Povratak treningu, odnos prema medijima,pravilna prehrana,CBD ulje i glazba

Došlo vrijeme da se momci pripreme. Dakle sredina sedmoga miseca je i vrijeme je da se opet počne trenirati, ili makar da se opet počne o treniranju aktivno razmišljati. Prošla godina je bila kakva je bila, ova godina bi tribala biti drugačija. Drugačija u smislu da bi ove godine, za razliku od prošle, moja vaterpolo sezona morala imati nekoga smisla. Dok ovo započiman pisati neman potpisan ugovor sa ikojim klubom. Zadnjih 7 godina vaterpola u Njemačkoj je bilo kao onih 7 mršavih krava. Svega, a najmanje vaterpola. U tih 7 godina sam čak jedan period proveo punih 9 mjeseci potpuno udaljen od vaterpola, da bi se poslije opet vratio i treningu i vaterpolu. Vratio sam se treningu, ali bez trenera. Sam sam se i trenirao i motivirao i vraćao u kakvu takvu formu. O mom načinu treniranja i samom pristupu treningu ću vam pisati malo kasnije u tekstu, ali prvo još malo o ovom mom medijskom angažmanu.

Ja znam da vama to možda izvanka izgleda kao da Bujas piše članke jer Bujas voli čitati svoje članke na internetu. To nije istina. Bujasu triba jako dugo vrimena da, jednom kad napiše jedan članak, opet pročita taj članak. I dan danas Bujas ne može neke svoje članke niti otvoriti, a kamoli pročitati. Bujas po naravi nije jedan od onih koji voli medije i sve to skupa. Ako išta do zadnjeg razvoja događaja Bujas je uvik bia anti-medij tip osobe. I mislim da bi sad bia red da Bujas prestane pisati o sebi u trećem licu haha. Ponilo Bujasa. Dakle onaj tren kada vidim da ipak od mog vaterpola neće biti išta, ja ću vrlo vjerovatno prestati sa svim ovim pisanjima i osloboditi ovo malo medijskog prostora koje naš sport ima nekim drugim vaterpolistkinjama i vaterpolistima. Kad sam tek počea pisati moga sam ja vrlo lako steći i još veću nazovi „popularnost“ nego je imam sada. Kao šta vidite i sami. U medijima ima par polarizirajućih tema o kojima sam moga pisati i koje sam moga vrlo lako iskoristiti. Dakle sada već skoro 3 godine nakon one obrane mislim da svi vi gledate malo drugačije i na mene i na ovo šta ja ovdi svijesno i planski radim. Da napomenem. Ja i dalje radim jedno te isto šta san i prije 3 godine radia. Sad zamislite šta sam sve moga uraditi u protekle 3 godine da sam stvarno tia eksponiranje pod svaku cijenu. Teme znate. Vidite im i sami naslove kad čitate vaše dnevne digitalije. Ja sam se odlučia na drugačiji pristup. Ja sam odlučia da bi bilo najbolje da za mene prvo čuju ljudi iz medija, a ne ljudi iz naroda. Teško bi bilo da, bez ikakvih polarizirajućih tema koje izazivaju određene tenzije među ljudima, mene počnu pratiti i čitati neki ljudi koji vaterpolo ili ne prate, ili prate površno, ali ako bi za mene znali ljudi koji su iz medija, onda bi oni jednoga dana možda počeli pisati o meni i onda ću ja priko njih doći do ljudi iz naroda. I sad se vi pitate pa zašto bi netko iz medija radia išta sa mnom? E pa da vam i to objasnim. U zadnje 3 godine pisanja članaka i intervjua mislim da sam više manje dotaka sve bitne tematike, demografike i grupe ljudi koji se nalaze unutar našeg sporta. Od golmana, sportskih psihologa, statističara, medija, video igrica do slobode govora na društvenim mrežama itd. Ne postoji grupa ljudi unutar vaterpola koja ne može naći nešto za sebe unutar mojih članaka i intervjua. Dakle zahvaljujući samo toj činjenici, članci koje bi ljudi iz medija radili o meni, bi im tribali donijeti veliku/dovoljnu čitanost ili gledanost. Ja ne kažen da oni ne mogu naći veliku čitanost ili gledanost kod nekoga drugoga, ali doći ću i ja jednom na red. Moj je plan i želja da oni počnu o meni pisati zbog vaterpola, a ne zbog svega samo ne vaterpola. I onda jednom kada krenu ti člančići o meni ja ću doći do tih ljudi iz naroda koji vaterpolo ili prate površno, ili ga možda uopće ne prate. I naravno meni nije cilj da netko o meni napiše nešto, ili da ja završim u nekom podcastu. Meni je cilj, ako ikad buden gost u ikojen podcastu, biti najgledaniji gost u tom podcastu. Neda mi se ići u ikoji podcast i onda imati neki osrednji rejting. Nema šanse. Plan je biti najgledaniji. Jel to bahato od mene? Ne. Ja mislim da bi vi svi, ako se ikada nađete u takvoj poziciji, tribali tako razmišljati.

