DUBROVAČKI VETERANI NA EUROPSKOM PRVENSTVU U HAMBURGU

Prošlo je desetak dana od završetka Europskog prvenstva u vaterpolu za veterane  u Hamburgu. Utisci su se malo slegli, pa je lakše napisat par riječi.

Za ovo prvenstvo smo se spremali cijelu zimu, neposredno pred odlazak odustalo je nekoliko bitnih igrača, pa nismo bili sigurni što u rezultatskom smislu možemo očekivati.

Na put smo pošli u nedjelju 3.7. ranim letom iz Dubrovnika za Hannover, pa  sa 2 kombija prema Hamburgu. Hotel Helgoland – vrlo korektan, čist i uredan sa odličnim doručkom i besplatnom internet konekcijom (koja je doduše povremeno pucala). Popodne smo otišli na bazen, udaljen 15-tak minuta vožnje autobusom, prisustvovali tehničkom sastanku i obavili akreditacije. Za slikavanje je korištena mala web kamera, tako da te slike sigurno nikome nećemo pokazivat. Čak je bilo ideja da navečer biramo mistera akreditacije.

U nedjelju navečr smo malo obišli grad, pogledali centar i dio luke, te, nakon večere, obišli osnovne znamenitosti. Već prvi dan se vidjelo da je atmosfera u ekipi odlična, te da su novi ljudi donjeli samo dobre vibracije.

O turniru neću puno pisat, u kategoriji +40 redom smo dobijali sa desetak razlike Ortigiu, Partizana, de Hama i Moldaviju, tako da se od organizatora čulo da smo najbolja ekipa na turniru, kao što se tiče igre, tako i po ponašanju u bazenu i izvan njega. Posebno dobro smo odigrali utakmicu sa Partizanom, dobili smo 9-1, a jedini gol je bio rezultat lopte koja se odbila od bloka i prevarila izvanrednog Đura Šturicu.

Kako smo sve navedene utakmice rješili u prvom poluvremenu, bilo je dosta mogućnosti da se prva sedmorka odmori, te da i mi s klupe odigramo ozbiljnu minutažu.. Da spomenem i udarnu sedmorku:

Šturica na golu, Mage na beku, Dario na sidru, desno Robi Tiozzo i Alen Bošković, a lijevo već tradicionalno Suha i Marga.

Vrijedno je zabilježiti odličnu igru i 2 gola u polufinalu našeg najstarijeg člana Antuna Paskojevića, koji je imao pravo nastupati u kategoriji +60.

Izvanbazenske aktivnosti su se svodile na jutarnje šetnje ili shoping, te večere, nakon kojih je slijedila šetnja gradom. Mali problem je bilo prohladno i kišovito vrijeme, posebno u prva dva dana.

U subotu popodne odigrali smo finalnu utakmicu sa reprezentacijom Rumunjske, iskusnom i jakom ekipom, s kojom smo do sada više puta igrali, sa promjenjivim uspjehom. Ove godine smo po prikazanoj igri bili izraziti favoriti i utakmica je u tom smjeru i krenula. Tvrdo, s malo golova, poluvrijeme 2-0 za nas.

I onda je krenulo, 3 igrača više za redom nisu iskorištena, pogodili smo 8 ili 9 stativa, primili 2 glupa gola i potonuli. Suđenje vrlo korektno, svi uvjeti za igru odlični, ali jednostavno nije išlo. Izgubili smo 4-3, sva 3 gola za nas je dao Suha, naravno da je on kriv za poraz, trebao je zabiti 5 i sve bi bilo u redu.

Nakon utakmice, nevjerica i nervoza, trebalo je pola ure – uru da dođemo sebi, a onda je naravno krenula pjesma. Uz „bier und wurst“ pjevale su se klapske pjesme, na čuđenje ostalih ekipa, posebno onih koje su osvojile zlatne medalje.

Pokupili smo stvari iz hotele i isto večer autobusom krenuli prema Hannoveru, a sletili smo u Dubrovnik  u nedjelju ujutro u 6.15.

Ovo je bilo peto europsko ili svjetsko veteransko prvenstvo na kome sam bio, iz tri finala 3 srebrene medalje a gol razlika -3. Malo mi fali jedno zlato, ali je puno vrijednija od toga atmosfera i zajedništvo u ekipi.

Dolaskom Ture kao voditelja, te Alena kao igrača i trenera u vodi, ekipa je dobila novu dimenziju. Svi, od predsjednika Branka Bazdana, preko voditelja, igrača doktora Olafa i navijača, odradili su svoj dio posla na najvišem nivou i zaslužni su za jedan nezaboravni doživljaj i usuđujem se reći, najbolje prvenstvo na kojem smo do sada bili.

Slijedeće godine u lipnju je Svjetsko u Italiji, Rimini-Riccione, unaprijed se veselim.