Intervju s Damirom Burićem – O klubovima, reprezentaciji, Rijeci…

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ovogodišnji prijelazni rok u redovima Primorja je, kao i dosadašnji u eri Predraga Slobode, bio prometan – otišli su braća Varga i Paulo Obradović, a došli su Elez i Damir Burić. Potonji ne samo što je jedan od najboljih svjetskih igrača i jedan od onih koji su u vaterpolu osvojili ‘sve živo’, već je uz sve navedeno i domaći dečko, igrač koji je ponikao i stekao afirmaciju u Primorju. Silom (ne)prilika veliki dio svoje karijere proveo je izvan Rijeke, no od ove sezone opet je u domaćoj sredini. O povratku, dosadašnjoj karijeri i ostalim aktualnostima pročitajte u nastavku.

 

 

Povratak u Rijeku…

mk: Bura, zadnji put kada smo radili intervju prije final 6 u Barceloni, na pitanja o Primorju odgovorio si da ovo Primorje nema više puno veze sa onim Primorjem u kojem si ti igrao. U 9 godina koliko je prošlo od tvog odlaska puno se toga promijenilo. Ono je bila domaća ekipa, domaći dečki, stari bazen pod balonom, klub bez puno novaca, ti igrač u nastajanju. U međuvremenu ti si osvojio sve što se može osvojiti, kako u reprezentativnim tako i u klupskim natjecanjima. I Primorje je na drugoj razini; danas su igrači sve internacionalne zvijezde, klub je i više nego stabilan. Kakav je osjećaj sada doći doma i igrati u ovakvoj sredini? Damir Burić: Prije svega, sve što si rekao je potpuno točno. Osjećaj je odličan, i to ne samo jer je Primorje puno zvijezda. Ja kad sam odlazio i u druge klubove uglavnom sam išao u vrhunske klubove, klubove koji su pretendirali na naslove tako da mi to nije neka promjena. Jedina je promjena povratak na staro, povratak kući i to je velika stvar i za mene i za moju familiju. Ipak doma je uvijek najljepše, mogu te roditelji dolazit gledat, mogu te prijatelji dolazit gledat, možeš ‘skočit’ kući; mogu se bake i djedovi igrat s unucima i uglavnom puno je prednosti u odnosu na to kad si vani i kada dolaziš doma jednom u 3-4 ili 5 mjeseci. Što se Primorja tiče, klub je narastao i u igračkom dijelu i u organizacijskom. Klub puno bolje funkcionira, puno se više ljudi bavi tim klubom i to je sve nužno i potrebno da bi se pratila ekipa koja je stvarno vrhunska i koja pretendira osvajat nešto. Da je vrhunska ekipa ali bez zaleđa uprave ili bez praćenja predsjednika u financijskom dijelu to ništa ne bi bilo moguće. Dosta toga je različito u odnosu na prije, jedino je isto mjesto i ime kluba. I bazen je novi, i to najljepši ne samo na kojem sam igrao već i najljepši kojeg sam vidio.

 

