Mićo – Miklos Dušanović i vaterpolske kontradikcije
Posjećujući Mađarsku nekoliko puta i čitajući njenu noviju povijest, zapamtio sam ime Miklos Horthy, vrlo interesantnog lika koji je obilježio prvih 25 godina novije Mađarske povijesti. Naime, okončanjem I. Svjetskog rata i pada Austro-Ugarske 1918., Mađarska dobiva neovisnost, ali uz gubitak više od dvije trećine svog teritorija tj. svodi se na današnje političke granice. Turbulentna revolucijska zbivanja u Rusiji odražavaju se i na Mađarsku pa tako 1919., revolucijom na vlast dolaze komunisti. Ipak, nekakvim spletom okolnosti, vlast od komunista preotima Miklos Horthy čije je vladanje jedno od najzanimljivijih u novijoj Europskoj povijesti, a prepuno kontradikcija u bilo kakvom političkom shvaćanju. Uspostavlja Monarhiju iako ona nema Kralja!?! Državom upravlja Admiral iako Mađarska tada nema ni more ni mornaricu!?! Ulazi u pakt s Hitlerom s kojim uspješno surađuje 5 godina, ali ga Hitler miče s vlasti pred sami kraj II. Svjetskog rata i pred samu kapitulaciju Njemačke!?! Sudjeluje u nacističkim zločinima, ali se na Nürnberškom procesu pojavljuje kao svjedok optužbe!?!
Čemu ovaj mali komadić povijesti? EP se igra u prijestolnici Mađarske pa stoga nije loše ubaciti i malo van vaterpolskih zanimljivosti vezanih za povijest domaćina, ali ime Miklos i navedene kontradikcije, odmah su me asocirale na našeg dragog doajena vaterpolskog TV prijenosa – Mića Dušanovića.
Opečen nedavnim iskustvom na Final Six-u u Barceloni, Mićo u Budimpeštu dolazi vrlo oprezan. Naime, po okončanju Eurolige u skupinama te kraju PH, Mićo je, opijen snagom Primorja, najavljivao F6 kao puku formalnost na kojoj se Primorje tek trebalo pojaviti da uzme naslov. Pripremio se siroti Mićo i na proslavu u Barceloni, uvaljivanju po večerama i kušanju najfinijih katalonskih delicija, a kad ono… Peh, rek’o bi ti Mićo u Wimbledonu. Primorje popušilo, ništa od đabe večera, ost’o posran s prognozama, nadama, najavama… Stoga se u pripremi za EP sigurno savjetovao, vjerujem s njegovim omiljenim all time sponzorima, tandemom Sukno – Roje, koji su mu valjda u najboljoj namjeri rekli da idemo na EP s lošijim igračkim kadrom, bez klupe, gdje ćemo realno vrlo teško proći skupinu, a kamo li ući u borbu za medalju. Sve je to realnost i Mićo se u svojim prijenosima utakmica kroz skupinu toga i držao, ali je nevjerojatno koliko je on to ozbiljno shvatio i koliko je na vrlo bezobrazan način od prvog dana prekrižio šanse Tucka (Tucaka prema Ozmecu) i igrača…
Počinje turnir, uobičajeno litanje po LEN-i oko satnice, dislociranja novinarske lože i onda najava naših izgleda:
Ahh… Imamo dvije lagane utakmice s Njemačkom i Francuskom… To ćemo dobit… Onda imamo Španjolsku, (tamo neka reprezentacija koja je kao dobra, može se zaključiti sprdanja iz tona glasa), ako njih ne dobijemo, nećemo proći jer protiv Srba i Mađara nemamo što tražiti.
Da ovako komentira netko u kafiću, u betuli na Dančama, ne bi bilo ništa sporno jer je to i bio komentar svakoga tko je upućen u trenutno stanje HR vaterpolske reprezentacije, ali odakle njemu obraza da s ovakvim riječima ide u eter. Pa zar mu nije dužnost unijeti malo optimizma u taj prijenos, u najave, u mogućnost iznenađenja dok još realno postoji. Onda mu naši još skoče u usta s onom utakmicom s Francuzima i onda svi skupa moramo trpjeti ponižavanje od strane jednog Mića.
Ma, kad nismo bili u stanju dobiti (tamo neku) Španjolsku, nemamo što tražiti dalje…
Kao da je jedva dočekao to zaključiti…
Dođe utakmica sa Srbima koja je uvijek derbi, bez obzira i da smo već ispali, bila bi derbi, to su dvije vaterpolske velesile. Mićo je naravno mrtav hladan, jedan komentar sve dočarava:
Možda možemo uhvatiti bod, ali pobjedu sigurno ne!
Bilo je to još negdje tijekom druge četvrtine… Ma zamisli ti pametnjakovića, ma zamisli ti mudonje. Ni riječi o vrlo dobrom Tucku (Tucaku prema Ozmecu), o lošem Saviću, o odličnom Paviću, Suknu, Dobudu, Lončaru. Usudio se spomenuti kako mu nije jasno da smo imali svjetske prvake u mlađim uzrastima, a da sad nemamo igrača za klupu, ali nije lukavi Mićo imao muda prozvati odgovorne za taj problem… Jebi ga, neće valjda nakon Barcelone, ostati gladan i u Budimpešti…
I onda zadnje kolo s Mađarima, a Mićo ne prestaje:
Spasili su nas Srbi koji su dobili Španjolce, sad čekamo utakmicu s Italijom…
Ovo je izgovorio dok smo vodili 3-1 i dok nas je pobjeda vodila na Grke, ali ne, Mićo zna da ćemo mi popušit… Pa tako su mu rekli prije prvenstva. U ovoj utakmici on je hrvatski komentator koji svršava na Mađare, opet je opsjednut Vargama, bio bi se ubio da Denes nije zabio onaj gol… Pizdi o šarlatanima Nagyu i Deckeru i tko bi od njih dvojice trebao braniti, a na jednu fascinantnu golmansku predstavu Josipa Pavića, troši tek par riječi. Veliča gol slučajni gol Milakovića, usuđuje se kritizirati jednog Bušlju i Jokovića, možda i opravdano, pogotovo onaj Jokin šut s dva igrača više, ali zato prešućuje smiješne pokušaje Bukića, Živkovića i Bulja. Opet ni riječi o Tucku (Tucaku prema Ozmecu) koji je opet prilično dobro postavio utakmicu, ali se zato pola utakmice sere o Benedeku i Denesu Kemenyu. Utakmicu koju smo po meni na kraju mogli i dobiti tj. nesretno smo je izgubili, Mićo je završio u zadovoljnom tonu, ne zato što smo dobro parirali Mađarima već zato što je ipak bilo prema njegovim prognozama.
Mađarsko ime Miklos možda je najbliža inačica hrvatskog imena Mićo, a ako riječ kontradikcija po svojoj definiciji znači suprotnost od nečeg očitog/već dokazanog, onda su Mićovi vaterpolski komentari i više od kontradikcije. Tako si Mićo i prema spomenutom Mađarskom povijesnom negativcu, barem do kraja ovog EP-a, preimenovan u Miklos.