Nakon Divlje lige i Dančarskog ljeta nastavljamo s intervjuom sa dobitnikom trofeja “Rudi Reš”. U ovom nastavku Damir Burić odgovara na pitanja o reprezentativnom dijelu karijere, kao i o “aferi napuštanja reprezentacije”, te o igranju za najbogatiji klub u povijesti vaterpola.

Prvih 13 pitanja i odgovora možete pročitati na: http://www.dance.hr/gostujuce-kolumne/1415-intervju-s-damirom-buricem-2-dio.html.

Reprezentacija

14.    Kada ste debitirali u reprezentaciji, koji izbornik Vas je pozvao?
Debitirao sam 2003. u Kranju i tada je bio Đuho trener, ali je bio vrlo kratko, mislim par dana. Onda su ga promijenili pa je došao Roje koji nas je vodio na natjecanju.

15.    Odmah prvo natjecanje bilo je burno, prekinuto finale na EP-u u Kranju? Kako su svi ti neredi izgledali iz bazena?
To je bilo moje prvo veliko natjecanje, sve je nešto bilo novo za mene kao igrača i na kraju to, ti neredi, jedna ružna stvar, ružan šok posebno zbog toga što smo to finale imali dobit, imali smo 7:4 i počeli su ti neredi već tada. Malo ubacivanje u bazen, moram priznat da me to bilo tada pogodilo, možda danas ne bi toliko, ali više sam bio pogođen time što smo izgubili nego tim neredima, ali to je bilo jedno ružno iskustvo, recimo.

16.    Iduće 3 godine nema reprezentativnih medalja, što se promijenilo 2007. kada ste postali svjetski prvaci?
Promijenilo se to da smo te 2007. odradili jedne kraće pripreme. Ponovo su bili svi najbolji na okupu, ne samo igrački najbolji, mislim i po ljudskim kvalitetama. Ljudske kvalitete su veoma bitne, da smo se mi spojili u jednu cjelinu. Što sam rekao već prije za Mladost, osim kvalitete treba tu doć i do nekakve kemije i kontinuiteta i mislim da nam se tu u Melbourneu sve to pogodilo. Mislim da smo igrali baš prelijep vaterpolo i da smo tamo stvarno zasluženo pobijedili i osvojili naslov.

17.    2008. godina i velike najave za Olimpijske igre, ali ipak podbačaj, nema medalje ni u Malagi?
Da, to je bila jedna loša godina za nas. Igrali smo u Malagi, tamo smo izgubili utakmicu za 3. mjesto u zadnjoj sekundi. Možda da smo tamo osvojili medalju, možda bi nam psihološki bilo lakše. Iako se govorilo da se spremamo za Olimpijadu, što je bila istina, ali spremali su se svi vjerojatno za Olimpijadu, a ne za Malagu. Tako da nam je malo to teško palo, malo smo tu psihički pali i nažalost desila se utakmica jedna, gdje smo zahvaljujući toj utakmici sljedeća natjecanja dosta kao momčad narasli, ali platili na Olimpijadi. To je protiv Amerike, gdje smo prije toga pobijedili Srbiju, igrali odličan vaterpolo i svi su nas stavljali za favorite, imali smo strašnu momčad i tamo smo psihički pali dosta, na toj utakmici protiv Amerike. Sve one stvari što se poslije povezale nakon te utakmice, znači ona utakmica Italija-Srbija kakva je bila, pa Australija protiv Crne Gore, gdje su Australci mogli proć, bila je još tu jedna utakmica Njemačke. U biti su sve te utakmice koje su nam mogle dovest lakšeg protivnika ili prvo mjesto završile protiv nas, a mi smo bezveze to gledali i trošili našu energiju i na kraju smo izvukli Crnu Goru i bezveze izgubili kad smo dobili dva gola iz kontre… Iz našeg igrača više smo dobili kontru i takoreći tu smo izgubili tu medalju. To je, mislim, druga Olimpijada meni bila gdje smo imali odličnu momčad, a nismo ništa napravili. Ti su me porazi najviše pogodili. Poslije smo to iskoristili u Rimu i u Zagrebu, da nakon poraza ne padamo u depresiju. Bar nešto da smo naučili iz toga.

