih stanovnika Luke (Port), Velikog Trgovišća (Supermarket), ili Zaboka (For Side). „Kaj“ im je bila svaka druga riječ, a po sintagmama im je bio ravan jedino aktualni zagrebački gradonačelnik, kojem zagrebački stoji kao otprilike kravi sedlo (u ovom slučaju, premda ovo sedlo estetski baš i nije primjereno, ono se pokazalo kao funkcionalno – primjerice, kad treba dobiti izbore). Ovakve Dubrovčane nije mogao prepoznati ni Interpol, niti CIA, ni KGB, pa su se eksperti za porijeklo vrsta morali osloniti na drugi ogranak Dubrovčana u inozemstvu (nazovimo ih uvjetno desničarima), koji su se opredijelili za ekstremni dubrovački govor, kojeg bi se posramili čak i Marin Držić, Getaldić i ekipa… Znanost je pokazala da je među desničarima većina ženskog spola, dakle nazovimo ih desničarkama, koje uz ekstremno afektiranje koriste izraze kojih se teško mogu prisjetiti i naši preci. Ova ekstenzija vlastele i propale Dubrovačke Republike dovodi do pogrešne zamjedbe da je izvan Dubrovnika vrlo malo Dubrovčana. Štoviše, izgleda da ih je malo i u samom Gradu. Situacija je još paradoksalnija kad se u istraživanjima individualnih slučajeva utvrdilo da je priličan broj ovakvih „istinskih Dubrovčana“ u biti heterogenog i nekontroliranog geografskog porijekla. Npr. djevojka koja tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila pojam Dubrovkinje, doduše je rođena u Dubrovniku, ali od oca iz Pule, a majke Norvežanke (utješno je što njoj barem znamo porijeklo vrsta).
Sve navedeni paradoksi i teorijski pristupi jasno ukazuju na podatak da je najlakše prepoznatljivo narječje u biti teško prepoznati, i da jezični eksperti za dubrovački često gadno griješe, ako nisu u iznimno čestom i intenzivnom kontaktu s većim brojem ljudi iz našeg kraja. Bez ovakvih iskustava, o nama točno mogu nagađati jedino ljudi odrasli na teritoriju naše županije.
Zato možemo lako izgraditi karijeru uspješnih špijuna, a u „Chelsea“ se možemo osjećati kao doma…
Što je tome razlog, ispitala je naša novinarska ekipa u glavnom gradu Hrvatske, koji je pravo stjecište ljudi tko-zna-sve-otkuda, među kojima je i dosta onih mili-bože-kud-sam-zaš’o, ali i onih koji su zaista došli možda na pravo mjesto. Jedni su primjerice oni iz Sabora, među kojima ima jednih i drugih, kojima opet možemo pronaći odgovarajući smještaj, primjerice u Vrapču ili Remetincu…
No da se vratimo na pravu temu: naša novinarska ekipa je utvrdila da Dubrovčani zbunjuju, jer u različitim omjerima pokazuju svoje pravo lice. Logičan potez za bilo koga tko je došao u neku novu sredinu bio bi prilagoditi se onim ljudima i podneblju tamo gdje si došao. Primjerice, tunguzijski doseljenici u Švedsku trebali bi naučiti osnovne riječi tipa HVALA, MOLIM, ABBA ili IBRAHIMOVIĆ…na švedskom, jer je malo vjerojatno da će ih lokalci razumjeti na tunguzijskom. S druge strane, dobro je i etično zadržati neki temeljni lokalni identitet, da nisi viđen kao netko tko je bez boje, okusa i mirisa, i tko-zna-otkud.
U prijevodu, dobro je zadržati lokalni naglasak, a birati riječi koje okolini neće biti posve nerazumljive: primjerice, reći u dućanu iskonskoj (Mariji Jurić) Zagorki da ti da „štrucu satelita, pipun i kilo patata, i jedan saket“ vjerojatno ne bi rezultiralo uspješnim trgovanjem. A uz malo književnog jezika, uz sav domaći karakteristični naglasak, situacija je puno elegantnija i obostrano profitabilnija.
Kad bi svatko odabrao ovakvu formulu očuvanja lokalnog identiteta uz prilagođavanje okruženju u kojem trenutno živiš, svi ovi navodni strani lingvistički eksperti za dubrovački ne bi imali nikakvih prepreka u dokazivanju vlastite stručnosti. Međutim, postoje dva ekstrema koje je naš istraživački tim uočio, zbog kojih to nije posve tako.
Jedni su oni koji totalno mijenjaju lokalni akcent u megapurgerski: u prijevodu, nekoliko mojih surazrednjaka iz srednje škole je nakon par mjeseci boravka u Zagrebu govorilo zagrebački bolje od mnogih stanovnika Luke (Port), Velikog Trgovišća (Supermarket), ili Zaboka (For Side). „Kaj“ im je bila svaka druga riječ, a po sintagmama im je bio ravan jedino aktualni zagrebački gradonačelnik, kojem zagrebački stoji kao otprilike kravi sedlo (u ovom slučaju, premda ovo sedlo estetski baš i nije primjereno, ono se pokazalo kao funkcionalno – primjerice, kad treba dobiti izbore). Ovakve Dubrovčane nije mogao prepoznati ni Interpol, niti CIA, ni KGB, pa su se eksperti za porijeklo vrsta morali osloniti na drugi ogranak Dubrovčana u inozemstvu (nazovimo ih uvjetno desničarima), koji su se opredijelili za ekstremni dubrovački govor, kojeg bi se posramili čak i Marin Držić, Getaldić i ekipa… Znanost je pokazala da je među desničarima većina ženskog spola, dakle nazovimo ih desničarkama, koje uz ekstremno afektiranje koriste izraze kojih se teško mogu prisjetiti i naši preci. Ova ekstenzija vlastele i propale Dubrovačke Republike dovodi do pogrešne zamjedbe da je izvan Dubrovnika vrlo malo Dubrovčana. Štoviše, izgleda da ih je malo i u samom Gradu. Situacija je još paradoksalnija kad se u istraživanjima individualnih slučajeva utvrdilo da je priličan broj ovakvih „istinskih Dubrovčana“ u biti heterogenog i nekontroliranog geografskog porijekla. Npr. djevojka koja tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila pojam Dubrovkinje, doduše je rođena u Dubrovniku, ali od oca iz Pule, a majke Norvežanke (utješno je što njoj barem znamo porijeklo vrsta).
Sve navedeni paradoksi i teorijski pristupi jasno ukazuju na podatak da je najlakše prepoznatljivo narječje u biti teško prepoznati, i da jezični eksperti za dubrovački često gadno griješe, ako nisu u iznimno čestom i intenzivnom kontaktu s većim brojem ljudi iz našeg kraja. Bez ovakvih iskustava, o nama točno mogu nagađati jedino ljudi odrasli na teritoriju naše županije.
Zato možemo lako izgraditi karijeru uspješnih špijuna, a u „Chelsea“ se možemo osjećati kao doma…
B. J.
mali odmak od divlje lige, sad kad su uslijedila 2 slobodna dana. kao i obično genijalni B. J.
bata već poslovično studiozan u pristupu dnevnopolitičkim i red carpet temama
svaka!