…Mladost, Recco…

mk: Da, pred 9 godina nažalost nije funkcioniralo i ekipa se raspala. Ti si otišao u Mladost i proveo tamo 4 godine. Možeš li iz današnje perspektive reći nešto o tom periodu; ako se ne varam osvojili ste jedan kup i jedno prvenstvo i to ne u istoj godini, a u Europi ste bili na 2 Final foura. Kako danas gledaš na te 4 godine svoje karijere i svog života? Damir Burić: Pa to je bio iskorak u mojoj karijeri kada sam tada otišao u Mladost. Tada je Mladost po organizaciji i igračima bila stvarno vrhunski klub koja je pretendirala na naslove. Osvojili smo tada 2005. godine kup i 2008. godine prvenstvo. Dva final foura mislim da su tih godina bili popriličan uspjeh za tu momčad. Ne mogu reći da je to bio reći loš rezultat, s obzirom na to da je tada i konkurencija u Europi bila jaka i bilo je puno jakih klubova. Što se Zagreba tiče, to je bio tada moj prvi odlazak od kuće i mislim da sam se dobro snašao i da sam dobro igrao. Posebno su mi u sjećanju ostale te dvije sezone, prva i zadnja, u kojima nas je vodio Ozren Bonačić i koji mi je kao trener ostao u jako dobrom sjećanju. I to ne samo kao trener,već i kao osoba i kao psiholog van vode. On je pokazao jedan drugačiji način vođenja ekipe; kod njega sam naučio dosta stvari o poštovanju protivnika i sportaša i to je dojmilo. A klub kao klub …mislim da mi je ipak u Reccu kao i kasnije u Radničkom bilo bolje. mk: Za boravka u Mladosti si, osim što si kako kažeš imao iskorak u karijeri što se klupskog vaterpola tiče, stekao i potpunu afirmaciju u reprezentaciji – bio si na svim natjecanjima, osvojio si i svjetsko prvenstvo 2007. godine. Sve je to dovelo do tvog angažmana u tako zvani Dream team, u Pro Recco. U klub koji je bio prepun zvijezda i gdje su na svakoj poziciji bili vjerojatno najbolji svjetski igrači. Možeš li nešto reći o te 3 godine u kojima ste osvojili praktički sve što ste i igrali, praktički u te tri godine ja se sjećam samo poraza protiv Partizana u finalu Eurolige u Rimu 2011. godine. Damir Burić: Samo da kažem da sam u reprezentaciju pozvan 2003. dok sam još bio član Primorja i od tada sam standardni član, ali dobro to prvo zlato je bilo dok sam bio u Mladosti. A što se tiče Recca kao Recca, to je najbolje organiziran klub u zadnjih valjda 15 godina. I tamo sve funkcionira savršeno, na razini kako bi to trebalo funkcionirat i kako to vjerojatno funkcionira u sređenim nogometnim i košarkaškim klubovima. Tamo ništa ne fali i jedini zadatak tvoj kao igrača je doći tamo, dati sve od sebe i potrudit se osvojit. Nisi trebao razmišljat o stvarima koji su me drugdje pratile kao npr. hoćeš li dobiti novac i kada ćeš dobiti novac. Tamo je sve sređeno kako treba i mislim da to nije stvar novca iako ga je taj klub imao koliko treba. Mislim da je to i velika stvar dobre organizacije. Što se tiče igre i osvajanja natjecanja, dobro si rekao da se ti sjećaš tog poraza protiv Partizana jer je to i jedini poraz u tri godine. U te tri godine ta Europska momčad osim tog poraza nije izgubila niti jednu utakmicu; mislim da smo samo prvu godinu protiv Egera odigrali neodlučeno u skupini. Tu smo prvu sezonu osvojili Euroligu u Napulju, a zatim iduće sezone izgubili to finale protiv Partizana u Rimu. Treću godinu mislim da je ekipa bila najbolja koja je ikada igrala. Igrali smo Jadransku ligu i praktički sa 7-8, 9 igrača pobjeđivali velike momčadi na gostovanjima. Imali smo mislim 60 pobjeda, i zatim pobijedili na Final fouru u Oradei. mk: Reci nam kakav je život u Genovi? Damir Burić: Mi smo živjeli u Reccu koji je 20 kilometara od Genove, mislim da nitko nije baš živio u Genovi. Genova je veliki lučki grad, ali kada ga bolje upoznaš ima svoje draži i neku svoju dušu. mk: A reci malo, odlazak u Recco ti je bio prvi odlazak u inozemstvo i još u ekipu koja je bila prepuna stranaca. Kakvi su bili odnosi među igračima i kako je trener Porzio to sve držao na okupu? Damir Burić: Pa ovo zadnje pitanje je jako zanimljivo. Po meni je to veličina tog trenera, koji je posebno te zadnje godine držao dvije momčadi, 25 igrača, na okupu. Talijanska momčad i Europska momčad u kojoj je bilo 11 stranaca od 13 igrača. Trebalo je to držat na okupu jer je tu bio sve puno zvijezda i strani igrači su bili praktički najbolji na svojim pozicijama. To naravno donosi neki određeni ego, no u te tri godine nije bilo nikakvih problema jer je Porzio jako dobro držao na okupu. I mislim da je jedan jako težak posao obavio odlično. A što se tiče odnosa među strancima bilo je sve super. Prve godine nas nije bilo tako puno, mislim samo 5. Kasnije smo došli kako sam rekao do 11 stranaca. Bilo je super upoznat druge kulture, njihova razmišljanja ne samo o vaterpolu već i svim ostalim temama. Svi su bili dobri dečki i dosta smo se družili zajedno. mk: Prednost ti je bila i ta što je većina igrača bila iz ex-yu područja; uz tebe i Sukna bili su Ivović, Filipović… Damir Burić: Da da, to je istina, Bilo je dosta Srba, Crnogoraca, naših, zatim Perrone, pa Mađari Kasas, Madaras, Benedek. Bilo nam je super.

