Quo vadis vaterpolo?

izvor: www.jug.hr

Krajem ožujka 2018. godine, sam napisao jedan tekst na ovom portalu (https://www.dance.hr/kolumne/strategija-hrvatskog-vaterpola-i-opatijska-inicijativa.html), u kojem sam se osvrnuo na tada vrlo aktualnu „Opatijsku inicijativu“ za spas hrvatskog sporta (kao potpuno promašenu ideju), ali i o ključnom problemu hrvatskog vaterpola i HVS-a kojim se nitko ne bavi – katastrofalnoj situaciji u vaterpolo klubovima koja će dugoročno imati negativne posljedice na HR vaterpolo.

Takvu buru reakcija koju sam doživio tada kada je članak objavljen na ovom portalu, nisam mogao zamisliti ni u najluđim snovima. Ono što me najviše iznenadilo (a češe se uvijek onaj kojeg svrbi), su sulude konstrukcije i optužbe koje sam dobivao od samog vrha HVS-a. Nisam reagirao na iste, jer sam znao da je vrijeme uvijek najbolji pokazatelj svega. Osim već famoznih „domoljubno“ političkih optužbi (kada nemaš suvisli argument za odgovoriti nekome) da sam tko zna čiji plaćenik kojima smeta uspjeh HR vaterpola, pa svjesno narušavam idilu i stabilnost, pa sve do one da VK „Jug“ preko mene ruši izvršnog direktora HVS-a. Tada sam, naime, nekoliko mjeseci intenzivno boravio u Dubrovniku, ali ne kako bi zadovoljio bujnu maštu vodstva HVS-a i dogovarao urote protiv istih, već kako bi rehabilitirao teško bolesnu kćer u jednoj privatnoj dubrovačkoj poliklinici.

Danas, s protekom gotovo četiri godine od objave članka, osobno bih trebao likovati i reći da sam bio u pravu. Ali neću, jer bi zapravo jako volio da sam tada bio u krivu. Kao što vidimo, HVS je u smislu stabilnosti politika koje sprovodi stabilniji nego ikad, kao i pozicija izvršnog direktora. Opatijska inicijativa je zamrla jednakom brzinom kao što je i prezentirana, jer je kao takva bila štetna u temeljnom smislu dodatnog poreznog opterećenja (u državi koja je već sada među porezno najopterećenijim država u svijetu) onog produktivnog dijela društva koji puni HR proračun.

Sad, kad smo apsolvirali potencijalno manje bitni dio (iako mnogo govori o mentalnom sklopu pojedinaca iz vrha HVS-a), dolazimo do puno važnijeg dijela – u kakvom se stanju nalazi HR vaterpolo danas, kao i klubovi. Najbolju potvrdu stanja smo dobili ovih dana kroz članke u mainstream medijima. G. Anton Filić u „Večernjem listu“ (https://www.vecernji.hr/sport/ovo-je-najlosija-godina-od-2008-ne-moze-opet-pomladivanje-biti-alibij-1551362), vrlo jasno i direktno naziva stvari pravim imenom, dok g. Dean Bauer u „Sportskim novostima“ piše zapravo isto samo malo više „u rukavicama“.

izvor: Sportske novosti

Ali suština je ista, klubovi su sada već u ozbiljnim problemima, nema izbacivanja one potrebne kvalitete koja bi nadomjestila umirovljene klasne igrače na kakve je HR vaterpolo navikao. Nadam se, gospodo iz HVS-a, da su vam ova dva članka u mainstreamu, dovoljan pokazatelj da HR vaterpolo ne ide u dobrom smjeru. Kad vam već mišljenje jednog velikog zaljubljenika u vaterpolo i svojevremeno ništa više od vrlo dobrog igrača, očito nije bilo meritorno.

Dvije godine HR vaterpolo ne zna za medalju s velikih natjecanja (ove godine i bez juniorskih medalja) i tko zna kada ćemo dočekati sljedeću. Da ne govorim da smo se na OI kvalificirali samo zbog trenutka nadahnuća golmana Tonija Popadića, kad smo, zapravo, doslovno svi već pomalo bili svjesni da ćemo prijenose vaterpola gledati iz udobnosti naših naslonjača. Donedavno, tako nešto je bilo nezamislivo za hrvatski vaterpolo, da ozbiljno visi u kvalifikacijama i ovisi o inspiraciji golmana na potencijalno zadnjem petercu. Ali za sve postoji prvi put. Ako ne vjerujete opet meni, pogledajte malo u dvorište Hrvatskog rukometnog saveza. Modus operandi prema rukometnoj bazi i klubovima je vrlo sličan, da ne kažem isti.

