Albanija i Makedonija – obećane zemlje 2.dio

Dolazimo u Ohrid gdje „Biljana platno beleše“ kako ide stara makedonska narodna pjesma. Ohrid je prekrasan grad koji svakako treba vidjeti, to je jedan od najstarijih gradova na Balkanu i u prošlosti je bio središtem širenja kršćanstva među Slavenima. Ohrid je prepun arheoloških nalazišta i manastira koje treba vidjeti,  Sv. Naum,  Sv. Kliment, antički amfiteatar i dr. U jednom od obilazaka crkvi slučajno smo vidjeli pravoslavno vjenčanje, mladenka i mladoženja okrunjeni zlatnim krunama obredno ispijaju vino iz kaleža, to je bio zanimljiv prizor.

Ohrid je grad koji živi punim plućima ljeti. Ima dosta mjesta za zabavu, mladih ljudi iz susjednih zemalja i pravo je mjesto za provest godišnji odmor. Hrana je izvanredna kao i makedonsko vino, dok su cijene više nego duplo jeftinije nego u nas. U to su se uvjerili i moji prijatelji koji, kad sam im ispričao moje utiske, ne propuštaju poći ljeti na Ohrid  „u život“.

Na Ohridskoj rivi čekaju barkarioli koji će vas provozati po jezeru i svakako se isplati vidjeti grad iz te perspektive. Najpoznatiji suvenir su čuveni ohridski biseri koje možete pronaći u par tradicionalnih obiteljskih butiga, sve ostalo su imitacije. Ti biseri nastaju posebnim procesom od ljusaka ribe od kojih se dobije sedef, ali naravno to je obiteljska tajna tih par obitelji.

Nastavljamo kanjonom rijeke Crni Drim prema akumulacijskom  jezeru na kojemu se smjestila i istoimena impozantna  hidroelektrana Mavrovo.
Stižemo u Debar u kojemu živi dosta albanskog stanovništva, pijemo kavu i krećemo prema albanskoj granici. Prvobitni plan je bio preko Pershkopia, asfaltnim putem, doći do Kukesa, ali naravno mi smo odabrali na mapi puteljak tanak kao vlat kose koji vodi preko dijela Šar planine do Kukesa i zamalo da nismo požalili. Dolazak u Pershkopi  bio je kulturološki šok. Glavna ulica je zemljana, posred nje teče oveći potok, blata ima do koljena, a sa strane rupe u koje kad bi ih pogodio bi upao i cijeli motor. Po toj blatnjavoj ulici idu svatovi. Mlada je u bijeloj vjenčanici, pjeva se i pleše. Zastajemo i pitamo ljude za taj puteljak i odmah se oko tebe stvori dvadesetak ljudi i djece i nije ti baš svejedno, ali ljudi ti samo žele pomoć. Koga smo god (rukama i nogama) pitali za taj put svi su se smijali i govorili da ne  idemo tuda.
Put je uzak i makadamski te vodi preko planine do Kukesa. Tuda u par dana prođe neki kamion, a mi nismo imali rezervne gume ni ništa i baš mi se u tom bespuću probuši prednja guma. Prolaze ti glavom onda svakakve misli, kako nastaviti ako ne sredimo problem. Srećom imao sam sprej za gume i malo sam podigao tlak i nastavio dalje. Priroda je predivna, ali mi nije baš bilo do pretjeranog fotografiranja. Dolazimo na jednu visoravan na kojoj je više puteljaka i jednostavno ne znamo kuda dalje. U daljini vidim ženu koja čuva krave i pokušavam joj prići, ali kad me vidjela dala se u bijeg glavom bez obzira. Nailazim na dječaka i curu pastire koji mi nekako govore kojim putem dalje. Prelazimo napokon planinu i stižemo u Kukes. Dopumpavam gumu kod jednog kamiondžije i nastavljamo prema Skadru. Put do Skadra na mapi je izgledao dosta ravan, ali u stvarnosti je to bogen do bogena. Treba preći preko tih svih brda i planina, pravi brdoviti Balkan. Pali nam se rezerva benzine i po mraku stižemo u Skadar. Mrtvi umorni ipak odlučujemo da ne noćimo u Crnoj Gori, nego nastavljamo prema doma. Stižemo doma oko ponoći zadovoljni i u iščekivanju sljedećih putovanja put na istok.