 

 

…povlačenje Volpija iz Recca, Radnički, Srbija…

mk: I onda ako se ne varam 2012. dolazi do sukoba između Volpija i LEN-a, on pokušava osnovati neku svoju paralelnu Euroligu u čemu ne uspijeva te se povlači iz vaterpola. Što misliš o tom sukobu, kako je bilo to razdoblje za tebe i kako je zatim došlo do tvog odlaska u Radnički? Damir Burić: Ne znam u biti koji je stvarni razlog odlaska Volpija. Taj njegov sukob sa LEN-om je trajao već više godina i mi igrači nismo znali ništa više od ostalih ljudi koji su čitali novine. Svakako da je sukob pokazao neko njegovo nezadovoljstvo odnosom LEN-a prema vaterpolu, što smatram da je sasvim opravdano jer ovaj sport zaslužuje znatno više nego što mu se daje. Više nego što mu vodeći ljudi omogućavaju kroz marketing, kroz popratne aktivnosti a sve sa ciljem da se sport vrati na razine iz 80-ih i 90-ih. Tih je godina ovaj sport nešto u svijetu značio, a danas znači sve manje i manje upravo iz razloga što je marketinški jako loše praćen. Uglavnom, to je bila Olimpijska godina, 5.-6. mjesec i nije se ništa znalo što će biti sa Reccom. Ja sam bio kao i većina tih igrača slobodan, meni je bio istekao ugovor ali sam imao dogovor da ostanem. No mi koji smo imali taj dogovor da ostanemo nismo znali što će biti i dali ćemo ostati ili ne; dogovor nam nije bio potvrđen i svi smo bili dosta napeti oko toga što je i realno kada ne znaš što donosi sutra. Kada se desio konačni raspad tog Recca nas 11 igrača smo odjednom ostali bez kluba i tržište je teško prihvatilo svih nas, odnosno nije bilo dosta niti novaca niti mjesta u ostalim klubovima da prihvate svih nas. Sigurno je postojala određena nervoza kod nas no ja sam odlučio da iako nemam angažman neću više misliti na to nego ću se koncentrirati na reprezentaciju i da ću o tome voditi brigu nakon Olimpijade. Tako je i bilo. Nakon Olimpijade dobio sam nekoliko dobrih ponuda, Galatasaray i Posillipo su me zvali, no zadnji čas je zvao i Radnički kao novoformirani klub koji se okupio oko Vanje Udovičića. Zvao me moj prijatelj Filipović i dogovorio sam se s njima. mk: Dvije godine si bio tamo; prve godine ste osvojili Euro kup, druge godine igrali finale Eurolige u kojem ste izgubili od Barcelonete. Možeš li nam reći malo o tvom životu u Srbiji i igranju u tom novoosnovanom klubu prepunom zvijezda? Damir Burić: Što se tiče povijesti tiče, to je upravo ono što je falilo Radničkom da bi bio konkurentan na svim razinama. To se posebno vidjelo u prvenstvu Srbije s obzirom na to da je Zvezda imala puno veće zaleđe od nas. Radnički kao klub posebno u početku nije mogao pratit momčad koja je bila vrhunska, poslije se to počelo popravljat. A način rada i posebno odnos prema meni kao igraču mogu reći da je bio fantastičan. Stvarno sam tamo uživao i igrat i živjet. Način rada je bio odličan, i sve što mogu reći o mom periodu u Kragujevcu je samo u superlativima. Jedino je problem onaj financijski dio, još mi naime nisu isplatili neke dijelove ugovora no ja se nadam da hoće. Ista je situacija i s Mladosti koja mi ni dan danas nije platila još neki novac. Nažalost to je tužna realnost vaterpola, koja ga isto sprječava da ide jedan korak više i postane ozbiljniji sport. mk: Da, doći ćemo kasnije do aktualnih