Danas živimo u eri ove kulture kanceliranja neistomišljenika („cancel culture“), ili bolje rečeno kulture medijskih strvinara („cancel vultures“), to su ljudi koji pod krinkom kao nekih njihovih uvjerenja se u biti bore za što veći broj klikova i pregleda. Ja na to ne gledam tako. Već sam napomenia da sam po naravi anti-medij tip osobe. Ne tribaju meni neki članci o meni za punjenje nekog mog ega ili da se osjećam kao da postojim. Neki ljudi to vole, meni to baš i nije đir. Dakle ako neću biti najgledaniji meni vam nema smisla raditi ikoje intervjue, podcaste ili išta drugo medijske naravi. Mislim da je do sada moja percepcija trenutnog vaterpola bila više manje istinita ili poprilično blizu istine, dok je u isto to vrijeme moja percepcija mene samoga unutar vaterpola i medija uvik bila daleko od istine haha. Šta se tiče ljudi iz medija, ili za mene zna puno više ljudi nego šta ja mogu zamisliti, ili nakon svih mojih članaka za mene zna razočaravajući, gotovo poražavajući, broj ljudi iz medija haha. Stvarno ne znan. Uglavnom, daj bože da i ja i vi jednom saznamo tu istinu. Pa kakva god da ona bila. Meni nije problem priznati poraz. Nit prvi nit zadnji u mojoj vaterpolo karijeri. Skužajte, ali za mene je loš rejting poraz. Uglavnom. Kad pričamo o medijima i svemu šta sa tim dolazi, Postoje dva razloga zašto netko nebi želio da njegov igrač razmišlja ovako kako ja razmišljam. Ili jer postoji nešto šta skrivaju i ne žele imati dodatne oči na njima, ili jer žele da svi klikovi, pregledi, slava i zasluge pripadaju njima samima. Nakon svega šta sam proša u Njemačkoj, i pogotovo u ove zadnje tri godine, moja glava se morala stabilizirati i sada više ništa na nju ne može djelovati, a da ja to ne želim. A sada je vrime da vam objasnim kako sam prošle sezone nakon 9 miseci stanke koncipira svoj suhi trening i zašto sam odlučia sa tim konceptom nastavit i u ovoj sezoni. Konstrukciju tog treninga sam također prenia i na moj vodeni trening, ali o tome u jednom od budućih članaka. Možda neman još klub, ali šta je tu je. Bolje bez kluba, nego bez treninga.

