Pobjeda protiv Polarnih Medvjeda

Pozdrav i poštovanje svima. Ako me pratite preko ikakvih društvenomrežastih aplikacija onda bi trebali znati da sam zadnjih par mjeseci često u Nizozemskoj. I trebali bi znati da sam često u Nizozemskoj zbog jedne „water polo-related“ situacije. A ako me ne pratite, onda sada znate da sam zadnjih par mjeseci zbog vaterpola često u Nizozemskoj. Točnije u Eindhovenu. Točnije u klubu tipičnog eindhovenskog imena, PSV. Klub sa dna tablice koji se bori za ostanak u nizozemskoj prvoj ligi, popularno zvanoj Eredivisie. Puno se toga izdogađalo od moje zadnje utakmice u Njemačkoj i moje prve utakmice u Nizozemskoj. U biti ništa se nije dogodilo u vaterpolo smislu, ali se puno toga upravo zbog toga događalo i ne mogu vam sve to napisati u formatu koji bi vam bio čitljiv, zanimljiv i ne predugačak. Tako da ću vam ispričat kako mi je izgleda tjedan pred ovu zadnju utakmicu. Protiv ekipe Polarnih Medvjeda.

Kad sam ja doša u klub, PSV je bio na predzadnjem mjestu u ligi u kojoj zadnja dva automatski ispadaju, a treći s najmanjim brojem bodova mora ići u dodatne kvalifikacije. Kad sam poslao predsjedniku Martiću Eredivisie tablicu nisu mu se svidjele šanse PSV-a za ostat ligi. Osjetio sam njegovu brigu. Međutim rekao sam mu: „Predsjedniče, dont vori.“ Prošli tjedan smo izgubili od trećeplasirane ekipe, ali jedva. Sredina četvrte četvrtine promašili penal kod rezultata 7:7 i na kraju izgubili 9:7. Završia sam utakmicu sa 20 ili 21 obranom. Predsjednika Martića to nije impresioniralo. Rekao mi je samo kako je neki dan neki golman na juniorskom prvenstvu isto imao preko 20 obrana. Nema labavo kod predsjednika. Na kraju dana, bez obzira koliko obrana bilo. Izgubili smo. Fala predsjedniče na nelabavosti. Ako me pratite na instagramu onda bi znali zašto nisam siguran jesam li imao 20 ili 21 obranu. Na anketi koju sam uradio priko svog instagram storija velika većina ljudi misli da sam imao 21 obranu. Ja još nisam siguran. Al dobro. To nije najbitniji dio priče. Najbitniji dio te priče je da PSV lajvstrima sve svoje domaće utakmice. Tako da je ova moja utakmica sa 20/21 obranom bila na youtube-u. Jedno vrijeme. Dok je youtube nije skinio jer se tijekom utakmice svirala neka pisma od koje se nije imala licenca i bla blabla,… znate kako je sa ovim digitalnim regulativama u zadnje vrijeme. I da vam budem iskren, nije me se dotaklo puno. Lijepo je bilo imati jedan takav medijski dokaz nakon 9 mjeseci bez vaterpola, ali dobro. Nema veze. Ja sam to shvatio kao dobar znak. Za šta? Nemam pojma, ali definitivno je dobar znak. I nakon toga svega počima novi tjedan. Ovu subotu igramo protiv četvrtoplasirane ekipe polarnih medvjeda. Već sam prije ćua za tu ekipu. Upamtia sam ih čisto po tom bombastičnom nazivu. I koliko sam čua oni su uvijek bili u vrhu nizozemskog vaterpola, a nešto imam u glavi da su u nekim tamo 90im godinama igrali i neka europska natjecanja. Mislim čak da su igrali protiv Poška u Ligi Prvaka. Neman pojma, tako ih nekako imam u glavi.  