pokušaja povećavanja marketinške aktivnosti i prisutnosti vaterpola da kako kažeš postane ozbiljniji sport. Možeš li nam na ovom mjestu malo predstaviti Srbiju i njihove ekipe, a sve u svijetlu tvog iskustva od tamo i pridruživanja četiri srpska kluba u Jadransku ligu ove sezone? Damir Burić: Pa dobro, izuzev Vojvodine ova tri kluba Partizan, Radnički i Zvezda su dosta oslabljeni u odnosu na protekle 2 godine koliko sam ja igrao u Srbiji. mk: Pardon što te prekidam, ja sam si tu zapisao da su u Partizanu Mandić, Subotić, iz Zvezde su otišli Prlainović, Rađen, Vapenski a iz Radničkog ste otišli ti, Filipović, Zloković… Damir Burić: Pa još je igrača otišlo iz Zvezde, nekih 10-ak. Iz Radničkog su uz nas trojicu otišla  još 2-3 igrača, no Radnički je kupio nekoliko igrača koji ipak nisu na razini od ovih prije ali su dosta solidni, čak neki potencijalni reprezentativci- i Vrlić je sad tamo,uz njega Petković iz Barcelonete, Dedović je isto dobar… Okupili su jednu solidnu momčad. Neće konkurirat za Final six Eurolige po imenima, ali to ne mora značit ništa. Mislim da su najkvalitetnija momčad od ovih u Srbiji. Partizan se još više pomladio, otišao je Ćuk, a i Zvezda se dosta pomladila kao što sam rekao. Tako da su oni dosta pali kao klubovi i to je posljedica financijske situacije koja ne dozvoljava da liga ostane onako jaka kao što je bila prošle godine. Vojvodina je imala jedan srednji nivo prošle godine i ti momci igraju i dan danas tamo. mk: A kako komentiraš pad kvalitete u njihovim klubovima, loše klubove i lošu ligu u odnosu na njihovu reprezentaciju koja je suvereno osvojila Europsko prvenstvo u Budimpešti i juniorsku reprezentaciju koja je osvojila FINA kup i juniorsko prvenstvo ako se ne varam? Kakav je njihov rad s mladima? Imaju tako dobre reprezentacije a klubovi ne mogu to pratit. Damir Burić: Pa dobro, liga je sada loša ali prošle i pretprošle godine je bila stvarno jaka. Prije isto nisu imali jaku ligu, samo je Partizan bio  jak. Možda su upravo te dvije godine jake lige omogućili mladim igračima koji su igrali u toj ligi da izrastu u kvalitetnije pojedince. S druge strane ne samo s mladim igračima nego i sa prvom ekipom je jako dobar. Mi smo u Kragujevcu stvarno dobro radili i to se vidi na mladim igračima. Što se tiče seniorske reprezentacije, oni imaju skup stvarno odličnih igrača. To nije povezano sa jučerašnjim dobrim radom i jakom ligom u zadnje dvije godine. Ti odlični igrači igraju vani, a zadnje dvije godine su igrali kući. S druge strane kod njih se sport puno više cijeni nego kod nas i uspjesi se kod njih puno više cijene nego kod nas. Oni kao sportaši su puno zadovoljniji kada zastupaju svoju zemlju i puno su više cjenjeniji nego mi kada ostvare rezultate. Sve je to povezano jedno s drugim. mk: Je li tu Udovičić kao ministar sporta odigrao svoju ulogu? Damir Burić: Nije to odigralo nikakvu ulogu, i prije nego što je on došao za ministra sporta su kod njih sportaši bili strašno cijenjeni. A to što je on postao ministar sporta samo govori koliko je vaterpolo kod njih cijenjen. Kod nas nema šanse da je ijedan sportaš iz bazena postane ministar. Ja ne kažem da to mora biti tako, ali to samo pokazuje koliko poštovanje oni uživaju u svojoj zemlji.

