London

 

     Krenuo sam za London 28.12. u nedjelju. Let do aerodroma Gatwick je trajao oko 2 i pol sata. Što se tiče kontrole na aerodromima u Hrvatskoj se baš i ne obaziru na sigurnosne uvjete, dok su u Londonu čini mi se puno strožiji.
    Kao jednu zanimljivost moram spomenuti da dio check in radiš sam na jednom od mnogobrojnih kompjutera. Kompjuter izbaci karte, a postoji i mogućnost promjene sjedala ako se dođe među prvima.

    Što se tiče transfera s Gatwicka u sat vremena ima 5-6 vrsta transporta (2 – 18 funti) koji kreću svakih dvadesetak minuta. Ja sam preko interneta uzeo mini bus, a 4 karte sam platio 203 kune. Firma se zove Easybus, a ako se rezervira preko interneta par mjeseci unaprijed može se dobiti karta za 2 funte. Ako netko bude letio u London sa ovom firmom će dobiti dobru uslugu po povoljnoj cijeni. Na putu nije bilo gužve tako da smo do stanice za podzemnu (odmah do Chelsievog stadiona) došli za 45 minuta (na povratku sat vremena). Tamo smo kupili Oyster Card. To je pokaz za sve vrste javnog prijevoza u Londonu. Pokaz za 7 dana dođe 29 funti, za naše pojmove puno, ali definitivno najjeftinija opcija jer bi nas puno vise došlo da smo kupovali pojedinačne i dnevne karte. Metro je glavni način transporta koji smo koristili 5-6 puta dnevno, dok smo autobusom išli samo par puta. Organiziranost podzemne (a i svega ostalog u Londonu) je vrhunska. Na svakom ulazu imaš 2 šaltera za karte, na prolazu kroz rampe dva, a na samom peronu dodatna dva zaposlenika. Svi su vrlo profesionalni, dobre volje tako da nije problem stići do željenog odredišta. Na svakom koraku se mogu uzeti besplatne karte podzemnih linija. Nakon par dana više i nismo pitali za pomoć, jer su oznake na sve strane, u svakom vagonu ima desetak karata podzemne, i na razglas govore koja je slijedeća stanica, na koje linije možete presjesti na toj stanici… Linije idu svako 5-6 minuta tako da nema panike ako vam pobjegne pred nosom.
    Smještaj je bio u malom hotelu sa 2 zvjezdice, u zoni 1 (na rubu žute linije) na samom ulazu u Hyde Park. Soba je bila dosta mala, hotel je bio dosta star, ali imao sam sve što mi treba. Čak smo imali room service, ali ne i telefon s kojeg smo mogli nazvati. Najveći problem u Londonu je nedostatak vremena, pa je dužina boravka puno važnija stvar od kvalitete smještaja. Ako vam je hotel odmah pokraj ulaza podzemne, vi ste na dobroj lokaciji, bez obzira u kojem ste dijelu grada. Mi smo u krugu 200 metara imali ulaz u 2 linije podzemne tako da smo sa maksimalno jednim presjedanjem mogli doći na sve važnije lokacije. U hotelu bi dolazili samo navečer i uvijek smo bili toliko umorni da nam je bilo svejedno jesmo li u Hiltonu ili hostelu.
    London je na glasu kao ekstremno skup grad. Moje mišljenje je da nije toliko skup, nego je ponuda toliko fantastična da novac jednostavno nestaje ogromnim brzinama. Funta je trenutno vrlo povoljna. Inače je preko 10 kn, a ja sam je kupovao po 7,9 kuna (Nardi je kupovao za 7,6 kuna 2 dana kasnije). Smještaj za 7 noćenja je bio oko 4000 kn u trenutku rezervacije da bi na kraju pao na 3200 kn. Naš hotel je za Staru Godinu sobe izdavao po cijeni od čak 200 funti, pa mogu misliti kakve su onda bile cijene u kvalitetnijim hotelima. Što se tiče hrane može se proći jeftinije nego u Dubrovniku. U obližnjem restoranu od 7 – 11 ujutro se za 4,95 funti nudi “all you can eat” engleski doručak. U neograničenim količinama se nudi dobra hrana: jaja na oko, kobasice, slanina, grah, pomadore, gljive, pita od krumpira, tost. Ako se tu puno najedete oko 11 h možete izdržati do večere i poći npr. u “all you can eat” kineski restoran i tu jesti za 5 funti. Znači moglo se za 10 funti sasvim dobro jesti cijeli dan. Cijene u supermarketima su bile iste ili niže u Dubrovniku. Npr. boca Jack Danielsa je bila tridesetak kn jeftinija nego u nas. U obližnjem hostelu se moglo poći na internet po cijeni 1,5 funti za 75 minuta koje ste mogli iskoristiti u vise navrata u jednom danu. Na jednom mjestu je internet bio 90 minuta za 1 funtu. U krugu 200 metara smo imali 3 supermarketa i mnogobrojne restaurante: kineski, indijski, marokanski, libanonski, japanski, tajvanski, talijanski, grčki, perzijski, kebab, McDonalds, Pizza Hut, Starbucks…

