Tony Azevedo najavljuje Olimpijadu za SAD

Nedavno je na portalu pastemagazine.com objavljen veliki intervju s kapetanom američke vaterpolske reprezentacije, s Tonyjem Azevedom. Intervju je radio Zach Blumenfeld. Azevedo je pun optimizma i kaže da će sve učiniti kako bi se oprostio od igračke karijere s prvim olimpijskim zlatom u povijesti američkog vaterpola (muškog). Dosad imaju 3 srebra i 3 bronce.

Velike planove ima i za budućnost „Glavni cilj mi je nakon ove Olimpijade i u budućnosti truditi da taj sport poraste u našoj zemlji, da postane puno uzbudljiviji, možda da ima profesionalnu ligu.“

 

 

Prevedeni intevju s pastemagazin.com:

 

 

Prije nego što zaronimo u ovaj intervju, morate razumjeti nešto: Tony Azevedo je za američki vaterpolo što je Micheal Jordan američkoj košarci.

Ovo će mu biti rekordne pete Olimpijske Igre. On je kapetan nacionalne momčadi i vodeći strijelac svih vremena. Lista dostignuća na njegovom vaterpolskom profilu je, iskreno, vrtoglava. U sportu kojem dominiraju moćne države Mediterana i istočne Europe, on je jedan od rijetkih Amerikanaca koji je postigao veliki uspjeh igrajući na profesionalnoj razini preko bare.

Kad se Azevedo pojavio na mom video chatu nakon napornog treninga u reprezentativnom kampu u Chula Visti, Kaliforniji, trebalo mi je par sekundi da se usredotočim. Igrao sam profesionalno vaterpolo više od pola svoga života – znam igru dovoljno dobro da sam objavio članak na Paste-u o njoj – tako da meni, ovaj razgovor je bio vrlo bitan. Na sreću, mislim da sam dovoljno suzdržao svoju strast tokom intervjua.

Postoji neka zaokružujuća poetika o Riu 2016. za Azeveda: to je grad u kojem se rodio i, budući da sad ima 34 godine i drugo mu je dijete na putu, mnogi špekuliraju da će mu to biti zadnji nastup. Slušajući ga, on će biti vrlo nezadovoljan ako ne „odjaše u sumrak“ s vrha podija, sa zlatnom medaljom oko vrata.

 

 

Kakav je osjećaj biti na Olimpijadi u svom rodnom gradu?

Azevedo: Ako dobro razmisliš, na svaku Olimpijadu koju pođeš dobiješ novo iskustvo. Uglavnom je to novi jezik, nova hrana, nova kultura, samo dolaženje na aerodrom uzrokuje drugačiji osjećaj. Često to stvarno utječe na ljude, taj osjećaj da nisi 100% na sigurnom. I tako je uzbudljivo poći u mjesto koje ja nazivam domom, mjesto koje mogu pokazati svojim suigračima, o kojem im mogu pričati, hrani koju obožavam više nego išta, ljudima i raznim mjestima. Stvarno ne mogu vjerovati  da ovo radim toliko dugo i da ću biti na mojim petim Olimpijskim igrama i da će to baš to biti moj rodni grad.

Jesi li se vraćao doma svih ovih godina?

Azevedo: Aha. Vraćao sam se kad sam igrao u SESI Sao Paulo, bili su moj klub tamo. Bio je to praktički turnir, jedan vikend u Sao Paulu, jedan u Riu, pa opet jedan u Sao Paulu i jedan u Riu. To je bila predobra prilika za mene da vidim Rio i svoju obitelj, vidim sva mjesta za druženje, nove restorane, što se događa.

Mora da je svatko od tvojih je uzbuđen da te vidio kako igraš uživo?

Azevedo: Nevjerojatno je. Nisam znao da imam toliko rođaka tamo dok nije proglašeno da će Igre biti održane u Riu. Kao, „Oh, ti si mi rođak, drago mi je da sam te vidio!“

Ovo su tvoje rekordne pete Olimpijske Igre. Kakav je osjećaj?

