Zločin i karma: Časni ljudi

Poštovanje dragi čitatelji. Ne znam kako na lijepi način otvoriti drugu epizodu vaterpolo trilogije Zločin i Karma. Nema lijepog načina da vam ovo kažem, ali nažalost našeg vaterpola više nema. Napustio nas je. Nije više među nama. Napustio nas je i zamijenjen je umjetnom i šupljom imitacijom samog sebe. Zamijenijenjen je generičkom verzijom samog sebe namjenjenog za šire mase za koje znamo da ionako nikada neće doći.

Danas imamo neku čudnu verziju McDonalds vaterpola (kada koristim termin “McDonalds vaterpolo” ne pričam o kvaliteti hrane, kao jedan drugi nazovi vaterpolo novinar). Zamijenili su vaterpolo sa tik tok vaterpolom namjenjenom ljudima koji imaju skraćenu koncentraciju i moraju vidjeti jedan gol svakih 27 sekundi. Svojim su sterilnim i generičkim riječnikom i jezikom stvorili običnu šupljinu na mjestu gdje je nekoć bio vaterpolo. Navodno, dolaze opet nova pravila dogodine, za razliku od svih prošlih novih pravila, navodno će se odsad vaterpolo isključivo igrati na 25 metarskim terenima. Navodno je sigurno. Navodno su nova pravila uzrokovala i neke podjele među dosad ujedinjenoj obitelji europskog vaterpolo vodstva. Ali nedovoljno da se išta napravi po tome pitanju. Vremena se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, običaji se mijenjaju, ali za mene osobno, i pretpostavljam za veliki broj ostalih iskrenih ljubitelja vaterpola, način i brzina uvođenja ovog pravila će mi ostaviti jedan oblik gorčine prema samome sportu i trebati će mi mnogo vremena da ja to prihvatim.

Mekdonaldizacija i tiktoktizacija vaterpola je dosta otuđila i demoralizirala one iskrene fanove i pratitelje vaterpola. Ovo što se sada događa sa vaterpolom nije puki elitizam. Ovo je apsolutna isključenost i odvojenost od svega što vaterpolo je. Ovaj zadnji rasplet događaja i promjene pravila je kulminacija svega šta se počelo događati zadnjih par godina. Apsolutni rascjep između vaterpola kao igre i vaterpola kao institucije. Ubrzo će postojati cijela generacija vaterpolista koja nikad u životu nije vidjela četvrtinu koja je završila 0:0. Samo golovi. Instant satisfakcija. Zašto neko zdravo skuhano jelo, kad možeš pojesti ovo fast food smeće (e ovo je pak bio bauerizam-kad koristiš hranu da objasniš nešto u vaterpolu). I šta će biti dogodine? Samo ću morati apatično prihvatiti da se odsad igra vaterpolo isključivo na terenima na od 25 metara? Kako je uopće moguće da određeni zatvoreni krug ljudi, čija je svrha održavati postojeće korporativno iskorištavanje i isušivanje vaterpola, donese tu odluku. I to je sada tako i nitko tu ne može ništa uraditi jer će inače biti izbačen iz određenih vaterpolskih neprofitabilnih organizacija?  Da se razumimo, sa birokratske strane ja razumim zašto je to moguće i kako se odluka o promjeni veličine vaterpolo terena izvela, te tko je dao glasove, tko nije, a tko je ostao suzdržan i tiho podržao te promjene. Samo ne razumim zašto su ti ljudi to napravili. Ne kužim njihov način razmišljanja. Ne kužim zašto su to sami sebi učinili.