Restauranti za preporuku:

    Meksički restaurant Chichito na Piccadilly Circusu u kojem za 7-13 funti možete dobiti vrhunsku hranu u velikim porcijama. Kada dođete na ulaz oni vam kažu koliko ćete otprilike čekati, zatim vam daju spravicu veličine daljinskog koja počne vibrirati kada se oslobodi mjesto. A u međuvremenu se može prošetati ili popiti margarita u baru. Ako naručite casadillas, za 8 funti dobijete dvostruko veću porciju od “meksičkog” restauranta u Dubrovniku.
    Grčki restaurant pokraj stanice Bayswater – jela koštaju 10 – 15 funti. Jeli smo atensku musaku, steak od lososa, janjetinu. Hrana odlična, porcije ogromne. Nardi je jedva pojeo janjetinu koliku je komadinu dobio. Ja inače ne volim janjetinu, ali ovdje mi je bila odlična. Restaurant je skriven u uličici pa u njemu nije gužva (velika prednost u Londonu). Vidio sam ga slučajno, a kasnije im je letke na uglu ulice dijelio crnac obučen u tradicionalnu grčku odjeću koji je umirao od smijeha dok je dijelio letke.
    Talijanski restauranti Bella Italia – ima ih na dosta lokacija u gradu, pizza im je očajna, a jeli smo odlične canelone i lasagne koji dodu oko 12 funti.
    Još sam probao patku u kineza koja je ok, kineski “all you can eat” je također solidan. McDonalds nije skup. Za 12 funti smo dobili Big mac, Chicken legend, 2 sladoleda od Nestlea i 2 shakea, Probao sam i kebab, također nije skup ni loš.
    Inače pod pojmom engleska hrana se smatra Fried fish & chips, a stvarno nije bilo potrebe to jesti. Dobar je povise navedeni english breakfast koji smo jeli 2 puta. “All you can eat” restauranata možete naći na svakom koraku. Primijetio sam indijski, kineski, pizze i engleski doručak .


    Vrijeme je bilo odlično. Nadao sam se da neće biti puno kiše, ali ovo nisam očekivao. U tjedan dana nije bilo niti kapi kiše, a 2-3 dana se moglo vidjeti i sunce. Inače imali smo sreće sto smo naletjeli na vrhunskog recepcionera u hotelu. Svo troje recepcionera su bili Indijci, dvoje nisu imali pojma o ničemu, samo bi molili boga da ih ništa ne pitamo. Treći je znao sve živo: gdje jesti, izaći, kojim danom radi koji disko, gdje je najpovoljniji shoping, kako doći do atrakcija. Kada sam pitao ovu recepcionerku da mi pokaze Russel Park na karti (tu je bio Nardijev hotel) rekla je da nije sigurna, da se najvjerojatnije ne vidi na karti. Onda je došao ovaj i našao ga u sekundi jer je bio blizu nas. Objasnio mi je da u Indiji uopće nema karata i da se zato oni tako slabo snalaze. Čovjek je inače student IT fakulteta i hodao je sa curom iz Splita. Prosječna plaća je inače oko 300 funti tjedno, a najveća stavka im je najam stanova. Nekakve bezvezna mala soba u Londonu dođe oko 500 funti mjesečno.
    Što se tiče građana Londona, bijeli Englezi su totalna manjina. Većina bijelaca koje smo sreli ne govore engleski. Od “Engleza” se može vidjeti ogroman broj crnaca i Indijaca/Pakistanaca. Također ima puno azijata. Jako je teško naći Engleza koji radi obične poslove. To su uglavnom crnci i indijci, a oni vjerojatno rade samo finije poslove po uredima.