A sad o mom tjednom treningu. Kao što ste već i vidjeli, ako pratite moje instagram storije, petkom rano popodne idem vlakom za Eindhoven i vraćam se subotu navečer nakon utakmice. Ove ostale dane treniram sam u Dusseldorfu. Pored mene ima jedan stari mali bazenčić koji uglavnom posjećuju ljudi starije životne dobi između kojih ja nekako pokušavam trenirati. Teretanu obavljam i dalje u UFD Gymu. Ovaj tjedan nije započeo baš najbajnije. U ponedjeljak, utorak i srijedu sam se osjećao malaksalo i nisam trenirao.  Zadnja četiri tjedna sam nakon preboljene korone stalno u pogonu bez odmora. Trebalo mi je malo stati na balun. Za razliku od prošlih tjedana ovaj tjedan ne idem za Eindhoven u petak, nego u subotu direktno na utakmicu. Na našem bazenu se održava neko plivačko natjecanje do kraja tjedna, tako da ništa od petka. Što mi je predstavljalo mali problem. Prvo. Volim to kad odem dan prije i onda nekako mi mozak uđe u cijeli taj vaterpolo-suludi mentalni sklop. A drugo je to šta trening petkom uključuje i pucanje, što uključuje i moje branjenje. Preko tjedna dok plivam između bakica, pokušavajući napraviti iskok bez da im smočim kosu, nema nikakvog pucačkog treninga. Ovaj tjedan ću morati trenirati između bakica četvrtak i petak i onda se na utakmici u subotu protiv četvrtoplasiranoga nekako snalaziti. Ne znam kako, ni zašto, ali nekoć bih se u ovakvoj situaciji osjećao malo nesigurno po pitanju mojih kvaliteta u takvoj situaciji. Sad me baš boli briga. Znam da u subotu moramo naći način da pobjedimo. Sigurno bi bilo bolje da sam spremniji, i da je cijela situacija malo idealnija, ali nije. Šta je tu je, idemo pobjediti. Pa šta i da izgubiš. Nije sramota biti relegiran iz Eredivisie-a. Ne virujen da je ugodno, ali valjda nije sramota. Ne znam. Nadam se da nije haha. U četvrtak sam se samo malo rasplivao i ugrijao noge, a u petak sam otrčao malo i odradio malo duži trening u vodi nego u četvrtak i to je bilo to. Subota. Idemo.

Igramo protiv polarnih medvjeda u gostima. Jedna od velikih razlika Eredivisie od Bundeslige je ta šta kad u Eredivisie igraš u gostima ne moraš putovati ni blizu kao šta moraš u Bundesligi. Ovo mi je druga utakmica u gostima, a znam da sam prošlu bia doma u Dusseldorfu još prije ponoća. Za ovu utakmicu je dogovor srest se ispred glavnog kolodvora u 3 ipo popodne. 15:30. Jednom na sat iz Dusseldorfa vozi vlak do najbližeg Nizozemskog grada Venlo-a. I onda tu imam svako pola sata vlak za Eindhoven. Vlakovi su uštimani tako da kada stignem u Venlo imam točno 5 minuti da si kupim kartu i stignem na vlak za Eindhoven. I obično uvijek uhvatim taj prvi vlak. Uvijek ista procedura. Izađem iz prvog vlaka. Odem do nizozemskog aparata za karte kojeg sam već naučia koristiti bez prebacivanja na engleski jezik. Ne, nisam naučia nizozemski jezik u dva miseca nego sam naučia di trebam pritisnuti, jerbo nemam dovoljno vrimena pritisnuti na zastavu Velike Britanije da bi mi se automat za karte prebacio na engleski jezik. I tako ja obavim svoju standardnu proceduru. U veoma zadovoljavajućem vremenu moram priznat. I odem ja put perona broj 3b. Moram se prvo spustit niza neke stepenice pa malo hodati kroz neki tunel, pa se onda uspet drugim stepenicama. Kad sam se počeao spuštati niz prve stepenice vidia sam jednog afrikanca kako se muči sa dva velika kovčega. I pošto sam si kupio kartu u rekordnom vremenu, odlučim da imam sekund vremena i pomognem afrikancu spustiti kofere do dna stepenica. Ne znam zašto. Zašto ne. Na dnu stepenica pita mene afrikanac, upirujući u smjeru kojim i ja idem, „jel tamo vlak za Nizozemsku?“. A ja ne znam kako da mu objasnim da mi već jesmo u Nizozemskoj i samo mu potvrdim. „Da, tamo ti je vlak za Nizozemsku“. I nastavim svojim smjerom, a čujem kotače afrikančevih kufera iza sebe. I dođemo mi do sljedećih stepenica. Onih koje vode gore prema platformi sa brojem 3b. I taman šta sam se počea penjati uza te skale čujem kako onaj afrikanac započima svoj strmoglavi put prema vrhu skala noseći ona svoja dva kufera. Ja mu naravno opet pomognem. Ne znam zašto sam mu pomogao, budući da sam cijelo vrijeme imao osjećaj kao da se afrikanac boji da ću mu ukrasti kufer. Dođemo do vrha skala. A vlak za Eindhoven se već lagano pomiče u smjeru Eindhovena. A dobro. Šta je tu je. Onaj afrikanac gleda neke svoje papire tražeći svoj vlak za Nizozemsku, totalno nesvjestan da je on razlog zašto sam ja zakasnia na moj vlak za Eindhoven. I šta ćeš nego se nasmijati samom sebi, budući da sam ja kriv samom sebi šta sam zakasnia na vlak. Šta je tu je. Idem zapalit jednu i za pola sata će drugi vlak.