 

…još malo o Primorju, LEN-u, reprezentaciji…

mk: Nadamo se da će se to i kod nas promijeniti. A da se vratimo na tvoje dvije godine u Srbiji, možeš li napraviti neku poveznicu između rada sa mladima kod njih i kod nas? Vidim ove sezone ima dosta naših mladih dečki u ekipi, što proših sezona nije bio tako čest slučaj. Vidiš li tu neki pomak na bolje, u kontekstu da uz zvijezde koje se dovode igraju mladi domaći dečki koji bi jednog dana mogli preuzeti njihovu ulogu? Damir Burić: Pa teško mi je to reći pošto nisam pratio i nisam upoznat sa radom s mladima u Primorju u zadnjih 9 godina otkad me nema. Znam da imamo tih par mlađih igrača koji igraju u prvoj ekipi i mislim da će se oni svakako puno lakše razvit u prave igrače ako igraju u ekipi koja je dobra i koja je puna dobra igrača. Puno lakše nego da igraju samo oni, a da budu peti – šesti i da gube sa po 20 razlike. Ali uz to moraju zaslužit minutažu koju ove sezone očito zaslužuju jer igraju. Ja se slažem s tim sistemom rada da posebno ove slabije utakmice trebaju igrati jako puno, a ove bitnije koliko zarade kroz treninge i kvalitetu.  mk: Vidiš li među tim dečkima koji treniraju s vama nekoga tko je bio poput tebe pred recimo 10-15 godina, nekog mladog pred kojim je karijera i tko može izrast u velikog igrača? Damir Burić: Pa teško mi je sada nakon dva mjeseca to reći, a i nezahvalno je da ja sada sam sebe uspoređujem u mladim danima s nekim. Prvo da ja ne ispadnem prepotentan, a i da ne spomenem nekog igrača a drugog da izostavim. To ne bilo korektno prema tim igračima, stavljat im neko breme i teret. Svatko ima svoj put i svoj način i razvoja, i svaki igrač sazrije u jednom trenutku. Kada će oni sazret i dali će sazret  to će  vrijeme pokazati. To ovisi o njima.