    Što se tiče shopinga totalno ludilo. Ako je netko došao samo s namjerom shopinga onda ima toliko butiga da bez problema može shopingirati desetak dana. Britanska vlada je snizila stopu PDV-a da potakne trošenje za vrijeme krize. Recepcioner nam je rekao da ne gubimo vrijeme okolo nego da pođemo u Primark (na izlazu stanice Marble Arch) koji se nalazi na kraju poznate shoping ulice Oxford street. Ali ne, mi smo odlučili da pođemo na drugi kraj Oxford streeta, da ga cijelog pređemo i da na kraju uđemo u Primark. Na kraju smo u cijelom poslijepodnevu uspjeli preći samo četvrtinu Oxford streeta. Ulica je duga 2,5 km u njoj su samo butige a na svakoj je popust 50-80 %. Drugi dan smo posli u Primark u kojem je bila ogromna gužva. U toj robnoj kući ima oko 50 blagajni i svaka radi bez prestanka. Da bi probao robu trebaš čekati desetak minuta u redu. Cijene su inače smiješne. Ja sam kupio 2 košulje, i par talijanskih bokserica za 65 kuna, ženske čizme su bile ispod 100 kn, torbice tridesetak kn. Nardi kasnije nije ni ušao u Primark kada je vidio gužvu. Na kraju smo išli u fancy butige, u kojima nema toliko reda i kupili par stvari.
    Na Piccadillyu je bila butiga sa teniskama Nike, Reebok… Popust je bio 80 %, košarkaške teniske koje dođu 500-600 kn u Dubrovniku su se prodavale za 20 funti. Muške cipele su se također mogle kupiti za 70 % popusta. Ako nekoga zanima glazba cijela ulica je posvećena tome, isto tako ima ulica samo za elektroniku.
    U svakom slučaju shoping oduzima dosta vremena koje nisam htio potrošiti na takve banalnosti. Dodatni problem je bio što smo smjeli imati samo po jedan kufer i jedan komad ručne prtljage tako da nismo imali toliko mjesta.

    Što se tiše raznoraznih atrakcija ima ih u ogromnim količinama i mislim da treba oko dvadesetak dana i ogromne količine novca da se sve to detaljno prođe. Atrakcije nije teško naći, jer su smjer i udaljenost uvijek označene na izlasku iz metroa. U neke smo ušli sa 20 % popusta koji se dobivao ako si imao kartu sa kodom za popust. Sve u pravilu rade 10 – 17 pa se mogu stići obići najviše dvije dnevno. Ja sam zadnji dan uspio obići tri i to jer je Madame Tussaud’s otvarao ranije u 9 h. Sve atrakcije su prave tvornice novca, cijene su visoke, a gužve ogromne. Sve su odlično organizirane, svaka ima veliki broj čuvara, zaposlenika koji su vam na raspolaganju u svakom trenutku. Svi su pristojni i profesionalni, a gužve rješavaju na najbrži mogući način. Unutar svake atrakcije možete kupiti jelo i piće te naravno svakakve suvenire. Skoro svugdje vas uslikaju i dok izađete iz reda sve je to spremno ako poželite kupiti.