Jedini zaključak koji meni ima smisla u cijelom ovom današnjem korporativnom vaterpolu, je taj da svi ljudi koji imaju neku ulogu i donose neke odluke u vaterpolu (možemo tu svrstati i već spomenutog novinara), nisu zaslužili i opravdali te uloge kroz svoje vaterpolo funkcije. Nešto drugo njih drži na tim pozicijama i to nije ni vaterpolo, ni plivanje, ni išta vezano za ijedan sport. Nešto drugo njih drži na tim pozicijama. Neka druga sila. I onda rade što god žele bez da ikome moraju odgovarati. Ajde dobro, nije da ih baš nitko ne nadgleda. Nadgledaju oni sami sebe. Ljudi koji su postavili druge ljude na pozicije sa kojih ti drugi ljudi moraju nadgledati ljude koji su im dali te pozicije. Wink wink. Postoji tu još jedan birokratski aparat, Jedinica Integriteta. Bilo bi zanimljivo vidjeti, kakav integritet bi pokazala ta jedinica kad bi ju se pitalo za sponzore sa sumnjivim web adresama i LinkedIn profilima. Međutim kao i većina vas apatičnih vaterpolo fanova, ne da mi se ulaziti u to bure baruta. Samo ću si proizvesti probleme, bez da išta mogu promijeniti. Prije koju godinu sam bio unutar mog rekordno nečitanog serijala na engleskome pod nazivom “LEN – Entering the Era of Integrity and Transparency”, u kojem sam u prva 3 dijela serijala pisao o novom statutu i procesima uz pomoć kojih sadanašnji European Aquatics, tadašnji LEN, želi uvesti vjeru, integritet i transparenciju u naš sport. Tj žele prikazati kako je LEN već sa njima u biti transparentan. Iako je osnova transparentnosti, usporedba sa prijašnjim, sad već možemo reći, sistemom. Aktivno se stvara lažni dojam da su stvari boljim, sigurnijim i transparentnijim nego što stvarno jesu. Vaterpolo je u posljednih par godina postao dio te korporativne kulture, hijerarhije i svega šta sa tim dolazi. I stvar nije za zajebanciju. Ukratko kada sam pisao i istraživao za te članke sam vidio koliki je to zapravo cirkus i odlučio sam ne srljati i dignuti ruke od toga. Vaterpolo je za nas cijeloživotne vaterpoliste postao kao magla. Vidiš ga pred očima, i znaš da je tu, ali kada ga pokušaš uhvatiti ili dotaknuti… nema ničega. Samo zrak i šupljina. Došli smo u situaciju da kada pričamo o vaterpolu, više ne pričamo o vaterpolu. Toliko su se udaljili od vaterpola da su samo dokazali koliko ih je za vaterpolo bolila briga od početka.

Zaključak članka je da je vaterpolo možda mrtav, ali vaterpolisti su još živi. Ima nas još tu, i nismo u malim brojevima. Samo smo malo preopterećeni ostalim stvarima u životu da se zajebajemo sa tu nekim korporacijskim pičkama materinama koje nam ne trebaju i koje su nam nametnute. Ljudi zdravog razuma koji vole igrati vaterpolo će uvijek biti. A ovaj Mcdonalds vaterpolo. To je samo najnovija reinkarnacija. Kako je i onaj prije nestao, tako će i nestati i ovi, te će doći neki drugi vaterpolo. Ali neke stvari će se pamtiti. A mi koji volimo vaterpolo, ćemo uvijek naći načina da ga odigramo na način da nam bude gušt i zadovoljština. I zatvorit ću ovu epizodu sa osobnim favoritom ove nove vlasti. Nova vaterpolo vlast je u Statutu European Aquaticsa navela kako svaka osoba ima pravo na 3 mandata u nekom od tih najbitnijih odbora u European Aquaticsu, ALI, i onda napišu u samome statutu, mandati prije 2022e godine se ne broje. Dakli oni su došli na vlast sa obećanjima o novim stvarima, ali su zapravo ostavili mogučnost da jedni te isti ljudi ostanu u svim odborima kao i prije. Dakle ova nova vlast za sve krivi staru vlast, a 90%+ ljudi iz odbora su im isti kao i prijašnjoj vlasti. I ne samo da su isti, nego su oni aktivno i mnogo neozbiljno njima to i omogućili. Oni žele da ljudi koji su bili dio stare vlasti, koju oni koriste kao neki oblik Krnje na karnevalu, da budu dio njihovih odbora još tri mandata. Dakle još tri mandata, i onda ćemo možda imati opet neki novi vaterpolo. Hvala vam na čitanju, i ne dopustite da vam vaterpolo birokracija pokvari uživanje u vaterpolu. I sa ovim člankom ćemo pokušati se udaljiti od komentiranja ove strane vaterpola. Nećemo više pričati o ovim nebitnim stvarima. A samo i isključivo o vaterpolu kao igri ćemo pričati u našoj posljednjoj epizodi vaterpolo serijala. Pozdrav i do sljedečeg čitanja.