„Afera odlazak iz reprezentacije“

18.    U ljeto 2009. potpisujete ugovor sa Pro Reccom i nakon SP-a objavljujete da odlazite iz reprezentacije, možete li pojasniti tadašnju situaciju?
Ma na taj dio se u principu ne želim uopće više vraćati, to je jedan dio moje karijere gdje sam doživio dosta ružnih stvari zahvaljujući dotičnom novinaru koji je napisao neke stvari koje ja nisam uopće rekao, okrenuo na svoj, recimo to tako, mlin, i onda iskomentirao veoma ružno, ali dobro to se valjda moralo desit. Ja se apsolutno ne želim vraćati na to, bilo je što je bilo, na kraju krajeva ja imam pravo na svoj izbor gdje ću igrati i kako ću igrati, nemam dužnost igrati ni za jednu reprezentaciju na kraju krajeva. To je ružno tako reći, ali to sve je naš osobni izbor, nismo mi ovdje zbog nekih novaca. S druge strane dosta toga je bilo rečeno, a svi portali su to prepisali i nitko mene više nije zvao, osim novinara Novog lista, kojem sam ja dao interview i koji je napisao sve što sam rekao. I na kraju sam ispao veliki negativac. Ali dobro tako je bilo, ne bi se sad vraćao na to previše, jer onda bi možda mogao reći nešto ružno, a to ne želim, bolje da to zadržim za sebe.

19.    Sjećamo se raznih natpisa tada i da ste rekli da je savez bio nekorektan, na što se to odnosilo?
Ne bi o tome govorio.

20.    Je li Predrag Sloboda bio taj koji je cijelu situaciju razriješio, između Vas, Volpia i HVS-a?
Predrag Sloboda je u principu pomogao u tome, a Volpi nije imao nikakvog utjecaja. U principu jedini koji je imao utjecaja sam bio ja, jer je to bila moja odluka i ničija drugo, da li ću ja igrati ili ne. Nitko nije mogao mene prisiliti da igram ili ne igram, uopće nije bilo pitanje hoću li igrati za Italiju, nikad nisam ni rekao da ću igrati. Iako se iz nekih natpisa moglo i to zaključiti.

21.    Je li istina da je Volpi pokušao i Udovičića privoliti da igra za talijansku reprezentaciju, je li to stvarni razlog njegovog odlaska iz Recca?
Ma dobro to su raznorazne priče. On je svima ponudio koji su mogli dobiti talijansko državljanstvo da igraju za Italiju. Ne znam koji je slučaj s Udovičićem, ali meni je ponudio da igram za Italiju, ali nikad nije rekao ili ćeš igrat za Italiju ili ideš iz Recca. Što je bilo s Udovičićem, ne bi ulazio u to.

Pro Recco

22.    2009. potpisali ste ugovor iz snova za Recco, na koliko ste sezona potpisali?
Potpisao sam na tri godine. Znači imam još iduću sezonu ugovor.

23.    Na kraju ipak niste igrali u talijsnskom prvenstvu, nego samo u Euroligi, kako izgleda sezona kada u 7 mjeseci odigrate samo 10 utakmica?
Pa sezona izgleda tako da puno više treniraš nego momčad koja igra talijansko prvenstvo i dosta je teško nekako naći idealnu formu za te utakmice, jer ako promašiš jednu utakmicu, onda si nervozan jer ti je sljedeća tek za mjesec dana i treba se snać u svemu tome. Nije to toliko ni lako. Recimo ovi što igraju talijansko prvenstvo se spremaju četvrtak, petak i subotu za utakmicu, mi treniramo normalno kao da je ponedjeljak i utorak. Ali dobro ima nas više pa je sve to nekako lakše. Da sam sam to bi bilo jako teško psihički za izdržat.

24.    Kakav je Volpi predsjednik?
Najbolji predsjednik, kakav će bit, hehe? Najbolji predsjednik, koji daje treneru igrače koje želi, momčad stvara koja je spremna na osvajanje i prije svega što obeća, toga se i drži, što je u biti ono najvažnije i što je novost u mojoj karijeri.

25.    Je li bio jako ljut nakon poraza od Partizana u finalu?
Sigurno da je bio ljut, bio je razočaran, ali nije to pokazivao poslje. Večer poslje smo bili na zajedničkoj večeri, on nije to toliko pokazivao, a sigurno da je bio ljut. Tako je ispalo, što se sad može.

26.    Kako je uređen klub  i kakav je život u Reccu?
Klub je vrhunski sređen i razmišljaš samo o vaterpolu, zbog čega si i doveden. Sve njihove obveze prema igračima su uredno ispoštovane. Od onih u kojima sam ja bio, sigurno najbolji klub, a i najprofesionalniji. Tamo si upravo zbog čega si i doveden, znači da igraš, razmišljaš o vaterpolu, daš svoj maksimum na treninzima i utakmici i da ne razmišljaš o svim okolnim stvarima. A život u Reccu je dobar, meni paše. To je jedan mali gradić od 6000 ljudi, gdje se živi mirno. Ako ti treba nešto življe, Genova je na 20 km, a ako hoćeš u neke izlaske i slično, tu je Milano na nekih 150 km, ali u Reccu meni ovako paše, lagano.