Evo što smo stigli obići

    British Museum (besplatan ulaz) – jedan od najboljih muzeja na svijetu. Mislili smo se hoćemo li poći tamo i na kraju smo pošli na Nardijevu preporuku. Mjesto je fantastično. Veliko je otprilike kao Stari grad a ima 7 levela (-1 do 5). Na ulazu u muzej uzmeš kartu da se ne izgubiš, a unutra se nalazi i lift. Tu su Englezi donosili umjetnine koje su pokrali sa svih strana svijeta. Tu se nalazi cijeli jebeni ulaz u rimski hram, komad Partenona, statua sa Uskršnjeg otoka, hrpa rimskih i grčkih kipova…. Tu se mogu vidjeti izlošci iz rimske, grčke, egipatske,perzijske, japanske, babilonske, islamske, kineske, afričke, indijanske, eskimske kulture. Svaki posebni dio sa pripadajućom kulturom je fantastičan. Muzej smo prešli sa letimičnim gledanjem izložaka za 2 i pol sata. Detaljan pregled izložaka sa audio vodičem i čitanjem objašnjenja bi zahtjevao par dana. Samo na ovom mjestu bi netko tko obožava muzeje mogao provesti tjedan dana. Najveća gužva je na egipatskom dijelu. Englezi su ukrali pola Egipta, ima tridesetak mumija, sfinge, sarkofazi, jedino nema cijele piramide. Apsolutna preporuka svima bez obzira vole li muzeje ili ne.
Još smo posli u mali muzej Museum of London u kojem je rekonstruirana povijest Londona. Tu se mogu naći makete koje su prikazivale London u raznim periodima s naglaskom na rimsko doba. Tu su spomenute i dvije najveće tragedije u povijesti Londona. Prva je bila kuga koja je usmrtila preko milion ljudi, a druga veliki požar 1666 g. Požar je počeo u pekarovoj kući, trajao je 5 dana, a izgorilo je preko 13 000 kuća. Ljudi nisu gasili požar nego su bježali tako da je poginulo samo desetak ljudi. Požar je bio toliko jak da su cigle katedrale St. Paul’s jednostavno eksplodirale, a pozlaćeni vrh se istopio. I prije ovoga požara London je doživio 4-5 vecih požara nakon kojih su radili istu grešku – gradili su ponovno drvene kuće. Tek nakon ovog katastrofe kuće su građene od kamena. Prikazivao se i kratki film o požaru.
    London ima bezbroj muzeja, mislim da ima jedan fantastičan prirodoslovni ali nije bilo vremena. Ukoliko ste došli samo zbog muzeja imate materijala za petnaestak dana.


    Tower Bridge – prelijepi most, jedan od simbola Londona, iznenadilo me koliko je velik. Obišao sam ga 2 puta: pješke navečer i na brodu ispod njega (ovo mi je bilo bolje). Most se povremeno otvara, unutar njega se nalazi muzej koji nažalost nisam stigao obići. Pokraj njega se nalazi srednjovjekovni zamak.

    London Zoo (ulaz 15 funti). Ogroman, također vam daju kartu da se ne izgubite. Obilazak traje preko 2 sata. Od standardnih lavova, tigrova, zebri, klokana, svinja, hijena, nojeva, žirafa, svakakvih ptica, pingvina…. izdvojit ću veliki dio sa majmunima. Tu majmuni nisu u kavezima nego slobodno skaču po granama. Dio je velik i ima ogroman broj različitih, većinom manjih, majmuna. Zanimljiv je i podzemni dio gdje možete vidjeti noćne životinje u njihovom prirodnom okruženju tj. ako ih uspijete vidjeti u mraku. Tu se nalazi i balon (kao onaj prije na Gruškom bazenu, naravno dosta manji) u kojem možete slobodno prošetati izmedu stotinu raznih leptira. Unutra je jako toplo, pa ako ništa da se malo ugrijete. U sklopu imaju i akvarij. Najveća atrakcija su gorile te Zmaj sa Komodora – užasno ruzni reptil mesojed koji može narasti do nekoliko metara. Akvarij nisam stigao obići. Nalazi se pokraj London Eyea sto znači da su ogromne gužve. Glavna atrakcija su morski psi.

    Madame Tussaud’s (25 funti). Tu smo ušli iz trećeg puta. Prva dva puta smo došli par sata nakon otvorenja, kilometarski red za karte, malo manje za one sa voucherima i za one koji čekaju da uđu. Na kraju smo došli deset minuta prije otvorenja sa kupljenim kartama i čekali smo samo 15 minuta da uđemo. Figure su odlično napravljene, slike ne mogu dočarati koliko su neke realistične. Odmah na početku je veliki podij i figure nisu posebno označene tako da se umalo nisam sudario s njima, jer sam mislio da su ljudi. Zamolio sam A/B za majicu udruge da se s njom uslikam sa figurama. Kada sam je izvadio, razočarenje, podvalio mi je majicu od Špilje. U skopu muzeja je i kuća strave. U njoj u mraku desetak glumaca ima cilj da vas dobro prestraši. Ne smiju vas dodirnuti, a niti vi naravno njih. Iako znam da su tu negdje, ipak su me par puta totalno prepali. Definitivno nije za živčane ljude, jer vam dođu jako blizu i poželite da ih opalite. Na kraju vas provozaju vlakićem kroz povijest Londona. Sve skupa super, iako preskupo.

