Interesne skupine

Poštovanje svima. Od davno se nismo čuli. Trenirao sam, radio sam, ali nisam igrao. Niti sam imao potpisan ugovor. Tako je jednostavno ispalo. I dok god sam bio obični smrtnik bez ugovora nekako nisam imao prevelike želje išta pisati. Nadam se da ste nakon ovih par redaka uspjeli povezati određene konce. Pošto je sve još svježe poštedjeti ću vas detalja i ostaviti to za moj sljedeći članak, a  umjesto toga ću se u ovom povratničkom članku osvrnuti na jednu interesantnu pojavu kod ljudi o kojoj se ne priča.

Odrastanje je zanimljiv koncept koji ja još u potpunosti pokušavam razumijeti i koliko ja dosad uspjevam spojiti, veliki dio odrastanja ima veze sa vlastitom interakcijom sa svojom okolinom. Postoji jedna dobra izjava koja mi često padne na pamet. „Pametan čovjek zna što reći, a mudar zna kada nešto reći.“ Odrasli imaju taj neki svijet o kojem se ne govori. Kako razumijeti ovaj svijet o kojem se ne priča, a kojeg moraš znati biti dio, ili ćeš biti izostavljen iz svega, a ne moš o njemu niti pričati, niti pitati? I nije tu samo jedna generacija odraslih koja ne govori o nekim stvarima. Starija generacija odraslih ne govori o tome kako nema dovoljno za svih, a nova generacija odraslih ne govori o tome kako ima dovoljno za svih. A možda su svi u pravu. Može biti da stariji ne govore o tome kako nema dovoljno jabuka za sve, a mlađi uporno ne govore o tome kako ima dovoljno naranči za sve? Možda su starije generacije jednostavno iscrpile sve resurse kojima su nekoć održavali stanje vlastite okoline i stanje vlastitog pogleda na svijet? Sjećam se onoga staroga filma Highlander i poznate izreke „There can be only one.“. E pa danas bi ta izjava glasila „There cant be only one“. Mislim da tu leži jedna od najvećih razlika među ovim dvima generacijama odraslih. I vrlo moguće da su u ovoj situaciji oboje generacije u pravu. Na kratke staze. Na duge staze su mlađi uvijek u pravu. Čak i ako nisu u pravu, bit će u pravu. Prije ili poslije. Ta suptilna i nadasve elegantna brutalnost života sakrivena od očiju onih koji ju ne prihvaćaju kao istinu, je jedna od onih stvari o kojima ne moramo pričati.

Otkad smo se zadnji put čuli sam više manje razradio ideju za vlastiti brend. Vaterpolo nije imao ovako dobru ideju, otkad sam ja zadnji put imao ovako dobru ideju. Samo me malo jebe egzekucija iste haha. Nadam se na tome poraditi dalje, ali to su stvari o kojima se… ne priča. Zasada.

Zadnjih par mjeseci tokom svoje medijske neaktivnosti sam pratio neke od ovih stvari o kojima se ne priča. Vaterpolo je bitan i sve to, ali realno u našem društvu postoje leveli funkcioniranja u kojima je čitav sport samo jedan od pametno i elegantno postavljenih alata koji nekome ili smeta ili ne smeta. I koliko ja primjećujem na tim se levelima događaju suptilne promjene koje su nevidljive onima koji ne znaju šta točno gledati i tražiti. I tu dolazimo do našeg naslova i naše glavne problematike, te kako riješiti tu problematiku, ali o tome se… ne priča.

Svima puno zdravlja i čujemo se ubrzo.