tomo

Prošle godine u devetom misecu/rujnu/septembru sam počea sa treninzima. Ima sam tu sriću da živim nekih 10 minuti biciklom od UFD Gym-a. Vjerovatno najbolje MMA dvorane u Europi. Uz te profesionalne zvijeri koje tamo treniraju, oni u svojoj ponudi imaju i treninge za nas „amatere“. Tu sam u početku trenira snagu i odradia sam par kick-boxing treninga i onda put bazena odraditi vodeni trening. Van svih treninga i svih tih stvari. Nakon 20 godina jednog te istog vaterpolisanja odgovaralo mi je biti u jednoj novoj i drugačijoj sredini. Drugačija je to energija. Ne mislim u ikojem boljen ili goren smislu, nego drugačija energija od onoga na šta smo mi navikli u vaterpolu. Da sa razumimo, kad bi bili treninzi snage tu je bilo i ženskih i muških. A ja nespremniji nego ikad i onda moj ego mora tu trpiti neke žene koje rade neke vježbe pravilnije i bolje od mene. I radile bi i po više ponavljanja. Pari smišno, ali to mi je puno pomoglo u traženju neke poniznosti koju sam izgubia igrajući i boreći se sa vjetrenjačama unutar njemačkog vaterpola. U takvoj sredini ponovno sam u sebi samome izgradia stav da bez obzira na spol, i bez obzira na išta, najbitniji je trening i konstantnost istoga. Samo zato jer sam ja muško ne mora značiti da sam automatski spremniji od ikoje žene. Ako je ona trenirala više od mene, vrlo vjerovatno je i spremnija od mene. Ne znan kad sam zadnji put u vaterpolu ima neku tremu, ili nazovi to nekim strahom, ali sićan se da sam se prije prvog kick-box treninga usra ka mala grlica. I to mi je malo falilo. Kad bi se birali parovi za treniranje određenih drilova ja bi vam bia među zadnjima koji bi si naša svoj par haha. Dakle ja sam u toj dvorani bia uvjerljivo na dnu hranidbenog lanca. I to je isto nešto šta mi je u tom trenutku trebalo. Da se osjetim kao apsolutni početnik u nečemu. Nisan uspia odraditi puno treninga kad je doša novi lockdown i bia sam prisiljen smisliti svoj način treniranja i zadržavanja fokusa. Paralelno uz to, ima sam doma ženu u šestom misecu trudnoće tako da sam uvik triba prvo sa njom se dogovorit pa tek onda viditi kako i šta sa treningom, ali bez puno filozofiranja pređimo mi odma na taj moj način treniranja.

Dakle osnova svih mojih suhih treninga je ova. Vaterpolo ima četiri četvrtine koje traju oko 15 minuti svaka. Osnova mjerna jedinica mi je bila 1 četvrtina. Dakle oko 15 minuti. Odredia bi si dvi tri vježbe i 15 minuti konstatnog ponavljanja tih par vježbi. I onda bi te vježbe kombinira sa trčanjem i boksanjem na vrići koju sam doma osposobia. Malo sam u uvodu eksperimentira sa trčanjem, a na kraju sam se odlučia na trčanje dionica od 3 kilometra. Budući da me cili život mrzilo trčati, i uz to sam i dalje pušač, u početku mi je tribalo oko 20 minuti za istrčati ta 3 kilometra. (iako sam već pisa o svom pokušaju prestajanja pušenja, nekako mi se taj vrag uvijek vrati u život -.-) I dan danas mrzim trčanje kao i tog prvog dana, ali stvarno me iznenadilo koliko ti očisti glavu od nekih negativnih i lijenih misli. Za nekih 6 mjeseci sam to uspio spustiti na laganih 16 minuti. Bilo je i dana kada bi istrča i ispod 15 minuti, ali meni je bilo bitno da mogu nekim mojim osrednjim tempom otrčati 3 kilometra za 16 minuti. Plan je u ovoj novoj sezoni trčati 4 kilometra ispod 20 minuti, ali otom potom.