Azevedo: Osjećaj je dobar sad kad imam 34, vrlo brzo 35, i stvarno mi se ne čini da sam igrao toliko dugo. Vidim sad, imam dijete, vidim kako je teško putovati okolo svijetom i da me nema toliko dugo. Ali to mi je bio životni san. Osjećam se kao jedan od najsretnijih ljudi na svijetu jer činim ono što volim. Putujem po svijetu, što volim, mogu igrati u različitim zemljama, učiti nove jezike, trenirati i natjecati se u sportu kojeg volim, za državu koju volim. Bilo je to predivno putovanje,i sad, odjednom, to je moj peti put, u Riu s ovom novom momčadi i kako smo dosad dobro igrali, to mi je sve nerealno.

Ovo je stvarno novi tim: nema veterana u ekipi. Samo si ti, Jesse Smith, Merrill Moses, John Mann i momci s koledža i čak i srednje škole. Kakva je dinamika?

Azevedo: Vratio sam se kad mi je trener dao godinu dana odmora da budem s djetetom i živim u Brazilu.  Vratio sam se i reagirao na ono što me snašlo sa: “Oh moj Bože.” Ovi momci su toliko drugačiji, toliko mlađi i nakon malo vremena provedeno s njima, zavolio sam ih. Zaljubio sam se u tim, vrlo su talentirani. Super je to grupa ljudi jer su tako motivirani, tako naloženi za igru, tako strastveni, iako su još neiskusni u igri. Osjećam se kao da se moja uloga totalno promijenila. Više nisam vođa, faca tima. Sada se osjećam ako da sam tu da ih vodim i da im pomažem da postanu veliki igrači, svaki od njih pojedinačno i da osvojimo prvu zlatnu medalju u američkoj povijesti.

Koja je najvažnija lekcija koju si im podijelio tokom prošle godine?

Azevedo: Rekao bih da trebaju preuzet odgovornost za sve. Dvije stvari koje su mi najviše pomogle  u mom životu su da budeš skroman – i pod time mislim da imaš taj arogantan stav u bilo kojem sportu, ali da si dovoljno skroman da možeš učiti. Često, ljudi imaju taj ego, koji im ostane u glavi, oh, ja sam bolji od ovog tipa, ne trebam ništa naučiti od njega…ne. Možeš učiti od svakoga u svako vrijeme. Kad prestaneš učiti, trebao bi prestati i igrati. I druga je stvar da preuzmeš odgovornost za sve. Mislim da je u sportu općenito problem da kad nešto pođe po zlu i tražiš ljude koje ćeš okriviti za to. Kažem ovim momcima, ne, okrivi sebe prvo i vidjet ćeš kako postaješ bolji jer ćeš imati toliko stvari za popraviti. Ako nikad ne napraviš pogrešku, nikad nećeš postati bolji.

Imao si puno takvih situacija za učenje sam tokom ovih godina, od vrhunca kad si osvojio srebrnu medalju u 2008. do niskih udaraca kao gubitak u četvrtfinalu u 2012. Što bi rekao da je najvažnije u tim iskustvima?

Azevedo: Mislim da su te četiri godine s Ratkom [Rudić, bivši trener američke reprezentacije], od 2000. do 2004., bile jako teške. Plivali smo više nego ostali timovi. Bilo je to jedno od najtežih vremena u našim životima, i mislim da je naš tim u 2008. to učinilo mentalno jačima.  To je pomoglo meni da postanem mentalno jačim, znajući da ja mogu sve. Sad sam star 34-35. g. i radim stvari što ovi 18-19. godišnjaci rade. Nije „Ja sam puno stariji“, nego „Ja sam puno stariji i još uvijek sam bolji od tebe”  [“I’m older and I’m still gonna kick your ass.”]. To je mentalna sprema kakva mora biti. Mislim da u 2008., osvajanje te srebrne medalje nam je stvarno, ali stvarno pomoglo. Pokazalo nam je da uz težak rad i nesebičnost, sve te stvari su u biti vrijedile, i stvarno su vrijedne u timskom sportu. Ta pobjeda nas je naložila, učinila je mene naloženim. 2012. nije bila baš tako dobra. Ali mislim da sve te male lekcije što sam ih naučio tokom života su bile jako važne i velike da se razvijem i kao igrač i kao čovjek. Također mislim da me igranje u inozemstvu 11 godina također ojačalo. Bilo je teško, biti jedini Amerikanac u stranoj državi, ne znati jezik. Ali to je i bila velika stvar za mene, pomoglo mi je da rastem kao osoba.

 

 

Igrao si u Hrvatskoj, Italiji, Crnoj Gori, u svim tim zemljama gdje nam se čini da jaki vaterpolo igrači rastu na stablima. Što je to s Balkanom i Mediteranom da su tako dobri u vaterpolu?