Stigao sam na glavni kolodvor u Eindhovenu nekih sat ipo prije dogovorenog termina. Kupia si kofi tu gou i udria mali đir priko Eindhovena. Vozili smo se nekih uru i dvadeset minuti do bazena naših protivnika. Polarnih medvjeda. Inače njihovu zadnju utakmicu su ovi polarni medvjedi pobijedili prvoga na tablici sa 12:8. Na putu tamo upitam ja našeg trenera odakle im tako ratoborno ime kao polarni medvjedi. Djeluje kao jedno od onih imena kad se ekipa iz ulice prijavi na neki turnir u gajbu pive i treba si dati neko ime i onda si daju ime polarni medvjedi. Nije da ih vrijeđam, ali isto imam tu neki malo podrugljivi ton. Amo to tako nazvati. A na to će meni trener kako je to ime divizije koja ih je oslobodila od nacističke okupacije i onda su njima u čast da li ime klubu Polarni Medvjedi. Ako ste pomislili da mi je možda bilo malo neugodno nakon takvog odgovora… bili biste u pravu. Mojih 7 godina Bundeslige se skupa sa mnon zagledalo u pod čekajući da neugodni trenutak prođe. Prije koji tjedan smo nakon jedne utakmice otišli u ovi jedan kafić u centru grada. I predstave vam oni mene lokalnom stanovništvu tog kafića kao „Tomu iz Njemačke“… jebo sve. Nemoj samo da te čuju Njemci kako to govoriš o njima haha. Nakon par sekundi sam uspio nekako promijeniti temu i nastavili smo naš put prema polarnim medvjedima.

I počima utakmica. Na zagrijavanju se nisam osjećao baš najbolje, ali valjda će biti bolje tokom utakmice. Poveli su oni 1:0 i onda su imali penal. Koji sam ja obrania i kojeg možda i ne bih spominjao ovdje da ne mislim da je taj penal odredia puno u toj utakmici. Kako se do kraja utakmice pokazalo, nisam uspia ući u onu zadnju brzinu i braniti na nivou iz prošle utakmice kad sam imao 20/21 obranu. Međutim to moji protivnici nisu mogli znati, niti osjetiti, a i meni se činilo kao da su se bojali da me ne razbrane. Što inače zna biti žešče zajebano, jer onda takve ekipe uvik razrade sve svoje šuteve i teško je ući u neki ritam sa utakmicom. U ovoj situaciji se na kraju ispostavilo da nam je mnogo pomogla ta njihova prevelika razrada šuteva, budući da su sa odmicanjem utakmice postajali sve nervozniji i radili su puno grešaka. Da su pucali malo slobodnije sigurno bi im ušlo par udaraca više nego su oni mislili da bi im ušlo. I mislim da mi je obrana tog penala dodatno izpotencirala tu njihovu nervozu. Nakon tog propuštenog penala su polarni medvjedi svejedno otišli na 3:1. I nijedan nije bio iz neakcije. Jedan je gol čak bia i na moju dušu. Nema veze. Idemo dalje. 3:2. 5:4. 7:6. Većinu utakmice smo gubili i onda smo ih do kraja treće baš stigli. Odradimo mi sastanak pred zadnju četvrtinu i prvih sedam se lagano upućuje prema startnim pozicijama. I vidim ja na drugoj strani nešto se oni među sobom nešto ka svađaju. Ista takva situacija je bila i prošlu subotu kad se trećeplasirana ekipa isto među sobom svađala tokom sastanka pred posljednju četvrtinu. I pitam ja prvoga do sebe da kako to da su se i prošlu subotu i ovu subotu naši protivnici međusobno posvađali. A kaže mi on nešto u stilu da je inače bia slučaj da se protiv PSV lako osvajaju bodovi i sad kad je utakmica u gusto da se onda oni svađaju. I onda smo ih do kraja četvrtine katapultirali sa još 5 komada i završili utakmicu sa rezultatom i pobjedom 8:11. Igrali smo takav totalni vaterpolo da me je malo strah da bi nas gospodin Štefanek mogao tužiti zbog kršenja autorskih prava. Od 11 golova, imali smo 7 strijelaca. Rapsodija u zadnjoj četvrtini nas je katapultirala sa predzadnje pozicije i 13. mjesta u sigurnu zonu koje nam 11. mjesto nudi