A sad ću vam dat jedan primjer tog mog suhog kućnog treninga, čisto da si možete dočarati sliku i te četiri četvrtine na suhome. Amo reć da započnem trening sa 3 kilometra trčanja u parku pored stana. Pa mala stanka tijekom koje prošetam nazad do stana. Pa onda odradim četvrtinu recimo sklekova, čučnjeva i leđnjaka. Bez prestanka ponavljaj kako znaš i umiješ. Pa mala stanka. Pa 15 minuti boksanja na vriću. Ništa sad tu neko Tyson-iranje. Bitnije mi je bilo 15 minuti u kontinuitetu udarati u vriću, nego se sad iživljavati 30 sekundi na ubogoj vrići pa se onda borit za zrak idućih par minuta. Nekad bi podiza tempo, nekad bi spušta, ali 15 minuti udaranja o vriću. Kako znaš i umiješ. Pa mala stanka. Dakle već sam odradia 3 četvrtine. I onda zadnju četvrtinu odem opet otrčati 3 kilometrića. I to mi je bia minimum. Ne mora uvik biti takvim redosljedom. Nekad bi započea sa boksom, a nekad završia sa boksom. Nekad nebi uopće boksa, ali uvijek sam istrča baren 3 kilometra. Svaki trening je ima isti koncept, ali je uvik mora biti drugačiji od jučerašnjeg. Nakon nekog vrimena mi se konstrukcija na koju bi obisia vriću malo odvojila od zida, tako da sam mora sa udaranjem stati i onda sam samo trča i radia vježbe snage i izdržljivosti, a vriću bi koristia kao uteg. Dakle 15 minuti različitih vježbi koristeći vriću kao neki oblik utega.

