Igrači koji me motiviraju

Poštovanje svima. Danas ćemo malo o motivaciji. Zanimljivo je kako te jedna te ista stvar može jedan dan motivirati, a neki drugi dan demotivirati. Nekad si nakon pobjede još motiviraniji za trening, a nekad nakon pobjede ne odeš na trening. Nekad nakon poraza izgubiš motivaciju, a nekad tek nakon poraza nađeš motivaciju. Samo jesu li pobjede i porazi jedino mjerilo i čega točno su one mjerilo? Jesu li sportske i životne pobjede neko unutarnje mjerilo našeg biološkog mehanizma koje oslobađa hormone proporcionalno našem uspjehu unutar društvene hijerarhije kulture kojoj pripadamo?

Možda. Zamislite jednu bezličnu osobu. Bez cilja, motiva i prošlosti. Samo stoji i postoji. Što bi je moglo natjerati da bude motivirana za išta? Nijedno živo biće nije izašlo iz svoje majke i uzviknilo „Pobjeda!“.  Biti živo biće zahtjeva određeni utrošak energije koji se treba nekako nadomijestiti. Zanemarimo entropiju svemira na sekund. Ako osoba želi nadomijestiti gubitak energije, onda će se ta osoba morati malo motivirati i pronaći si nešto za pojest. Glad je prva motivacija, a civilizacija je skup sitih želudaca kojima je ostalo viška. Sve što nema veze sa nahranjenim stomakom je filozofija. Što vodi ka tome da, bez značajnog utjecaja naše okoline, ne postoje konstantno nemotivirane osobe, a samim time se može zaključiti da, bez značajnog utjecaja naše okoline, ne postoje konstantno motivirane osobe. Svi smo mi ljudi i sve su to nijanse istog spektra, ili kako kaže Al Pacino „a game of inches“.

A kad smo već kod sportske motivacije, selektor srpske vaterpolo reprezentacije profesor Dejan Savić je nedavno uradio jedan intervju u kojem ga se, veoma originalno i vjerovatno po prvi puta u karijeri, pitalo da usporedi vaterpolo onda kad je on bio igrač i vaterpolo danas kad je selektor. Pričalo se tu još malo i o odnosu današnje djece prema sportu i o očekivanjima roditelja. U intervjuu citiraju profesora Savića koji kaže kako se djeca danas sve manje igraju napolju, te kako su sve pretilija i sve više boluju od bolesti kao dijabetes i astma. Rekao je kako nam poslije OI u Parizu dolaze „slabije  generacije“, te pritom nije mislio samo na vaterpolo i nije mislio samo na Srbiju. Cijeli intervju možete pročitati ovdje. I sad sam se ja malo tu zamislio. Profesor Savić je dobro mislio, ali nepotpuno. Inače me nebi smetalo, jer možda sam ja u krivu, ipak je to profesor Savić, a možda novinar nije napisao sve točno i baš onako kako je to profesor rekao. A možda ga se ovo pitanje kroz njegovu trenersku karijeru pitalo toliko puno puta da je i zaboravio kako je prošlo preko 10 godina otkako je postao trener, te da su se sport i svijet dodatno promijenili otkad ga se prvi put pitalo to pitanje. Vaterpolo ima određene probleme koje vuče odavno i tek se nedavno o njima počelo javno pričati i tražiti rješenja. Međutim pojavili su se neki novi problemi kojih vaterpolo izgleda još nije svjestan i stavlja ih sve u isti koš sa ovim starim problemima, a to bi moglo biti mnogo štetno u rješavanju i starih i novih problema.