mk: Hvala ti na ovom iscrpnom osvrtu o iskustvima iz tvojih dosadašnjih klubova. Htio sam te pitat ako nam možeš još za kraj reći malo i reprezentaciji. Zadnji puta kada smo pričali o toj temi, pred final six u Barceloni rekao si mi ‘vidjeti ćemo što će biti’. I sada u pripremi ovog intervjua sam te htio pitati razmišljaš li o povratku i kakva su tvoja razmišljanja o tom pitanju. A onda sam jučer vidio u Novom listu da si izjavio da se vraćaš. Možeš li malo o tome;  kako je došao do tvog povratka nakon 2 godine pauze. Koji su ti još motivi kada znamo da si i u reprezentativnom vaterpolu osvojio kao i u klupskom sve što se može osvojiti. Damir Burić: Pa dobro, to je bila moja odluka svakako ali potpomognuta izbornikom koji me zvao. Ja mogu odlučivat što god hoću, ali ako me nitko ne zove u reprezentaciju onda se ja ne bih ni vratio. Znači izbornik me zvao još prošle godine, čuli smo se redovito i pitao me da li se želim vratiti. Ja sam se odlučio vratiti nakon što sam riješio sve svoje obveze zbog kojih sam i izostao protekle dvije godine. A motiva, motiva uvijek ima. Da nema motiva ne bih se ni vratio. Najveći motiv mi je svakako Olimpijada u Rio de Janeiru, moje razmišljanje je da je sam dolazak na Olimpijadu velika stvar za sportaša i mislim da bi odlazak na još jednu Olimpijadu, moju četvrtu, bio stvarno velika stvar. mk: Vidim koliko ti je stalo do Olimpijskih igara, dok radimo ovaj intervju nosiš majicu na kojoj piše ‘Beijing 2008’… 🙂 Damir Burić: Hahaha, slučajno je to, slučajno… mk: Možeš li komentirati igru i rezultate reprezentacije u zadnje dvije godine te nove igrače koji su neminovno došli nakon što su se zadnjih godina povukli dugogodišnji stožerni igrači reprezentacije; Hinić, Barač, Vićan… Vidiš li među njima potencijala i kako je sada biti među glavnim i najiskusnijima igračima? Damir Burić: Pa nisam bio još niti jednom u ovoj novoj reprezentaciji pa mi je teško nešto komentirati iznutra. Ono što sam gledao, a gledao sam da budem iskren jako malo u protekle dvije godine, mi nije dovoljno za neku sliku o tome kakvi su ti mladi i kakvi će bit. Ali čim ih zovu u reprezentaciju znači da nešto vrijede i na kraju krajeva morao je netko doći u reprezentaciju umjesto tih igrača koji su otišli. Nisu mogli Hinić i Barač igrat do pedesete godine. Iako bi to bilo za neke možda najbolje, ali vrijeme gazi sve, kako njih tako će i mene, i tako će za 10 godina nekoga tko je sada mlad. Kada dođem u reprezentaciju imati ću bolji uvid u sve to, ali i nije na meni da ocjenjujem te igrače. Tu je izbornik na kojem je da ih ocjenjuje i pozove na osnovu zasluga, i na osnovu zasluga i da igraju. mk: Na početku si razgovora rekao da si stvarno motiviran i da želiš igrati; što misliš koliko još možeš igrati na ovako vrhunskoj razini i koliko bi ti još želio igrati pod uvjetom da te tijelo služi i da nemaš nekih ozljeda? Damir Burić: Pa želio bih igrat dok budu zadovoljene dvije pretpostavke; prva je ova što si rekao i ti, a to je da nema nekih ozljeda koje će bitno utjecat na moju kvalitetu igre i mogućnost treniranja, a druga je da budem mentalno željan igre i natjecanja. Dok te dvije pretpostavke budu ispunjene, a sada stvarno jesu, nema razloga da prestanem igrat. Tko zna što donosi sutra, možda mi slijedeće godine bude dosta. Ali ne vjerujem da hoće… mk: A reci mi što misliš o smanjivanju terena za novu Svjetsku ligu; hoće li to dovesti do brže igre i više akcija, kakvo je tvoje razmišljanje o tim promjenama koje se uvode a sve u cilju eventualne popularizacije i dodatne atraktivnosti vaterpola? Damir Burić: Po meni su to sve budalaštine. Mijenjanje pravila u sportu su po meni gluposti totalne. 