Savez me ne voli, jer pišem za Danče

Poštovanje svima. Kasnim malo s ovim člankom, ali morate me razumiti. Već 4 mjeseca sam stalno na relaciji Dussledorf-Eindhoven-Danče.hr i nevoljko priznajem, ali osjetia sam mali crash nakon zadnje utakmice. Već četiri mjeseca samo guram i guram, a kad sam prvi put napokon uspia malo odmoriti sam osjetio koliko me sve skupa zapravo iscijedilo.

Preskočio sam jedan tjedan, ali zato ovaj tjedan spreman malo više materijala. Osim ovog članka u planu je još jedan članak, te je u planu i održati prvu „Tomo Bujas vaterpolo nagradu za vaterpolo medije“ za područje Regionalne Vaterpolo Lige. Imat ćemo tri kategorije (najbolji vaterpolo sadržaj, najbolji vaterpolo novinar, najbolja vaterpolo stranica) plus jednu nagradu za životno djelo. Nagrada za svaku kategoriju će biti uokvirena slika mene, tako da će osvajači, ako budu htjeli dati svoje podatke režiji, doslovno moći osvojiti Tomu Bujasa haha. Vidjet ću šta će se dogoditi sa „Tomo Bujas vaterpolo nagradom za vaterpolo medije“ u budućnosti. Ne planiram ih organizirati svake godine. Možda svako dvije ili svako četiri godine. Osvojiti Bujasa neće biti baš lako, a Tomo će to dodatno zakomplicirati. Uglavnom. Započnimo s našim današnjim člankom.

Već smo se svi navikli na novinarske akrobacije gospodina Bauera, ali u njegovom nedavnom članku s izbornikom Tuckom se raspravljalo o tome zašto je izbornik Tucak zaslužia titulu najboljeg trenera godine na netom održanom izboru HOO-a. I moram priznati da sam,unatoč već znanom modus operandiu gospodina Bauera, ostao skoro pa razočaran pročitanim. Novinar govori, kako nešto zna, ali ne želi o tome pisati. Da ponovim. Plaćeni novinar priča o stvarima unutar sporta koje zna, ali ih ne želi napisati. Kao da mehaničar zna popravit auto, ali ga ne želi popraviti jer eto. A šta ću, ionako će se opet pokvariti. A dobro. Sve u redu. Kod izbornika Tucka sam već navikao na neke nazovi propuste u izjavama. Ono šta izborniku spočitavam je to šta kad se i dogode neke stvari koje su van njegovog djelovanja, on mora nekako opravdati stvari kao da je unatoč svemu sve bilo pod njegovom kontrolom. Da se pitalo izbornika prije priprema za europsko u Splitu bili rađe pozvao 6-7 novih igrača, ili ove starije koje je uvik dosad odabirao za završna natjecanja, mislim da bi izbornik izabrao Jokovića & co umjesto nekih momaka koji su kasnije postali prvaci Europe. I to je u redu. Izbornik i njegov stožer su se dobro snašli u svemu. Usudio bih se reći da je izbornik osjetio gdje se miješati, a gdje se ne miješati. Ne želim zvučati zločesto kad kažem da je jedna od tajna osvajanja Europskog prvenstva (osim Teixida haha) bilo to šta se izbornik nije baš u sve miješao. Imam dojam da je taktika „Ako si sam na 5 metara i zatvorena je kontra, pucaj! Ko mu jebe mater!!“ bila jedno od nađenih rješenja u ovoj novoj reprezentaciji. I mislim da je bila mala ironija šta su Hrvati baš ovaj put osvojili jer sam bia uvjeren da je cijeli savez imao već unaprijed pripremljene protokole za svaki mogući scenarij. Da se ispalo u četvrtfinalu, već se imalo unaprijed pripremljeno objašnjenje. Da se „ispalo“ u polufinalu već se imalo objašnjenje. Da se završilo na sedmom mjestu. Već se imao glavni krivac. Možda griješim, ali dojma sam kako je osvajanje europskoga najviše iznenadilo samog izbornika Tucka. Kao da se već prije prvenstva pripremio na sve moguće situacije nakon poraza. Ne želim biti zločest, nego tako mi se čini. Tako mislim. Moram paziti kako izražavam mišljenje da se ne bi i meni dao epitet „mrzitelja svega hrvatskoga“ baš kao i uredniku Martiću haha. Nije da bi me smetalo, ali volia bih onda da bar to zaslužim nečim osim mojom nepodobnosti i pisanjem za danče.hr. Ja vam inače ne razumin te kulture bazirane na nacionalnim osnovama. Bilo Njemačka, bilo Amerika, bilo bilo šta. Ja ne razumin šta znači biti ponosan jer sam Hrvat. Skužajte, ali meni to nikad nije bilo jasno.