    London Eye (15 funti). Ogromni kotač s kojeg se pruža spektakularan pogled na London. Ogromne gužve, najbolje je doći sa unaprijed kupljenom kartom (voucherom). Kotač ima tridesetak kapsula u koje puste 25 ljudi. To pomnožite s cijenom karte…

    Big Ben & Houses of Parliament – najpoznatiji simbol Londona. Prelijepa građevina, iako sam očekivao nešto veliko moram priznati da su OGROMNI. Pokraj njih se nalazi Westminster Abbey i St. Paul’s Cathedral – prelijepe i ogromne građevine koje imaju galerije/muzeje koje nisam stigao obići.

    Buchingham Palace – zatvorena za javnost veći dio godine. Može se posjetiti kada je kraljica na putu, za cijenu od 30 funti. Atrakciju predstavlja mijenjanje straže što me nije previše zanimalo pa je nisam čekao. Lijepa je ulica, sa slavolukom i puno spomenika, kojom se ide do palace.

    Kensington Palace (12 funti) u Kensingtonskim vrtovima odmah do Hyde Parka. Lijepa palača sa super vrtovima, u donjem dijelu se može vidjeti način odijevanja aristokracije kroz stoljeća. Jedan dio je posvećen haljinama Lady Diane na kojima piše kreator, godina i događaj na kojoj je nosena haljina. Na katu su kraljevski apartmani, ogromni sa oslikanim stropovima i ogromnim brojem fantastičnih slika.

    Wimbledom tennis museum (8 funti). Wimbledon je dio sa puno zelenila, bez visokih građevina, nitko nigdje ne zuri… totalna suprotnost od centra Londuna. Muzej me malo razočarao. Dosta je mali s obzirom na dugu povijest najpoznatijeg turnira na svijetu. Jedan manji dio je posvećen Ivaniševiću: tu je njegova slika, reket i majica. U muzeju se može vidjeti razvoj tenisa kroz godine, vidjeti i uzeti u ruke stare rekete, loptice. Tamo su i haljine u kojima su žene morale igrati u počecima. Na početku vam prikazu kratki film u kojem vam objasne kako funkcionira turnir. Najbolji dio muzeja je kada se iza stakla u svlacionici pojavi hologram Johna McEnroea i govori o svojim legendarnim finalima sa Borgom osamdesetih godina. Ako želite vidjeti terene morate platiti dodatnih 7 funti. Pitao sam mogu li uslikati terene, naravno da mi nisu dali. U shopu sam trazio bilo što od Ivaniševića, jedino su imali razglednicu. Dok sa išao prema Wimbledonu primijetio sam veki broj ljudi sa salovima i dresovima Chelsea. Kasnije sam saznao da su igrali F.A. Cup. Karte za nogomet dodu oko 40 funti. Nažalost nisam obišao Stanford Bridge (samo 3 stanice od hotela) gdje se za 10 funti mogu obići teren, muzej, svlačionice i press soba. Takoder se moze poći u razgledanje Wembleya i novoizgradenog Emiratesa (Arsenal). Pretpostavljam da je isto i za West Hamov i Totenhamov stadion…

    Cruising Temzom – (11 funti) išli smo najdalju rutu sve do Greenwicha. Najbolji dio je kada prolazite ispod Tower Bridga i pokraj ratnog broda Belfast. Na Greenwichu se nalazi pomorski fakultet, prekrasna zgrada sa puno zelenila. Od tamo se vidi Milenium Dome, koji iz daljine izgleda kao svemirski brod.
Tamo smo vidjeli automatski WC čije korištenje košta 20 penija. Fora. Super su im i one crvene govornice. Iako izgledaju staro, iznenadite se kada unutra vidite tastaturu. Sa govornica se može zvati na kovanice i karticu te poslati SMS i e-mail.