25metara bazen znači da neće uopće biti više brzih akcija nego će biti više klinča. Igrači će se adaptirat i ostat će sve isto. Bit će više golova, ali šta to znači? To ne znači ništa, u nogometu bude jedan gol po utakmici a bude po 100.000 ljudi na tribinama. To nema veze sa popularnošću koliko će golova biti. Popularnost će dovest marketinške aktivnosti, unifikacija sudačkog kriterija da ljudi bolje razumiju igru, kamere ispod vode, HD snimke utakmice kao što su bile na talijanskom Sky-u prijenosi iz Londona 2012. Ako gledate te utakmice to je sasvim drugi sport nego što je bio recimo pred 2 godine kada ide snimka iz Kotora a u kameri je odsjaj i ne vidi se ništa. Onda puno educiraniji komentatori i tako dalje. Treba napraviti puno stvari u ovom sportu, ali da ja sada ne izmišljam toplu vodu- to se sve zna. A ne mijenjat pravila, jer to će dovest samo do jedne stvari, a to je da će se u 10 godina pravila promijenit 17 puta i na kraju ćemo biti izbačeni sa Olimpijskih igara kao što se desilo mislim hrvanju ako se ne varam. A jedini je razlog bio taj što su mijenjali pravila svake godine. To ne vodi ničemu po meni. mk: Misliš da LEN skroz krivo vodi ovaj sport? Damir Burić: To je moje mišljenje, ali to neće dovest do nikakve promjene. Daj Bože da ja griješim. mk: A kako komentiraš ugovor Arenasporta i Triglav JVL; prijenosi, komentari, sažeci… Damir Burić: To je po meni jedan veliki korak naprijed, to je super stvar. Samo da ne traje jednu godinu; nek traje više godina i nek se svake godine dodajte nešto novo. To je velika stvar da je svaki tjedan na Areni jedna utakmica; da su nekakve analize 15 min prije utakmice, da neki stručnjak objašnjava publici što se događa na taktičkom dijelu. Ne treba previše zamarat ljude; malo im približit igrače, predstavit igrače, imat zvijezde, predstavit klubove i tako… Sve će to mislim jako puno pomoć ovom sportu i nadam se da će potrajat. mk: Nadamo se da hoće koju godinu. A zaboravio sam te prije pitat, ako smijem pitat, na koliko si godina potpisao za Primorje? Damir Burić: Potpisao sam na dvije godine. mk: Ali volio bi ostat tu duže? Damir Burić: Ja bih volio ostat, vidjet ćemo kakve će biti okolnosti. Daleko su te dvije godine, daleko je i kraj ove godine i suludo je o tome razmišljat. Doma je uvijek najljepše kao što sam rekao, vidim se tu i volio bih tu ostat. Da završim karijeru tu bilo bi super. Ali ako ne, Bože moj, ići ćemo dalje. Na kraju krajeva, ni prvi ni zadnji put. A poslije karijere ćemo vidjet, nisam još odlučio. Ili Pula ili Rijeka. mk: Reci mi jeli i prije bilo nekih kontakata tebe i Primorja? Ekipa se počela okupljat pred nekih 4-5 godina; Franković, pa Glavan, Barač. Onda su došli Mađari, Garcia… Možda malo čudno da ti kao domaći dečko dolaziš tek sada. Je li bilo nekih kontakata prije, je li se prije pokušalo tebe dovest i misliš li da je trebalo ranije doći do tvog angažmana? Damir Burić: Pa šta ja mislim to je nebitno. Uglavnom sada sam ovdje. Bilo je kontakata prošle i pretprošle godine ali nismo se uspjeli dogovorit. Ja sam izabrao drugu sredinu, svoj put, oni su izabrali svoj put i eto. mk: Smatraš li da bi trebalo još poraditi na vraćanju nekih domaćih igrača; da igraju domaći dečki i da se i navijači lakše identificiraju s ekipom kad je više naših dečki, više naših Riječana u klubu? Npr. Vrlić, Krizman? Damir Burić: Pa to je posao i pitanje za sportskog direktora što on misli o tome. Svakako da je to identificiranje u redu ako možeš dovest igrača koji će ti pravit razliku. Ako imaš jednako dobrog stranca i domaćeg onda nemamo tu što razgovarat- treba dovest domaćeg. A ako će ti stranac radit razliku onda treba dovesti stranca. Mislim da će se ljudi identificirat s pobjednicima i ti mlađi igrači će prije stasat u vrhunske igrače ako igraju sa vrhunskim igračima. A sada, da li se može dovesti još kojeg domaćeg igrača… nemam pojma. To je posao drugih ljudi, ne mene. To me pitaj kada budem sportski direktor. 🙂

Jedan komentar na “Intervju s Damirom Burićem – O klubovima, reprezentaciji, Rijeci…”

  1. Bura najitervjuiraniji igrač na danče.hr-u 😉

    kad postane sportski direktor nadam se da će naći zasluženo mjesto i za mk u vodstvu kluba, bar kao glasnogovornik 😉