U zadnjih 7 godina mi je, zbog mog avanturističkog stila života, kondicija često oscilirala. Većinu mog života prije Njemačke sam živio čisto sportski. Bilo je tu i tamo malo ludovanja, ali ništa strašno. U Njemačkoj sam živia svakako samo ne sportski haha. Znalo se dogoditi da bi se noć prije utakmice malo izašlo, malo popilo, malo tinderalo i sve šta dolazi sa tim haha. Međutim u svemu tome san uvidia da nije dovoljno biti spreman za samo četiri oficijalne četvrtine. Iz mog iskustva golman mora biti spreman odigrati minimum šest četvrtina, budući da golman mora biti spreman i za pravilno ugrijavanje. Ja nikad, ali baš nikad prije Njemačke nisan ima problema sa kondicijom. Pogotovo jednom kad sam uša u seniorski vaterpolo. Možda bi ja ljudima ponekad izgleda malo neozbiljan, ali kad bi trener ili sudac da znak ja sam krvaria. Tek u Njemačkoj sam posta svjestan svoje kondicije. Tj. kondicije koju sam nekoć ima haha. Uglavnom su utakmice bile u večernjim satima, tako da ako bi se i zaružilo noć prije, ja bi se uspia rekuperati koliko toliko do uvečer i odraditi šta se triba odraditi, ali bilo je utakmica… ovaj haha… kako da se izrazim… iz nekih glupih razloga bi nam stavilo utakmicu u podne. A ja noć (čitaj jutro haha) prije utakmice nakon dugo ciljanja napokon pogodim ključanicu svoga stana tamo negdi oko 4 ili 5 sati. Pred utakmicu lagano rasplivavanje i onda bi mora odlučiti kako pristupiti utakmici. Postoje utakmice koje riješiš do kraja treće četvrtine, a postoje neke ćeš riješiti tek u zadnjoj četvrtini. Nisan sto posto fit i imam glavobolju, ali zbog svog mog treniranja prije Njemačke znam da u sebi imam sigurno tri kvalitetne četvrtine. I onda bi mora birati. Ili bez obzira na glavobolju odma krenuti svom snagom i nadati se da ćemu u zadnju četvrtinu ući sa već riješenom utakmicom, ili iskoristiti prvu četvrtinu za dodatno ugrijavanje dok glavobolja ne ispari iz mene i onda od druge četvrtine svom snagom pokušati do kraja utakmice nadoknaditi sve ono šta sam usra u prvoj četvrtini haha. Uglavnom ti dani su odavno iza mene. Sad je tu žena, dite, a i kauč sam zavolio u zadnje vrime. Kad danas ženi pričan te neke svoje priče ona teško može spojiti mene sa tim dogodovštinama. Otkad me ona zna ne samo da se nisan nikad napia, nego ne znan jesam li popia sveukupno 20 pivi. Od tih 20, jednu sam mrknia prije koji dan na mojoj Zenti i odma me počela boliti glava. Ne idu me više pive haha, ali naučia sam nešto i od svega toga. Barem šta se tiče kondicije. A to je, da je kondicija za golmana najbitnija od svega. I to je bila poanta iza svih ovih mojih treninga. Kvalitet je relativan, ali kondicija je apsolutna. Ili si spreman 100% ili nisi spreman. „Lako“ ću ja postepeno podizati svoj kvalitet jednom kada znam da ću uvijek moći braniti punih šest četvrtina na tom istom nivou. Za mene su vam najgori oni golmani koji osciliraju. To jako utječe na ekipu kada se oni prije svake utakmice moraju misliti oće li im golman danas imati svoj dan, ili će biti ka prošlu utakmicu. Nakon nekih 4-5 mjeseci ovog mog treniranja sam se prvi put osjetia „fit“. Prvi put da sam odradia trening i ima sam osjećaj da nisam samo preživljava nego da sam i napredova. Bilo je tu i milijun preispitivanja samog sebe i frustracija i plakanja, ali jednom kad sam osjetia da sam opet „fit“ puno toga mi se u glavi iskristaliziralo i razjasnilo. Fizički bolovi koje sam ja prolazia u tih prvih 4-5 mjeseci su bili isto nešto novo. Znate onaj osjećaj fantomske noge, kada ljudi koji su izgubili nogu osjećaju bol u toj istoj nozi koje više nema? Tako je i meni bilo. Bolili su me mišići koje sam nekoć imao, ali mi ih je nesportski način življenja amputirao. Jel znate ono kad ste toliko umorni da vas boli? Puno mi je pomoglo to šta sam počea paziti na svoju prehranu. Ja vam jeden svega i svačega. Od veganske hrane do kebaba i slatkiša. I ono šta mi se iz mog osobnog iskustva učinilo najefikasnije je jesti sve, ali umjereno i obavezno postiti šta se više može. Ne sad ko Mahatma Gandhi i ne svaki dan u tjednu, ali sigurno par dana u tjednu. Minimum jedan dan. Na dan posti bi idealno bilo pojesti jedan mali obrok nakon suhog treninga ili nekih 2 sata prije večernjeg treninga. Nekad bi odradia trening odma rano ujutro i nebi jea sve do kasno popodne.  Do tada samo voda ili pokušati unijeti što manje kalorija (eventualno jutarnja kava i duvan, ali to je druga priča haha). Trenirati na prazan želudac je drugačiji trening. Mentalno je to drugačiji trening. I ne znan šta da vam tu kažem. Jel to dobro ili ne, ali znan da glad iz čovik izvlači nešto šta nahranjen čovik nema. Kad si gladan si bliže životinji nego čoviku i način funkcioniranja mozga se potpuno mijenja. Čak i kada igram volim da sam malo gladan. A da se vratim još malo na sve one fantomske bolove koje sam osjeća. Nisan baš ljubitelj tableta protiv upale mišića i tableta općenito. Najbolje bi bilo kada nebi ništa uzimali. Ma koliko vas bolilo. Međutim ako ne možete spavati od bolova, ili ako se jednostavno ne želite zajebavati i nositi sa onom oštrom boli, otkria sam jednu novu stvar protiv bolova. CBD ulje. I savjetova bi to svima koji imaju ikakve upale mišiće i slične stvari nakon teških treninga. Pogotovo ako nisu neko duže vrijeme trenirali ili ako tek počimaju sa treningom. A svima bi savjetova da ubacite neki oblik treninga u vaš tjedni/dnevni raspored. Makar 3 kilometra treninga. Virujte mi i to je dovoljno. Nema zdravog duha bez zdravog tijela. Dakle CBD ulje. Raspitajte se. Mene je spasilo.