Realno u svojim izjavama izbornik Tucak ne odskače puno od nekog svog osobnog karaktera. Igra malo tu igru s novinarima, ali ne pretvara se previše. Kad si pred kamerama moraš se malo pretvarati, i izbornik tu ne pretjeruje s pretvaranjima. Čak mi je i simpatično malo kad se tokom podkast intervjua svako malo zbuni kad priča o večeri ili ručku, a misli na poslovni sastanak. Zamisli da izbornik Tucak dobije neki uredski posao u nekoj firmi van vaterpola i onda se oni dogovore da će idući ponedjeljak imati sastanak, a izbornik Tucak pita prisutne „a u kojem restoranu ćemo imati sastanak?“ hahaha. Ako se izbornik uvrijedio na ovu šalu, izvinjavam se, ali šala je dobra i ne bi se trebao naljutiti haha. A sad pređimo na dio na koji bi se izbornik možda mogao naljutiti haha. „Nismo mi Gvatemala.“ – izjavio je izbornik na tretman prema njegovoj ekipina turniru u Roterdamu nakon što se Hrvatski vaterpolo jedva jedvice kvalificirao za Olimpijadu u Tokyu. A šta da smo Gvatemala? Kako to se tretira nekoga tko je Gvatemala, a kako se tretira nekoga tko nije Gvatemala? Jel to možda znači da se Gvatemalu smije i može zajebavati? Smiju li Gvatemalžani biti ponosni jer su Gvantemalžani? Razumin ja što je izbornik htio reći, ali više nije red da se tako govori. Vremena se mijenjaju, i to je tako. Drugi citat. „Ako mi je zbog ičega žao što smo doživjeli demokraciju onda mi je žao zbog toga što su ti miševi izašli iz svojih rupa, ti koji bi vrijeđali ljude i zvali ih orjunašima“. Na ovo nemam komentara osim hvala nekome ili nečemu šta nikoga ne zanima vaterpolo i nitko ne čita članke o vaterpolu. Bilo moje članke, ili članke izbornika. Ja ne znam odakle da počnem i rastavim ovu zadnju izjavu te objasnim koliko je to nepotrebno bilo, ali nije ni red previše očekivati od jednog vaterpolo trenera. Zato možemo staviti ovdje link u kojem će biti članak koji će objasniti kako je nekoć govorila tadašnja predsjednica o tim orjunašima. A na naslovnicu članka ćemo staviti sliku izbornika s bivšom predsjednicom, dok ju je hrvatski vaterpolo pokušavao paradirati pred splitskom publikom i hrvatskim televizorima. Bit će to dobar clickbait za čitatelje. Očito je da je bivša predsjednica u toj istoj shemi u kojoj je i hrvatski vaterpolo unatoč njenim komentarima u prošlosti. Očito je da je to neka slična interesna skupina. Te neke ruka ruku mije skupine. I ja razumin da su to te neke sheme za koje nikada ne moš dokazati da su sheme. I to su sve njihova posla i neka oni rade svoja posla. I sve ja to razumin, ali meni nije jasno da osoba koja plaća gospodina Bauera ne unajmi još jednu osobu koja će mu to dodatno lektirati i savjetovati ga malo. I reći mu šta kao profesionalni novinar mora napisati, a šta ne smije. A realno u zadnjem članku je trebao napisati ovo. „Ovogodišnji izbor HOO je bila obična lakrdija. Najdugovječnijem i najuspješnijem Hrvatskom sportskom treneru ne trebaju takva priznanja u takvim uvjetima.“ Kraj priče i ko im jebe mater. A ovi govore kako je izbor ionako bia lakrdija pa zašto onda nisu mogli još i izborniku Tucku dati koju nagradu. I onda se izbornik Tucak nadovezuje da su to ljudi koji ne žive za sport i od sporta i bla bla bla. Ne.Po.Tre.Bno. A šta kada se nekoga igrača ne pozove u reprezentaciju? Je li poziv u reprezentaciju nagrada za dugogodišnji rad? Bili i on trebao reagirati kao što je reagirao i izbornik jer nije dobio ovu nagradu? Treba se voditi primjerom, a ovaj članak nije bio dobar primjer za ostale. Ja mislim da izbornik Tucak želi tu nagradu ne da istjera neku sportsku pravdu, nego zbog nečega drugoga. On to zna, ja pretpostavljam, nakon Pariza ćemo znati više.

A kad smo već gospodina Bauera načeli, pa da i završimo ovaj članak s njim. Ovo ljeto je s jednim svojim člankom dokazao kako je najjača šesnaestogodišnjakinja u hrvatskom vaterpolu. Bilo je prekrasno čitati kako je u jednom svome članku apsolutno deklasirao onu djevojku koja se nešto bunila jer nije pozvana u reprezentaciju. Koliko sam skužia nije ona to sama sve priredila, nego je imala nečiju pomoć, ali ne kužim ćemu takvo medijsko rastavljanje na proste faktore jedne tinejdžerice. Da joj roditelji nauče lekciju? Srića po njih pa Bauer i nema neku čitanost, ali svejedno gospodine Baueru to nije bilo lijepo. Makar cura i zaslužila medijski linč, to nije bilo lijepo. Ne jer ona, ili netko njen, to nije zaslužio, ali mislim da bi standard i ljestvica Hrvatskog vaterpolo saveza trebali biti malo iznad prepucavanja po novinama sa šesnaestogodišnjakinjama. Očito uspješno ignoriraju danče.hr, tako da su mogli i ovu curicu, a nisu. Vi zaključite sami ostalo. Neki ljude se bune šta u današnje vrijeme bilo tko može postati novinar. Ne znam kada je gospodin Bauer postajao novinar, ali mi se čini da je i u ta vremena također bilo tko mogao postati novinar. I to je lijepo. Moje ime je Tomo Bujas i ugodne praznike vam želim.