Svi smo nekog dojma kako svi sportovi danas više manje gube broj djece u odnosu od prije. A sa druge strane borilački sportovi, među svim dobnim skupinama, imaju masovni porast u zadnjih 10ak godina. Ako je sve veći postotak pretile i lijene djece, zašto onda raste broj djece kod borilačkih sportova? Što to borilački sportovi nude, a vaterpolo i ostali sportovi nisu? Vaterpolo ne razumi da ne gubi djecu zbog modernog doba, vaterpolo gubi djecu zbog vaterpola. Evo jedna stvar mi nije jasna kod profesora Savića. Kako u istoj rečenici mogu i roditelji i djeca biti „krivi“? Ovi lijeni, a ovi samo žele pare. Čak i ako to je istina, kakve to ima veze sa ičim. Oćemo onda svi pokupit svoje stvari i ići doma i reći to je to? Dođeš doma pitaju te ljudi šta je sa vaterpolom. I samo kažeš kako su danas djeca ljena, a roditelji obične novcogladice i to je to. A možda možemo tome pristupiti malo drugačije. Prije su sportaši trajali od njihove do neke 30e godine. Danas ih imate u prosjeku skoro do 40e godine. Treba se naći načina kako se najbolje i najpametnije pristupiti ovaj dobnoj promjeni i fokusirati se na to, a ako roditelji žele da im „deca budu kao Đoković“ onda neka im se zada domaća zadaća. Djeca ionako previše vremena provode kod kuće. Onda roditelji moraju 3 puta tjedno odraditi neki kućni trening sa djecom. Trener će napisati vježbe, roditelj će voditi trening, a dijete će trenirati. Pa ako želiš biti Nole, treniraj kao Nole. Osobno mislim da ništa ne može nadoknaditi kada u pubertetu treniraš do iznemoglosti. I ne može to svatko, ali svatko može na nekoj konstatnoj bazi raditi treninge manjeg inteziteta. Mislim da će biti manji broj ozljeda. Igrači će vrlo vjerovatno biti gipkiji i pokretljiviji, a ako nam igrači postanu fizički slabiji nego inače, onda ne moramo opet mijenjati miljun pravila, nego samo smanjiti obujam lopte i kraj priče. Možda vaterpolo postane balet na vodi. Ili šah na vodi. Možda. Možda stvari nisu baš tako jednostavne, ali mislim da nisu ni puno kompliciranije. Možda se profesor izgubio u svim ovim pričama o ovome komitetu i onome komitetu. Kao komiteti su ti koji će nešto riješiti. Više su danče.hr i totalwaterpolo.com napravili za vaterpolo nego ijedan komitet. Bidna dica sa novcogladnim roditeljima, trenerima koji ih nazivaju lijenima i pustim komitetima koji će ocijeniti šta se triba uraditi da se djecu stimulira za trening. Nije ni čudo šta na kraju završe igrajući video igrice. Kako ono ide ona pisma od Pink Floyda. „Hey! Savić! Leave them kids alone.“. Možda i nije u redu od mene da očekujem ovoliko od jednog profesora, ali ja nekako očekujen malo više od jednog Dejana Savića.

Svi mi znamo da oko dosta sportova trenutno vlada veoma loša atmosfera. Očiti problem vaterpola je taj što je vaterpolo postao neki vid elitnog sporta, tj tako sebe vide ljudi koji vode ovaj mali sport. Vaterpolo ima veliki problem jer za razliku od borilačkih sportova, vaterpolu treba bazen koji nije jeftin za održavati. Zato mi se čini da će neki vid državnog novca uvijek morati biti ulagan za razvoj i održavanje vaterpola i ostalih vodenih sportova. Zato ne želim generalizirati na svih i sve, ali očito je da postoje interesne skupine koje iskorištavaju vaterpolo kao polugu za vlastite van vaterpolske ciljeve. Što mene čak i nebi smetalo, da ti ljudi u svom ponašanju nisu prvo vaterpolisti, a poslije sve ostalo. Ali čak bi i taj nedostatak mogao pregristi, ako zbog toga ne ispašta sami vaterpolo. Ali čak bi i to bilo u redu, da ovi koji NISU dio tih začaranih krugova imaju dovoljno financijskog stimulansa unutar vaterpola da se zajebavaju sa svim preprekama i pizdarijama koje će im vladajući priređivati. U malim sportovima samo je pitanje vremena prije nego ćeš doći do situacije u kojoj moraš ući u preveliki osobni rizik za nedovoljnu financijsku nadoknadu. Što automatski dodatno stvara još lošiju atmosferu unutar jedne zajednice. Nema balance, nema rasprave. Nije to samo na Balkanu tako. I nije to samo u vaterpolu tako. Poprilično sam svjestan da je i profesor Savić svjestan ovoga šta sam ja rekao, ali je možda u takvoj poziciji da ne može uvijek da kaže ono šta misli. Da se razumimo, igraču Dejanu Saviću ne bih ovoliko solio pamet haha, a nadam se da treneru Saviću neću više ikad. Možda sam ga sad uzeo malo na zub (pazi frajera, on je uzeo Dekija na zub haha), ali to je jer ga kao sportsku figuru našeg sporta baš gotivim i neću mu dozvoliti da se i on uljeni i stagnira. Mene osobno motivira kada znam da u mom sportu i u ciloj ovoj lošoj atmosferi postoje osobe kao on. A sad je nakon svega ovoga red uputiti i jedan kompliment treneru Saviću. Veliki je motivator i ako mu dosadi ova atmosfera oko vaterpola vrlo lako bi mogao držati one motivacijske govore i seminare i dizati solidne pare od toga. Toliko je dobar motivator je mene dodatno motivirao kada je rekao da nam dolaze sve slabije i slabije generacije. To je ko da mi kažeš kako mi dolaze sve slabiji i slabiji protivnici. Profesore izvinite, ali ne brine me to uopće.