I za kraj ovoga članka ne mogu a ne dotać se jednog bitnog elementa u mom treningu. Glazba. To mi je bilo užasno bitno. Nisam radia na štopericu. Pitate se kako sam onda mjeria vrime? Glazbom i pismama. Stvoria san neku čudnu naviku slušanja jedne te iste pisme na repeat. Šta moja žena obožava haha. Ta repeticija jednog te istog bi imala gotovo neko mantričko djelovanje na mene i stavi me u potpuno drugačiji mentalni sklop. Vidia bi koliko traje neka pisma i koliko puta se ta pisma triba ponoviti da prođe 15 minuti. Nekad bi to bilo 17 minuti jer drugačije sa tom pismom nije moglo. Dakle ta bi „četvrtina“ onda trajala 17 minuta. Kad bi radia neka ponavljanja, onda bi u sebi broja recimo 12 puta livom rukom, pa 12 puta desnom rukom, ali kad bi radia treninge izdržaja. Počnem kad bi i pisma počela i završia bi kad bi pisma završila. Kako znam i umijem. U početcima sam isključivo sluša laganu muziku. U mojoj glavi je bilo bitno trenirati što jače uz što laganiju muziku. Nisan tia da sad slušan neke Metallice i Slayere i da ubijen cilu teretanu i da vrištim tamo po stanu. U početku sam najviše sluša uglavnom ženske vokale. Tracy Chapman je prednjačila, ali bilo je tu svega. Jedna scena od prije kojeg dana. Žena i ja hodamo priko grada i čujemo negdi onu pismu od Vanne, „Kao da me nema tu“ i žena mi ka iz topa „poznata mi je ova pisma od nekud“ uz blagu dozu iritacije prema meni haha. Bitno mi je bilo u svemu tome da mi trening bude ispunjen pozitivom, a ne nekim frustracijama koje želim izliječiti tako da ih agresivnom glazbom potenciram još više. Šta je u biti kontraproduktivno. Prije svake četvrtine bi otiša i poljubia svoju trudnu ženu, jer mi je to bilo bitno. Raditi stvari iz ljubavi prema sportu i svojim bližnjima. Skužajte šta ja uvik nešto spominjen ljubav i to sve, ali meni je to stvarno bitno ma koliko izlizano vama parilo. Mora sam promijeniti svoj pristup treningu i samom treniranju. Skužajte, ali ako vam nije jasno, onda vam i ne mogu objasniti. Nakon kojeg miseca kad sam si stvoria neku stabilno pozitivnu emotivnu bazu na koju sam onda moga dodavati neke druge žanrove. Dakle uglavnom sam i dalje sluša lagane pismice, ali nekad te stvarno triba malo motivirati za trening i pošto je bia lockdown i niđe nikoga. Mora san malo izaći iz svog „feel-good“ mjehurića. Uglavnom bi to bia neki rap ili punk-rock. Od stranaca tu su prednjačili Nipsey Hussle i Gaslight Anthem, dok od domaćih Grše. Sad iz ove perspektive sve pari jednostavno, ali kad ste u onom Njemačkom lockdownu za koji se parilo da neće nikada završiti, sve osim ljubavi, pozitive i vjere u bolje sutra kao glavne motivacije bi me uništilo i kao čovjeka, i kao muža, i kao oca, i kao sportistu. Nije nekad lako živjeti ka stranac u Njemačkoj. Imati ženu i dijete na putu, a svijet u kaosu. Ne volin sad tu nešto žugati jer i vama svima je isto, ili jako slično ka meni. Ja sam govorim kako sam se ja sa tim nosia. I ne mogu vam opisati kakvi su to bili osjećaji i kako je utjecalo na moju motivaciju jednom kad sam prije svake četvrtine „mora“ poljubia i ženu i moju malu tek rođenu kćerkicu. Žena mi uvik prigovara kad je poljubin cili uznojan, a mala se još nije počela buniti haha.

Fala vam puno na čitanju i do drugog puta. A sad je vrime za treniranje. Možete me pratiti na mojim društvenim mrežama, a za kraj šta se tiče društvenih mreža i treninga ja vam imam jedno pravilo koje pari banalno, ali mene služi dobro. „Uvik trenirajte više od onoga šta objavljujete.“ Vozdra.

Odgovori