Mislim da sam primia jedan gol koji ide na moju dušu i dva gola di sam eventualno mogao bolje reagirati. A skupia sam 9 obrana. Iako je ovo bila teška utakmica za istaknit se, svejedno nisam baš briljirao. Obrania sam par šuteva iz vanka. Obrania sam jednom pred kraj četvrtine sa gola na gol. Par laganih udaraca sa sidruna. Obrania sam oni penal i obrania sam još par šuteva šta su se odbili od bloka. Mnogo zeznuti udarci koje ka moraš obraniti, ne zbog toga jer je to nešto šta se očekiva nego, jer nekako uvik golman izgleda glupo kada primi takve golove. Dakle jedva 9 obrana.  Što postavlja pitanje. Kako to da smo onda uspjeli pobjediti polarne medvjede? Koliko sam čua ovo je bila prva pobjeda nad njima u novijoj vaterpolo povijesti PSV-a. Zanimljivo odista. Ja znam da vi znate da bih ja rado preuzeo svu slavu i težinu ove pobjede na moja pleća, ali realno ne mogu. Šta je tu je. Idemo dalje. Predsjednik Martić je bio zadovoljan i možda malo i ponosan kad sam mu javio da smo završili utakmicu epskom pobjedom. Nakon utakmice su moji momci sili u “club house” od polarnih medvjeda i nazdravili sa pivom dvi. Ja u zadnje nisam od neke pive, pa sam odlučio zamoliti konobara jel mi može uštekati negdje mobitel na punjenje dok ja odem zapalit jednu pobjedničku cigaretu. Onu najslađu. Ja znam da će vas mnogi ljudi uvjeravati kako je cigaretu najbolje zapaliti nakon nekih “određenih” stvari za odrasle. Ne vjerujte im. Nema bolje cigarete nego nakon šta si upravo pobjedio. I to pobijedio u vaterpolu. Sramota me šta ovo pišem, ali šta ću. Valjda ću ubrzo prestati. Dosta sam smanjio, ali jel. Jebiga. Završim sa cigaretom i vrijeme je za put pod noge. Bacit će me netko od suigrača do prvog većeg kolodvora odakle ću moći uzeti neki regionalni vlak do Venlo-a i onda tu uhvatiti zadnji vlak za Njemačku, koji polazi u 22:05. Trebao bih biti doma najkasnije oko 23:30. Gostovanja u Nizozemskoj su stvarno show haha. Moram dodati da čim sam sjeo u vlak odmah sam otiša naći snimak utakmice na youtube i pošaljem predsjedniku Martiću obranu moga penala. Na što je on samo hladnokrvno odgovorio da mi je igrač zapucao u prsa… Nema labavo kod predsjednika. Čak i kada nije moja krivica šta je kvaliteta snimke toliko loša da djeluje kao da mi je protivnički igrač opuco u prsa. A šta je tu je. Idemo dalje. Stojte mi dobro i hvala vam na čitanju.