PERO GVOZDENICA Pjesma jednog maestrala…

Kako sam se počeo baviti plivanjem u kasnim 40tim i otkud open water? 

Sve je krenulo tako da je jedan veliki zaljubljenik u vaterpolo sanjao godinama odlazak na Masters (svjetsko veteransko prvenstvo u vaterpolu) i ta želja nikako da se ostvari, da ne ulazim u sve razloge dosadašnjih otkazivanja ekipa sa kojima sam trebao nastupati.

Ako već ne mogu nastupiti kao dio timskog sporta, mogu se barem spremiti za individualni sport, sudjelujući u plivačkom dijelu natjecanja. Ako kojim slučajem se zvijezde poklope i nastupim i na vaterpolu, plivanje mi može samo pomoć u vaterpolo pripremama i boljoj plivačkoj kondiciji.

S tim motivom u glavi odlučim svako jutro u Zagrebu lagano plivati na Mladosti u terminu prije posla. Međutim, nije bilo jednostavno, plivam i trudim se i dođe ozljeda lakta, nekako to mirovanjem prođe, ponovno podižem kondiciju i eto ti pandemije. Dok sam se ja borio sam sa sobom, veterani Mladosti su me stalno zapitkivali, kad ću ja sa njima i da se prestanem bućkati sa penzionerima. Nakon neke bazične kondicije koju sam uspio postići, odlučim krenuti sa njima, iako u početku pratit njihov ritam i intezitet treninga je bilo gotovo nemoguće. Ali me je tjeralo svaki dan iznad mojih granica. Napredak je bio vidljiv i u osjećaju i u vremenima, a višak masti se topio i topio…

žigosanje brojevima

Iako ništa od ovoga ne bi bilo bez ženine pomoći. Preuzela je svakodnevnu logistiku oko djece ujutro, tako da bi ja mogao u 6:00 biti na bazenu i redovito plivati. I tako svaki radni dan, a nedjeljom jutarnji vaterpolo gušti i neprekinuta tradicija od 1997. godine…

I malo po malo, rastem ja u kondiciji. Ali ne samo da je to bilo plivanje, to je bilo plivanje uz šale i pošalice i kad ti je teško vidiš oko tebe ekipu koja te gura naprijed. I još te nasmijava dok hvataš dragocjeni kisik. Medo, Žura, Siniša, Miro, Neven, svi vrhunski matematičari samo da ne izreknu broj 8.

I prošle i ove godine Masters je otkazan, tako da jedino natjecanje koje se planiralo održati, a da nisu Olimpijske igre je bilo open water – iliti utrke CROCUP-a. (https://hsdp.hr/) Došlo vrijeme popisivanja trka i planiranih obaveza, slaganja godišnjih i guštanja sa obitelji. Prilikom prvog pregleda 15 utrka koje se održavaju tijekom ljetnog perioda, složio sam si neke želje koje su u skladu sa ostalim planovima. Iako sam već imao doticaja sa plivačkim maratonima (prvi maraton isplivao u Biogradu davne 2007., te sam bio u logistici na prvim maratonima Đuro Kolić), ostalo mi je sve bilo nepoznanica. Uglavnom, lista je za početak izgledala Fažana – 3 km, Vinišće – 3 km, Rtina – 10km. I mislim se jesam li ja uopće u stanju to isplivati. Za 3 km se ne bojim, na treningu isplivam više. Razmišljam kad bi šetao ili trčao 10 km ima tu posla, a ne plivat. Iskreno, ne sjećam se da li sam u bazenu odradio trening preko 6 km. Mislim se ja u sebi, ako ne provaš, nećeš nikad saznat. Najgore što se može dogodit, legneš na leđa: bilo da ne možeš više, bilo da te ulovi grč; pljucneš more, digneš ruku i gliser dođe po tebe, pa ko Ivanišević na dočeku u Splitu. Prema tome opasnosti nema, a nimalo nevažan podatak da si mogao se okrijepit tekućinom na svakom km počevši od 3km, naravno bez dodirivanja barki ili drugih plutajućih objekata. 

I odluka pala, eto mene prema Ražancu i Rtini.

Na kraju naša vesela muška četvorka (Medo, Vlado, Miro i ja) i Matea da nam poboljša rezultate😉

vesela ekipa

Iako nemam međunarodnih iskustava i tek sam početnik, organizacija u Rtini je moram priznat bila na zavidnom nivou. Nakon 14 godina opet su organizirali maraton, ali prvi puta u ovoj distanci i obliku staze. Krenulo je sa akreditacijama, pa laganom večerom, a onda i preuzimanjem majica i predstavljanjem svih pojedinaca. Osjećaj skoro ko kad sam gledo na TV-u kada skijaši uzimaju svoje majice. Dobra fora i podizanje adrenalina za sutrašnju trku. Ali nije to bilo sve, u jednom momentu krenu organizatori se borit sa slovima prilikom predstavljanja. Iza svake te borbe sa izgovorom, sve veći niz što je osoba osvojila… kad tamo svjetski, europski prvaci, sudionici olimpijskih igara,… krema open water plivanja iz Mađarske i Italije…a nije bilo lako, trebalo je riješiti sve procedure oko dolaska stranih državljanja u Hrvatsku radi svima nam poznate situacije sa kojom živimo posljednje dvije godine. Ali organizator je i tu pokazao upornost, snalažljivost i predanost da bi doveli jedan od najjačih plivačkih maratona u svoj kraj.

