Palace i Štikovica u Sarajevu (dio drugi)

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
 
    Nakon „dramatičnog“ prijelaza granice atmosfera u autobusu se ponovno počela podizat, a količina alkohola kupljena u Neumu bila je dovoljna za put do Tbilisija, a ne Bjelašnice. To je odmah dalo naslutit da će opet doći do sukoba između par partibrejkera i ostatka autobusa.

Prvi incident je izbio ubrzo nakon granice kad je prošao normalni vremenski rok od zadnjeg pišanja i biologija je počela tražiti svoje. Nakon što pristojne molbe nisu upalile (ništa pristojno ne pali), počela je nervoza i deranje dijela autobusa pod pritiskom što je napokon dovelo do stajanja autobusa. I to opet onog nepotrebnog od 15-20 minuta. Razgovarajući s članovima Štikovice (jednim od većine normalnih) iz jednog polupijanog čovjeka (podaci poznati autoru) je izašla jedna vrhunska izjava. Naime razmatrajući problem pišanja i čestog zaustavljanje on je rekao:“ Imamo izbor. Mi možemo ili ne piti pivu što nema nikakvog smisla ili piti pivu i stajati kad nam se pripiša. Mislim da je odgovor očit.“ I ja mislim da jest, jer da smo išli redovnom linijom ne bi se ovoliko maltretirali za jedno pišanje. Inače razlog maltretiranje je bio vrlo jednostavan, Vođa je večeru zakazao prerano. Naime umjesto da se s ljudima dogovorio da će ih zovnut s granice ili Mostara i točno najavit vrijeme našeg dolaska, on je prije fiksirao vrijeme večere. Očito je precijenio svoje mogućnosti procjene i kalkulacije, a jedini je problem bio što je zbog toga uništavao putovanje drugima. Ali eto, da ubacim i neki element putopisa u tekst, u to vrijeme smo prolazili kroz Mostar i još jednom sam mogao vidjet sve njegove crkvene zvonike i minarete, te zaključio sam da ih ima i viška i da bi puno bolje da su još koji vrtić, školu ili nešto slično napravili umjesto njih. Jedina šteta što se mene ne pita ništa :smile:. Putovanje se nastavilo u veselom tonu, jedini je problem u tom trenutku bilo što još od početka putovanja nema nikakve muzike u autobusu, a nije da nismo pitali. Prvi odgovor „prvih redova“ još na početku putovanje je bio taj da zvučnici ne rade, što se ubrzo pokazalo kao neistina, jer je radio prosvirao. Zatim je slijedila druga neistina, a ta je bila da je CD player pokvaren i da samo mogu kazete svirat što je s trećim odgovorom palo u vodu. Naime, tad su nam rekli da nema CD-ova koje bi mogli stavit u CD player, uglavnom izlagali su nas kao budale :smile:.  Kad je napokon muzika malo zasvirala s njom je krenulo i pjevanje što partibrejkerima nije odgovaralo, pa su je brzo smanjili tako da se nije ni čula, iako opet sudeći prema pjesmi iz zadnjih redova to nije bio problem. I tako s još par maratonskih stajanja pomalo smo se približavali Jablanici i toliko najavljivanoj janjetini ispod saća, spektakularnim pitama i svemu ostalom. Ime restorana sam zaboravio, ali znam da je bilo neko prezime na M, sigurno će Komplexaš znat. Uglavnom došli smo do njega, iskrcali se  i krenuli prema restoranu da bi nas dočekalo iznenađenje, naime Vođa nas je obavijestio da se malo zeznuo i da ipak to nije taj restoran. Ne znaš bi li se smijo ili plako. Nije da smo mogli birat, svih 50 se razočarano kao krdo ovaca okrenulo i za Vođom nazad u autobus. Ni danas mi nije jasno kako čovjek može falit restoran, ako je kao što Smokvina kaže mjesec dana prije bio tu i sve dogovorio. Jest da ima slično ime, ali prilaz je potpuno drukčiji i što je najvažnije nalazi se prije prolaska kroz centar Jablanice za razliku od onog gdje smo trebali imati večeru, pa se bar po tome moglo zaključiti da to nije to. Opet, to je bila sitnica prema nekim stvarima koje su se događale. Uglavnom nakon