Azevedo: Oni srastaju u to, mi imamo NBA, MLB, američki nogomet, sve te stvari. Jednostavno, nogomet je velik za njih, ali za njih, vaterpolo je isto velika stvar. Ta djeca rastu s idolima. Ti momci igraju vaterpolo, onda završe na TV reklamama, onda su na naslovnici časopisa, onda su u TV emisijama. Djeca rastu uz svoje idole kao vaterpolo igrače, i ako je vaterpolo veliki sport, najbolji igrači postanu treneri i zarađuju dobre plaće. To je stvar koja se stalno ponavlja. U našoj državi, ne vidiš vaterpolo igrače često na televiziji, ne čuješ o njima u intervjuima, samo čuješ da je najteži sport na svijetu, kako je naporan. I onda ih vidiš svake četiri godine. Mislim da mi je glavni cilj nakon ove Olimpijade i u budućnosti truditi da taj sport poraste u našoj zemlji, da postane puno uzbudljiviji, možda da ima profesionalnu ligu. Djeca trebaju uzore, i ja mislim da je naš sport nevjerojatan. To je pametan sport. Sva djeca koja igraju vaterpolo završe na dobrim faksovima, to je više forsirana stvar jer ne mogu postati profesionalci. Svi diplomiraju.

Što je potrebno da sport naraste ovdje u Americi?

Azevedo: Morat ćemo nekako udovoljiti američkoj publici, morati ćemo im pokazati sport u boljem okruženju. Mislim, najčešće ideš na vaterpolo utakmicu popodne, sunce te udara, nemamo nikakav šou ili spektakl, nitko ne prodaje vodu, nema piva za prodaju, nema hrane za jest. Tako, na kraju ispada kao grozna, grozna igra. Mislim da trebamo izmijeniti i sudački sistem, previše je u toga u rukama sudaca. Ali ako bi umjesto ovoga, došao na noćnu utakmicu, možda neka ugodna večer petkom ili  tako nešto, i  da su pravila puno jednostavnija za shvatiti, i da ima puno stvari za kupiti i prodati, i da možeš kupiti majicu sa imenom Tony Azevedo, ili Merrill Moses, ili Bret Bonanni, ili Luca Cupido, ili neki od njih iz tima, kupio bi je i navijao za njih. Medijski sve skupa popratiš i onda će sport rasti. Ali za sad, ideš na utakmicu na kojoj baš nije zanimljivo. Dakle moramo učinit nešto bolje. Ove godine mi smo to dobro odradili na utakmici NBC-ja, ali to je zato što je NBC bio glavni.

I, naravno, izgleda da će to biti doista zanimljivo ove godine; niste dobili branitelje svjetskog naslova Srbiju, već otvarate sa osvetničkom utakmicom protiv Hrvatske (2012. razbijači američkog tima op. danče.hr-a, Hrvatska – SAD 8:2 u 1/4finalu)

Azevedo: Po meni, grupa je u biti odlična. Ako želiš biti najbolji, moraš igrati protiv najboljih. I imamo jako tešku skupinu, zasigurno najtežu. Ali najbolja stvar u toj skupini je ako se dovedeš u dobru poziciju,  završit ćeš protiv nekoga za koga znaš da možeš pobijediti. Sigurno možemo pobijediti Hrvatsku i  Crnu Goru, možemo dobit barem jednu od tih utakmica. Bolji smo od Talijana i Španjolaca. Za nas, ako ostanemo dosljedni i odigramo dobar turnir, onda odjednom ćemo završiti u dobroj poziciji (za četvrt-finale) gdje postoji dobra šansa da pobijedimo. I mislim da je to odlična stvar za nas. Očito, uzeli smo zadnjih 8 mjeseci, što niti jedan drugi tim nije, da postanemo fizički najspremniji tim na svijetu. Samo se moramo pojaviti mentalno spremni, i na tome smo radili zadnjih mjesec dana.

Kakav je bio trening?