    Hyde park – ogromna zelena površina na kojoj ljudi jogiraju i šetaju pse. U njemu se nalazi fontana posvećena Lady Diani te talijanske česme. Unutar parka je jezero na kojem živi veliki broj raznih ptica, pataka, labudova. Sve životinje su naviknute na ljude pa im možete blizu prići. Možete nahraniti i vjevericu ako imate s čim. Park je jako lijep iako je zima. Tu se još nalazi kip Petra Pana, te legendarni Speaker’s Corner u kojem svake nedjelje vec stoljećima drže govore oni koji misle da imaju nesto za reći. Sada znamo gdje bi A/B provodio svaku nedjelju da živi u Londonu.
    Tu je i mali moderni muzej u kojem smo pogledati izložbu moderne indijske umjetnosti. Sto se tiče umjetnosti Nardi je bio u galeriji Tate gdje je izložen Picaso (nije bio impresioniran), a vidio sam i Dalijev muzej kod London Eyea. U blizini je i National Galery.
    Na jednom od izlaza parka nalazi se jedna od najpoznatijih dvorana u svijetu – Royal Albert Hall. Za par dana je nastupao Cirque de Solei. Karte su pretpostavljan ekstremno skupe i najvjerojatnije rasprodane.


    Za Novu Godinu trebali smo se naći sa Nardijem oko 21 h na Westminster Bridgeu. Rečeno nam je da policija zatvara sve prilaze u 22 h. Kasnije smo trebali poći u Fabric, jedan od boljih klubova koji ima 3 kata. Ulaz je bio 35 funti. Ali dio oko Westminstera je već bio zatvoren tako da smo se iskrcali na slijedećoj stanici metroa. Do mosta nisu puštali niti pješice tako da smo odustali i uhvatili dobru poziciju za gledanje vatrometa sa London Eyea. Na svakom koraku su bili postavljeni zvučnici s kojeg se čula muzika, sa Eyea su se puštale projekcije na obližnji neboder: čestitke pjevača, glumaca, sportaša, Homera Simpsona, odbrojavanje… Vatromet je bio odličan, trajao je desetak minuta, jedino je loše što se mora doći 2 sata ranije ako ga se želi vidjeti u živo. U svakom slučaju do vatrometa je sve bilo super, a ono što je slijedilo bilo je jedino loše od cijelog boravka. Po povratku se stvorila gužva od nekoliko miliona ljudi i za udaljenost do metroa, koju inace predemo za 15 minuta, trebalo nam je 2 i pol sata. Nakon pola sata su me počela boljeti leđa. U jednom trenutku rulja je počela pljeskati. Mislio sam se, što li je sada, kada sam vidio čovjeka u zgradi poviše nas. Izašao je potpuno gol ispred prozora na oduševljenje gomile. Majko mila, kad ce taj metro… Kada smo se napokon dočepali stanice nije nam bilo do ničega pa smo pošli spavati u hotel.
    Što se tiče noćnog života nismo puno toga vidjeli, jer jednostavno nismo imali snage. A i nije da nešto žalim za tim s obzirom na fantastičnu ponudu. Jednu večer smo pošli do Piccadilly Circusa koji je odličan navečer. U blizini su Soho i kineska četvrt i cijelo područje je puno barova, klubova, restauranata. Na Piccadillyu je ogromno kino, 5-6 kazališta. Kazalište je očigledno vrlo popularno ovdje. Mjuzikl Mamma Mia je bio stalno rasprodan (karte 20 -80 funti), a primjetio sam i plakat za predstavu Oliver sa Rowanom Atkinsonom (Mr. Bean). Dvije karte su koštale čak 125 funti, a predstava je naravno bila rasprodana. Tu je bila i nagradna igra sa bacanjem kolutova. Nagrade su bile skupi satovi, ipod, iphone, playstation… Uzeo sam 20 kolutova za 6 funti i naravno otišao praznih ruku.
    U petak smo Nardi i ja ipak odlučili poći vanka. Taj dan nisam vidio recepcionera da ga pitam za nekakvu preporuku, ali mislili smo petak je, sve će raditi. U potrazi za noćnim životom Londona krenuli smo u Fabric (stanica Farringdon). U liftu metroa od Talijana smo saznali da je večeras zatvoren, a rekli su nam ime nekog drugog kluba. Zaustavili smo nekog tipa i on nam je rekao da je to osim ponedjeljka gay klub. Rekao nam je da podemo do kluba Egg. Dok smo mahali taksijima prišao nam je ilegalni taksist i ponudio vožnju. Rekao je 10 funti do kluba i 15 da nas vrati nazad ako ne bude radio. Klub naravno nije radio, a ovaj je to sigurno znao. Njegova sljedeća ponuda je bila da nas za dodatnih 30 funti odvede do Sohoa. Odjebali smo ga i zaustavili prve ljude na koje smo naišli. To je bio njemački par koji je također tražio neki klub. Skupa smo podijelili taksi do Sohoa za samo 12 funti. Taksiji inače nisu toliko skupi, sa ovim omjerom kune i funte su na razini Hrvatske. Dobra stvar je što se taksimetar nalazi na vidljivom mjestu pokraj retrovizora, tako da nema nikakve muljaže. Zaustavili smo slijedećeg tipa koji je izgledao kao tipični blijedi Englez. Na moje jednostavno pitanje ima li gdje nešto što radi totalno se prepao i naslonio na izlog. Rekao je da je trenutno totalno jadan i da samo želi doma. Ja nisam toliko strašan pa pretpostavljam da se prepao Nardija koji je imao kapuljaču na glavi. Vjerojatno je mislio da ga želimo opljačkati, a ispalo je da je iz Australije.
    U Sohou napokon nešto radi!! U jednom klubu su pustali soul, drugi je bio pederski pa smo se odlučili za jedan bar. Mjesto je rupa poput Fuega, ulaz je bio 5 funti, a 2 viski cole su nas došle 7,2 funte. Jedina stvar vrijedna spomena je usluga u WC. Tu vas dočeka ogromni ćelavi crnac koji na sav glas pjeva Bob Marleya. Kada sam izašao iz WC u ruke mi je dao tekućeg sapuna, kada sam se okrenuo da operem ruke četkom mi je obrisao leđa, a kada sam se ponovno okrenuo čekao me papirnati ručnik. Sve to naravno uz pjesmu. Čovjeku jednostavno morate nešto dati…