još malo vožnje (preko iz nekog razloga totalno razvaljenog puta u centru Jablanice) napokon smo došli do toliko priželjkivanog restorana gdje smo bili očekivani i gdje su konobari jedva čekali da nas posluže. Jedini je problem bio što su kako se ubrzo ispostavilo čekali malo previše. Ušli smo u restoran, sjeli i željno iščekivali hranu. Nažalost kad smo je konačno dočekali nismo se imali čemu radovati. Moram naglasiti da inače nisam neki obožavatelj janjetine, ali i da jesam ovako poluhladna me ne bi oduševila. No kako sam bio prilično gladan, a dvije Sarajevske mi nisu pomogle da tu glad pobijedim, morao sam nešto pojest. Odlučio sam se za malo pite, ali i tu sam se razočarao. Pita osim što se ohladila, se i dodatno stvrdnula tako da sam imao problema dok sam je riješio. Na kraju sam ipak uspio i nadao se da ću sa preostalim perecima i grickalicama izdržat do jutra. Mada da sam htio još nešto pojest teško bi uspio, jer osim nekih gljiva nije ništa ostalo što s obzirom na količinu hrane koju smo dobili nije ni čudo. Znači ni kvalitete, a ni kvantitete. Zaboravio sam napomenut da sam negdje pri kraju večere primijetio konobara kako nosi par lepinja s ćevapima prema drugom stolu, a kad sam pitao Vođu o čemu se tu radi, dobio sam obavijest da su se mogli naručit i ćevapi ako nisi obožavatelj janjetine. Super korisna informacija za koju je super organizator odlučio da ne treba podijeliti sa svima. Nakon što smo priveli večeru kraju i pokupili 10€ po čovjeku (u protuvrijednosti dvije pizze od kojih bi se prejeo ko čovjek) mogli smo krenuti dalje prema Bjelašnici. Ne znam koliko smo se točno vozili, ali relativno brzo
Pogled s prozora apartmana na Bjelašnicu ilitiga Olimpijsku planinu
smo došli do Sarajeva, a iako je Vođa rekao do Bjelašnice nema nego 15-ak minuta, tabla na kojoj je pisalo “Bjelašnica 23” je govorila da to nije baš tako. Nakon nekih 30-40 minuta vožnje došli smo i do Bjelašnice za koju se iako je bila noć moglo primijetiti da su građevinski radovi na sve strane u punom jeku. Očito je turizam i tamo postao hit. Bilo kako bilo, napokon smo došli i do apartmana u kojim smo trebali biti smješteni, te smo nakon nekih 40-ak minuta čekanja dobili ključeve apartmana. Put do samog apartmana je vodio kroz nekakve garaže, a u sam apartman su naši domaćini u dogovoru s Vođom potrpali čak 6 osoba. Usput smo dobili informaciju da se za doručak koji je prije putovanja bio uključen u cijenu treba najaviti i izdvojiti dodatna 4€. U tom trenutku mi je bilo svejedno za sve pošto je već bilo blizu dva ujutro, a na nogama sam bio od sedam sati prethodni dan, te su mi tuširanje i krevet bili jedini u glavi. Isto se ne bi moglo reći i za moje suigrače koji su nastavili zabavljati dugo u noć uz karaoke, ali i nekarakteristično poslovno raspoložene domaćine koji su odlučili kriznu godinu malko popravit na gostima iz Dubrovnika. Ali o tome više u idućem dijelu…

9 komentara na “Palace i Štikovica u Sarajevu (dio drugi)”

  1. pa ne možeš uspoređivat pizzu i janjetinu, pa ni cjenovno.a i sumnjam da bi ti i hladne pizze dobro legle. ajde barem vođe nije pogriješio i kod smještaja pa da npr spavate u tim objektima koju su tek u izgradnji 🙂 je li bjelašnica spada u federaciju ili republiku srpsku?

  2. Nisam uspredivao kvalitetu nego kvantitetu…za 10€ dobijem dvije pizze od kojih mogu prezivjet cijeli dan,a tamo sam dobio limitiranu veceru.

  3. Dobro Provokator jeste vi išli na sportsko druženje&zajebanciju ili preko agencije u turistički posjet kulturnim znamenitostima BiH??

    1. A odgovor je nije bilo ni jedno ni drugo,pa je svejedno na sto smo isli.

  4. Ovaj autor je neki nezahvalnik. Ljudi sve organizirali, a on tako…