Azevedo: Trening je bio brutalan. Radili smo stvari koje nikad dosad nismo radili u životu. Odigrali smo dosta utakmica za zagrijavanje i plivali sa teškim pojasevima, znači pokušavaš plivati i raditi ostale stvari koje obično činimo dok igramo, ali sa pojasevima teškim 5 kila. Puno delfina, kraula, i puno veći rad s nogama. Bilo je puno više specifičnog treninga, za mene je to bilo odlično. Navikao sam se na trenere koji bi došli i tjerali te da plivaš, plivaš i plivaš. A ovaj trener (Dejan Udovičić, iz Srbije) ima drugačiju filozofiju. On kaže: “Veliki zamasi rukom tokom kraula, želim da vam ojačaju noge, da postanete veći” – I po prvi put vidim kako mi tijelo raste, da postajem veći.

Kako je igranje pod Dejanom drugačije od Terrya Schroedera (tri puta olimpijac i trener američkog tima u 2008. i 2012.)?

Azevedo: Terry je odradio odličan posao s nama, ali imali smo pomalo ostarjeli tim. Odradili smo super posao u 2008. Imali smo još stariji tim u 2012. koji nije baš igrao motivirano i postao je neambiciozan. I onda završiš u situaciji s Dejanom, koji je skupio sve mlade; i on je učitelj. To je ono što nama Amerikancima treba: mi smo veliki, snažni, brzi, samo nam fali učitelj koji bi nas podučio kako. I sad odjednom imaš tog čovjeka koji nas uči vještinama, i to je sve što nam je trebalo. To je velika razlika za nas.

Sigurno se puno razlikuje kako se igra uči u Srbiji, a kako se uči ovdje u Americi?

Azevedo: Oh, da. Puno je veći rad nogu. Europljani su vrlo statični, odlična obrana, super blokiranje. Amerika je poznata po plivanju, kontri i napadu. Sad ćemo to kombinirati. Postajemo bolji s vanjskim šutevima, našem blokiranju, našoj obrani, našim nogama, ali u isto vrijeme još koristimo naše kontre, naše napade i našu brzinu. Zabavno je to gledati.

Igrači su ogromni. Ti si metar i 85, i najniži si igrač u timu.

Azevedo: Otelo se kontroli. Ja sam najstariji i najmanji, čisto sranje [smjeh]. Momci su ogromni. Veliki su i talentirani, i ako održe tijela zdravima, Amerika ima budućnost ne samo sad, nego za idućih 8-10 godina.

 

 

Kako si tako izdržao svih ovih godina kao jedan od najmanjih igrača u bazenu? (Nepotrebno za reći, ali izvan bazena bi izgledao kao normalna osoba.)

Azevedo: Mislim da ono što dijeli mene i ostale, jest da ja imam tu želju. Pokušavam biti najmarljiviji radnik u vodi non-stop. Ali mislim da sam ja među pametnijom skupinom igrača. Poslužila me sreća što sam imao odličnog oca koji je bio odlični trener, i rastao sam učeći igru. Igranje mi je došlo prirodno. Mislim da je to glavno ono što me učinilo posebnim i dopustilo mi da igram toliko dugo, dopustilo da odradim ovo što jesam. Moram zahvaliti tati za to. Još dok sam dijete, gledao sam vaterpolo poteze i knjige, dok su se ostala djeca igrala po svome ili sa svojim prijateljima.

Po čemu želiš da te ljudi upamte kad objesiš kapicu zadnji put?

Azevedo: Želim samo da me ljudi pamte kao jednog od najžešćih igrača protiv kojeg su igrali, jedan od najvećih što su ga gledali i kao tipa koji je volio ovaj sport. Čudit će se kako je jedan tako mali igrač igrao toliko dugo. Ali stvarno, želim da moja ostavština bude ta zlatna medalja. Učiniti ću sve što je u mojoj moći da povedem momke do toga.

Osvojio ili ne zlatnu medalju, jeli ovo kraj za tebe?

Azevedo: Ne znam. Bilo je to dugo, dugo putovanje. Sam trud za doći  do ove točke je bio dovoljno težak. Moj cilj je učiniti štogod treba za tu zlatnu medalju. Nakon toga, imam svoju sezonu u Brazilu, koju ćemo završiti u prosincu ove godine, i tek onda ću sjest sa ženom i popričati hoću li završiti svoju karijeru ili ne.

Imaš već jednog sina (op. danče.hr-a mali Cruz rođen 2013. u Dubrovniku), i znam da je još jedna beba na putu. Jeli znaš već hoće li biti dečko ili cura?

Azevedo: Cura.

Znači ostvariti ćeš i doprinos ženskom timu u budućnosti također.

Azevedo: (Smjeh) Jedno za svaki tim.