U biti ja ovdje cilo vrijeme kritiziram profesora a onda mu kažem da me motivirao sa izjavama koje mu kriziram cilo ovo vrijeme. Profesor, kao i mnogi vi koji čitate ovaj članak, vrlo vjerovato na mene gleda kao čisto jednog kolumnistu na danče.hr-u. I to vam mene motivira. Kad treniram doma, ili kad idem na bazen, ili kad idem trčati, ja znam da puno ljudi u vaterpolu na mene gleda čisto kao kolumnistu. Prije me to nerviralo. Sada me ne nervira više. Sada znam da mi to daje prednost. A jel znate koji me vaterpolo golmani motiviraju? Puno njih. Kad sam gleda Final 8 u Beogradu prije koji misec, golmani nisu baš briljirali. I to me motiviralo. Motiviralo me kako je Popadić opet bio loš u finalu kupa, a poslije proglašen za MVPa prvenstva. Motiviralo me kako je brania na svjetskome, ali  me isto tako motiviralo kada ga je izbornik zamijenio protiv Španjolske haha. Bijač zna nekad nešto obraniti da me baš snerva, skoro pa me i demotivira, ali kada u rijetkim slučajevima primi neki glupi gol onda se skoro pa obradujem a u sebi govorim: „Tako je. Useri i ti jednom u životu sinko.“. Motivira me kad pogledam ligu prvaka i vidim da možda nisam najbolji, ali definitivno nisam najgori golman među tim društvom. Motivira me to šta pišem za danče.hr. Nakon skoro 4 godine mogu reći da sam djelom i ponosan šta pišem za tu vaterpolo instituciji, jer realno danče.hr je institucija Hrvatskog vaterpola i sporta, i sramota je kako je danče.hr tretiran kroz godine. I mene vam to motivira. Motivira me kada vidim kako instagram profil Hrvatskog Vaterpolo Saveza prati Dinamo, a ne prati Hajduka. Ne moraju pratiti Hajduka, ali šta imaju pratiti Dinamo? I ne prate danče.hr. Kako se moš baviti vaterpolom u Hrvata i ignorirati danče.hr, a pratiš Dinamo? Kako? Ali mene to samo i dalje motivira. Motivira me šta sam i dalje motiviran. Motivira me šta imam preko 240 strana u wordu koje sam već objavio na danče.hr-u. I to kakvih 240 strana. Ako na kraju ispadne da ja ipak znam nešto braniti, vrijednost tih 240 stranica će samo početi da raste. I to me dodatno motivira. Ja znam da mene čitaju, ili pročitaju tu i tamo, novinari i urednici raznih hrvatskih medija. Dakle van vaterpolo novinari znaju za mene. Moja je priča zanimljiva. Ono šta ja pišem je zanimljivo (uglavnom 🙂 ) i poanta bi trebala biti da se stimulira ovakve kao ja, a ne da se na njih gleda kao na konkurenciju. Nekoć me sve to mnogo nerviralo, danas me to motivira.

Ima jedna izjava koja kaže da pobjednici pišu povijest. Samo ja sam to nekako skratio na „Pobjednici pišu.“. Gdje bi bio Odisej, da mu nije Homera. Možda neki ljudi ne vole moga urednika, ali ljudi će za 20-30-40-50 godina čitati Andriji izvješča o vašim vaterpolo uspjesima. Moj ego želi vjerovati da će tako biti i sa mojim člancima, ali opet meni ka meni je dovoljna motivacija ispisati vlastitu povijest. Pa ako ko pročita pročita. Ne brinite neće nitko čitati išta od Bauera koji i nakon 20 godina praćenja vaterpola i dalje ne zna napisati vaterpolo tekst. Ja znam da je to po naredbi sve, ali moga je u 20 godina naučiti neke osnove i odradit komandu koja mu je zadana, bez da vrijeđa svakog ko se iti malo razumi u vaterpolo. Ja znam da je njemu kao novinaru bolje da što manje ljudi razumi vaterpolo jer onda on može pisati šta želi i mislim da je sramota kako je predstavljao naš sport, u novinskom smislu, zadnjih 20 godina. Iako realno i to me motivira, jer da Bauer obavlja svoj posao kako triba ko zna bili iko čita išta od mene, ili urednika Martića. A kad smo kod urednika Martića. Mislim da sam njega najviše kritizirao od svih. Postoji doslovno više članaka posvećenih temama oko kojih on i ja imamo drugačija razmišljanja i gdje ja mislim da je on u krivu. I sve je u redu. Možemo i dalje koegzistirati unatoč tome što ovaj mali kolumnista soli pamet svome uredniku. I to me motivira. A da stvar bude još gora. Ako ikad i dođem u poziciju da branim neke vaterpolo relevantne utakmice i budem loše brania. Urednik će prvi napisati kako sam loše brania. Bez nekih opravdanja i novinarskih akrobacija. I to me motivira.

A za kraj se moram još jednom vratiti na profesora Savića. Ne virujem da ću se ikada natjecati protiv trenera Savića, ali znam da će mu biti dodatno neugodno ako izgubi od jednog kolumniste. A tako će biti i svakom ko čita moje članke, a nađe se preko puta mene na vaterpolskom polju. Kao ljudi govore kako njih boli briga. Dobro. Još bolje, jer mene briga i ja znam da takvi mentalni „inchevi“ igraju veliku ulogu jednom kada sudac da znak. Nadam se da ćete i vi koji čitate ovaj moj članak to jednom saznati. I to me motivira. Možda je ovaj članak ništa drugo nego jedan oblik thrash talka prema svima vama. Možda. Stojte mi dobro. I veliki pozdrav profesoru Saviću. Puno sreće ove godine sa Crvenom Zvezdom u srpskome prvenstvu i europskom intertoto kupu haha.