    Sve u svemu bilo je odlično, ali i naporno. Mislim da bez obzira na tečaj London vrijedi svaku kunu. Od 1 – 10 Londonu dajem ocjenu 10 +.

 

 

Braco

 

11 komentara na “London”

  1. Odlicno,samo je trebalo podijelit clanak u dva,bilo bi bolje svakome – ovako je prevelik…Inace mogao si se na nekoj slici i nasmijat,kakva bi ti tek faca bila da ti nije bilo odlicno.

  2. svaka cast braco, ovaj putopis ce mi dobro doc uskoro , i neka si posebnu paznju posvetio cijenama 🙂

  3. Dakle crnac radi dje mu je i mjesto, talijani su vam preporucili pederski klub, a ako ti London nije skup, mogu li ti ja biti cura pa da i mene vodis

  4. U Madame Tussaud sam isao zadnji dan i najblaze receno sam bio umoran. A jos sam vecer prije bio u potrazi za nocnim zivotom sa Nardijem

  5. London nije toliko skup ako se preskoce najskuplje atrakcije. I bez toga se ima puno toga za vidjeti

  6. janjetina u londonu ti je bolja od one u gradu. pa gjde si ti jeo tu janjetinu? nema do domaćeg janjeta iz primorja.

    a 12 funti za dva sendviča, 2 sladoleda i 2 shakea u mcdonaldsu je dosta skuplje nego u zagrebu

  7. od svih ovih muzeja si čini mi se najviše zapeo za Madame Tussaud’s. a ne znam što ima poučno i zanimljivo u gledanju Beyonce ili Muhameda Alija. pa njih možeš i na tv-u vidit. čiji je kip najstariji tj od koje najstarije persone ima kip tamo.

    počašćen sam s čak 2 spominjana samo na 3. stranici. idemo vidit što nudi poslijednja

  8. sve u svemu odličan putopis. vidi se da si oduševljen Londonom, a posebno se to dalo primjetit u telefonskom razgovoru neki dan.