Odlazak u krevet bio je razuman slijedeći korak…

Smještaj za nas 4, Miro je došao ujutro direktno iz Tisnog. Matea u jedan apartman, a nas trojica u drugi. Odmah na prvi pogled predložim vas dvojica na bračni, a ja ću na kauč. Vi ćete se i tako pratiti sutra 10km pa da uskladite disanje i večeras se malo sparirate, a ja ću solo kao pripremu za vježbanje voljnog momenta, ponavljajući ja to mogu, ja to mogu…

Kauč koji je u početku bio neprivlačan, postao je top mjesto za spavanje, odmorio se i probudio prije alarma, ali obzirom na ritam života u Zg to nije bilo iznenađenje…

Glavna stvar pred trku bila je hidracija, pit puno tekućine… lagano u sebe ulijevati i puniti rezerve… punjenje je krenulo još dan prije, a nastavilo se ujutro. Zatim odlazak na doručak, te obavezna posjeta WC-u da se može neopterećeno plivati i lagani odlazak na točku starta…

Prijava pred trku, žigosanje brojevima (trebalo mi je 4 dana da operem crni marker do kraja), klasični ulazak u more za malo rasplivavanja, osjetit more, temperaturu, salinitet, pogledat konfiguraciju staze, pokušat uloviti sinjale u što gledati dok plivaš…Kasnije će se pokazati, da sam loše odradio pripremu. Ali i to je škola.

More mirno, temperatura pretopla za mene, ali podnošljivo…

Prije starta prozivanje redom brojeva i ulazak pojedinačno u more…

Sama trasa uključivala je plivanje u obliku štapa oko 10 bova, kreće se oko 1,5 km prema sjeverozapadu, okret, pa 5 km prema jugoistoku, okret i opet prema sjeverozapadu 3,5 km.

Bove su bile raspoređene svako 500m, dovoljno blizu i daleko za kvalitetno orijentiranje.

Taktika pred trku je bila pokušat ulovit nekoga ili grupu s kime ću moći imati sličan tempo, nažalost nije se dogodilo… i u tom samovanju prvi dio staze u kojem su bove bile raspoređene malo cik-cak došlo je i do mojeg cik-cak plivanja 🙂 , a samim time i puno sporijeg i dužeg puta. Osjećao sam se dobro, uživao sam, malo ljut na početku na cik-cak, ali reko sebi malo ću si dizat glavu da se bolje orijentiram. Ma ne bi bilo problem isplivat 15km, ali za prvi put nije bilo potrebe i 10+ će bit dosta.

Nakon jedno 3 km čujem kako mi netko zviždi i dere se, a ono barka za okrijepu. Okrenem se i približim, a do mene doplutava stiropol sa urezima za čaše i jedna čaša puna tekućine, srknem i idemo dalje, nema čekanja, treba stić prije kraja dozvoljenog vremena trke (3 i po sata).

Naravno, prije svake trke plivaći si zadaju neke motive, ciljeve, naravno u skladu sa mogućnostima. Ja sam si zadao dva cilja, prvi logičan, isplivat maraton. Drugi već malo optimističniji isplavat ga ispod 3h, po vremenima ovih manjih trka bilo je i viška vremena…

I sve je to bilo lijepo u planovima, da na jedno 5 km prije kraja nije zapuhao maestral i počela je lagano borba sa valovima. Još dok sam bio niz valove bilo je relativno dobro, ali kad sam se okrenuo oko najudaljenije bove i krenuo povratak prema cilju nastupili su stalni problemi kako naći odgovarajući ritam i tehniku plivanja, a da ne popijes 10L mora te da ipak ideš kakvom takvom brzinom. Ni dugogodišnje igranje Divlje lige na valovima nije pomoglo.

U glavi sam stalno vrtio, ako sam se već toliko trudio, pa gdje ću odustat, a nema grčeva. Nekako se ja dokopam bove na 9 km i da ću popit još jednu, a ono glavni sudac u gliseru prolazi i govori ovom u barci što mi se sprema dat malo vode: Ne daj mu, taj samo pije i ništa ne pliva 😉

A koji tek osjećaj od te bove, pogled prema bijelim suncobranima u cilju. I već je bilo lakše. Točku koja gledaš postaje sve bliža i bliža.

Na kraju ulaz u cilj nakon 3h i 15 min plivanja. Mislim da bi tim tempom mogo još 5 km bez problema.

Usljedila je okrepa voćem, pivom, a kasnije i objedom te proglašenje pobjednika u svim kategorijama.

Sve u svemu jedno super iskustvo, kojom se u glavi postigao osjećaj moći da je 10 km moguće isplivati, a da je glava najveći protivnik. Nakon ovoga svaki skok i natjecanje na kraćoj dionici, ne bi smjele biti problem, sad se samo ganjam sa štopericom.

Do neke druge prilike i novog izazova…

Odgovori