Iskreno se nadam da će VK „Jadran“ biti nešto više i dugoročnije od pukog obilježavanja 100 godina postojanja kluba kojeg iznimno simpatiziram i respektiram. Da se neće knjiga svesti samo na VK „Jug“, koji također ima određenih problema, ali ih ipak donekle prikriva/rješava zbog svoje iznimne važnosti u gradu Dubrovniku i općenito Dubrovačko-neretvanskoj županiji, kao jedina ozbiljna svjetska klupska institucija. Po ne znam koji put vidimo svu štetnost nerazumijevanja održivosti klupskog sporta i političke omče oko istog kroz instituciju ZG vaterpola, „Mladost“. Koja će do tko zna kada opet biti „osuđena“ na običnu prosječnost kad se politički dotok novca zaustavi. Gdje su Primorje, POŠK, Zadar, Medveščak, Solaris, Mornar? Osim što su u ozbiljnim problemima održivog financiranja, ni sjena svega onoga što su nekoć bili i što bi trebali biti.

Teško je pričati o nekim instant rješenjima za naše vaterpolo klubove i vaterpolo u cjelini, jer je to nemoguće bez da se dotakne i promišljanje sporta na nacionalnoj razini. Jedno od rješenja za vaterpolo klubove je mogući zaokret funkcioniranja klubova po principu članova uz određene beneficije koje članstvo nosi. Nešto što jako dobro funkcionira u Španjolskoj i čemu sam i osobno svjedočio igrajući tamo. Nadalje, kad će se konačno netko ozbiljno iz saveza i/ili klubova usprotiviti jednoj besmislenoj, nakaradnoj i uhljebskoj organizaciji poput LEN? Pokrenuti osnivanje krovne Europske vaterpolo organizacije, nacionalna prvenstva igrati ljeti, na otvorenim bazenima, uz prisustvo gledatelja i turista. To su sve koraci za spas i promociju vaterpola. Dugoročni i održivi. Ali iza svega mora stajati želja nacionalnog saveza da se promjena zaista i dogodi. Koja se sigurno neće dogoditi podržavanjem populističkih inicijativa poput svojevremeno Opatijske inicijative po principu – dignimo nekima poreze i redistribuirajmo taj novac tamo gdje nama odgovara pa dokle ide – nego baš suprotno. Kad ćemo konačno čuti da se netko iz HVS-a zalaže pri Vladi RH za ozbiljna porezna rasterećenja onima koji pomažu rad s djecom i mladima? Poput npr. Mađarske gdje ona dosežu i do 75%. Zašto ne bi opet po uzoru na Mađarsku povezali školski i sveučilišni sport sa sportskim klubovima? Mađarska je najbolji primjer jer postoji nešto što se zove Dugoročni razvoj sportaša. Mađarska djeca u osnovnoj školi imaju svaki dan! tjelesni odgoj, vode ozbiljne baze podataka za svu školsku djecu na temelju mjerenja koje provode stručni treneri i onda se djeca na temelju navedenih baza i analiza sustavno usmjeravaju u sport za koji analitika pokaže da bi u istom mogli biti uspješni. Na takav način se širi baza i dolazi do prijeko potrebne masovnosti koja onda proporcionalno povećava mogućnosti za jednog Sandra Sukna po generaciji. O zdravlju djece (Hrvatska je 5. u Europi po pretilosti djece) da ne govorim. Baš me zanima da li je itko u HVS-u, HOO-u, Ministarstvu turizma i sporta ili u Državnom uredu za sport znao za ovako nešto? Od 2016. godine slušamo naklapanja o novom Zakonu o sportu kao da je u pitanju izmjena jedne od Knjiga Novog zavjeta u Bibliji, a ne obična slova na papiru koja je već do sada mogao prepisati i prevesti prosječni birokrat u Državnom uredu za sport po principu best practice neke od zemalja koja sustav sporta očito doživljava malo ozbiljnije. To je onda simbioza države, saveza i klubova na dobrobit svih, nešto o čemu sam pisao 2018. godine. Nešto što mi, na žalost, nemamo.

Ono što imamo je velika količina taština, egoista, profesionalnih političkih funkcionera i supstancijalno kreativno okljaštrenih osoba, zaključanih u financijsku i inu udobnost svojih sportskih sinekura, koji nikako da shvate da smo iz jednoumlja izašli prije 30 godina. Ono što me 18 godina rada u poduzetništvu naučilo da svi planovi ne vrijede ništa ako nema povratnih informacija i širine baze sugovornika koji misle drugačije. Moja pokojna pranona s Hvara, za koju nisam siguran da se uopće znala potpisati, je jednom prilikom rekla – sinko, ni ti prijatelj oni ko te čini smijat, nego oni ko te čini plakat. Vjerujem da ste shvatili da nam dobro žele oni koji će nam reći istinu u lice, ma kako bolna bila. Iako sam prilično siguran da sam opet dao mašti na volju vodstvu vaterpolo saveza u smišljanju konstrukcija zašto sam ponovno napisao jedan tekst. Tko zna, možda, ali zaista možda progledaju jednog dana ako neki golman na kvalifikacijskom turniru u veljači neće imati trenutak inspiracije….

Jedan komentar na “Quo vadis vaterpolo?”

  1. Riba smrdi od glave, dakle uhjebi u HVS-u, tipa Bebić, šibenska veza Bukić-Tucak sa jadnim sucima tipa Periš, Štampalija koji i nemaju svoju organizaciju pri HVS-u koji svi gledaju samo svoje stolice i stražnjice su krivci za sadašnje stanje HR vaterpola.

Odgovori